Grigor Vitez – Zov djetinjstva
Postoje pjesnici koji nas svojim pjesmama punim radosti i svjetla dotaknu kao djecu, te nas kasnije kada se s njima susretnemo, nekom magijom ponovno vrate u djetinjstvo, u onaj doživljaj vedrih trenutaka i neopterećenosti kada jedan dan u sebi nosi pregršt pustolovina i čini se beskrajnim poput vječnosti. Jedan od njih je Grigor Vitez, književnik, prevoditelj, najpoznatiji kao pisac poezije i proze za djecu.
ZIMSKI VJETAR
Huuu! Otvori!
Hoću ući!
Ima li tkogod živ u kući?
Dajte, kraj peći da se zgrijem,
Barem skraja,
I malo kruha
I da pijem
Topla čaja!
Zima je vani ljuta, ljuta,
Treba cipela i kaputa…
Tako na vrata lupa,
Stenje,
Kroz bravu viri,
Na krov se penje,
I, sav bijel od snijega piri, piri…
Snijegom zatrpa grmlje, put…
Vidi se da je strašno ljut.
Ujutro nigdje mu stopa nema –
Svud je bjelina snježna, nijema
Svojim pjesmama i pričama prenio je razigranu sliku djetinjstva, jednostavno, toplo i duhovito. Njegovi neobični likovi kao što su Antuntun, krava koja čita novine, medvjed s ogledalcem, drveće, zvončić, potok i mnogi drugi, bojali su živim bojama rane dojmove mladih umjetnika i ostali urezani u sjećanje poput prvih vatrometa. Pokušao je djeci približiti ono nepoznato, ponekad i zastrašujuće, kako bi ih potaknuo na učenje kroz igru i šalu. Bio je maštoviti pedagog koji ih priprema na traganje bez predrasuda i nametnutih ograničenja. Pjevao je o prirodi, njenoj ljepoti i povezanosti budeći u dječjim očima zadivljenost, a u srcima povjerenje u svemir i ono što ih okružuje.
Kao što raduju djecu, njegove pjesme bude iste osjećaje kod odraslih. One šapuću onom vječnom djetetu u nama koje još uvijek zna prepoznati iskren susret sa svijetom bajkovitog i pomalo tajanstvenog, na granici mogućeg.
Poštovan i nagrađivan, postao je neizostavan dio školskih udžbenika i djetinjstva, obogatio je i ostavio jak utjecaj na dječju književnost. Svoja je djela prožeo ljubavlju prema svom pozivu i najmlađima, kao onima koji će jednom odrasti da bi nastavili maštati i dalje širiti granice svoga srca.
KAKVE JE BOJE POTOK
Potoku koji šumom teče
Oprezno priđe jedan jelen
I napivši se vode reče:
— Potok je kao šuma zelen.
Kraj stijena potok dalje teče
O kamena se lomeć rebra,
Skakutajući zeko reče:
— Potok je ovaj sav od srebra.
Kroz polje potok dalje teče
Pod vedro nebo izašav,
A lastavica ozgo reče:
— Potok je kao nebo plav.
I potok dalje teče, teče
Nad njim oblaci bijeli stoje,
Lebdeći bijeli leptir reče:
— Potok je ovaj bijele boje.
S mnoštvom zvijezda dođe veče,
Ugasi svoje boje dan,
Plašljiva srna tiho reče:
— Gle, sav je potok ozvjezdan.
Priredila: Anastazija Pulja
