Ako bi se veličina jedne zemlje mjerila onim što njeni ljudi ne znaju ili pogrešno znaju ili neće da znaju o njoj, Bosna, a bogami i Hercegovina, bila bi najveća. Terra incognita, ničija!

Svako je više ili manje lud po jednom pitanju.

Ali nitko to neće, nitko ne želi izbjeći sljedeći rat, nitko ne želi sebe i svoju djecu poštedjeti sljedećeg milijunskog klanja. Jedan sat misliti, neko se vrijeme okrenuti sebi i zapitati se, koliko smo sami pridonijeli neredu i zlu na svijetu i sudjelovali u krivici – vidiš, to nitko ne želi!

Probudite se, probudite se! Odrasli ste. Preveliki ste da biste spavali. Probudite se! Prestanite se igrati sa svojim igračkama.

Voda zna govoriti, talas za ruku uzima drugi talas, u vinogradu bubri puce i pada. Kako iz doma bezazleno izlazi puž! Kamen je kadar da drugi kamen smekša!

Postoje pjesnici koji nas svojim pjesmama punim radosti i svjetla dotaknu kao djecu, te nas kasnije kada se s njima susretnemo, nekom magijom ponovno vrate u djetinjstvo, u onaj doživljaj vedrih trenutaka i neopterećenosti kada jedan dan u sebi nosi pregršt pustolovina i čini se beskrajnim poput vječnosti. Jedan od njih je Grigor Vitez, književnik, prevoditelj, najpoznatiji kao pisac poezije i proze za djecu.

Jedan naš poznanik koji je prisustvovao porođaju, inače student Vojno-medicinske akademije, izjavio je da im neće uspeti da me uguraju natrag. Pa ipak, bez obzira na studentove reči, oni su me svejedno gurali i gurali nazad, ne vodeći računa u žurbi da li me guraju tamo gde treba.

Krajem sedamdesetih brat je diplomirao fiziku i nakon godinu dana uspio je otići u Ameriku na doktorat.

Pripadam naciji pisaca, umjetnika, različititih ljudi koji nezavisno od toga da li žive u SAD, gdje predajem ili u Turskoj, uglavnom imaju liberalne ideje, rekao je danas najpoznatiji turski nobelovac Orhan Pamuk danas u razgovoru sa novinarima u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti.

Naziv "Žetva" je u neku ruku i simboličan, po onoj biblijskoj "kako sijete, tako ćete žeti", iako roman otvara tajanstveni požar i stvarna žetva ječma

Ne može se reći da imamo umiljate oči; ne možemo se pohvaliti ni tim svetionicima pravednosti pomoću kojih rugobe ponekad uspevaju da pobegnu u lepotu. Ne, ni u kom slučaju. I njene i moje oči ispunjene su zlovoljom i odražavaju pomirenost sa kojom podnosimo našu zlu kob. Verovatno nas je to i spojilo. Možda „spojilo“ i nije baš prava reč. U svakom slučaju, sjedinila nas je neizmerna mržnja koju oboje osećamo prema sopstvenom licu.

Naša najgora i najopasnija nacionalna mana je kratko pamćenje, a još gora i opasnija je što o tome pojma nemamo. Narod koji se žuri da zaboravi svoja bolesna stanja nema nikakvih izgleda da se od njih izleči ...