Tin Ujević

Izgubljeno nikad više se ne vrati,/ Nikada se više nadat srcu cijelom.

Svi ideali ovoga svijeta, ne vrijede suze jednog djeteta...

Foto: Google

Primjereno je ljudskoj taštini i bezobzirnosti životinju nazivati glupom jer ona je glupa samo prema glupim ljudskim mjerilima.

Foto: Sarajevski otvoreni centar

Knjiga Žene BiH za djecu je važan doprinos popularizaciji istorije ženskih borbi u Bosni i Hercegovini.

Foto: Wikipedia

Ova lipa raste u jednoj dolini Bakonija, tamo gde se dolina sužava s južne strane, gde iz boka brda strše stene, deset-dvanaest tona teške. Seme je palo između dve stene. Dok je deblo dosegnulo širinu koju su mu stene dopuštale, moglo je rasti gotovo bez prepreke. Ali to nije dugo trajalo. Onda se lipa napela u stene i razmaknula ih. Sada se na nju srušila odozgo stena poput kuće i pokrila je. Lipa se izvukla. Korenjem se uhvatila u donje kamenje i počela stenu gurati prema gore. Rasprsnula je kamenje koje joj je ležalo na putu.

Foto: Wikipedia

Čitajući te knjige, bio sam tako uzbuđen i zanesen, tako razigrane mašte da sam sve ono što sam pročitao zamišljao življe nego stvarni svijet oko sebe. Preda mnom su se otkrivali novi nepoznati krajevi, ljudi, životinje. Sve mi se činilo ljepše, bolje i čudesnije nego u običnom životu.

Foto: Gisèle Freund

Pročitala sam 200 stranica [Uliksa] do sad – ni trećinu; i zabavila su me, stimulisala, šarmirala, zainteresovala prva dva ili tri poglavlja – do kraja scene na groblju; a onda me zbunilo, dosadilo, iritiralo i razočaralo češanje bubuljica jednog uznemirenog, nesvršenog studenta.

Foto: Google

Velikom snagom i vještinom slikao je Andrić žarke i živopisne likove. Uzbudljivo, fantastično ime „Prokleta avlija“ momentalno nas podsjeća na ono orijentalno i tajanstveno. Dok čitamo Andrićeve priče ulazimo u misteriozni svijet Istoka, svijet magičnog što nas vuče dublje da saznamo sve tajne i istine.

Foto: Profimedia

Pisac Salman Ruždi i te kako ima planove za nastavak karijere, iako vjeruje da mu nije ostalo da napiše još puno romana.

Prepustiti se za trenutak nekom pokušaju razmišljanja, znači biti neminovno izgubljen; jer premišljanje nas samo tera na uzdržavanje i zato je to, kažem, baš ono što mi ne možemo.

Crni čovjek/ uporno u mene gleda,/ Na oči mu plava/ bljuvotina pala —/sigurno želi mi reći/ da sam lopuža blijeda/ koja je drsko i bestidno/ nekoga opljačkala.  

Iz istog razloga, nikada nemojte bacati kruh, a uočite li ga na ulici, da se ne bi gazio, podignite ga i stavite na najbližu ogradu, jer ne postoje samo pustinje u kojima ljudi umiru bez vode, nego i ćumezi, gdje umiru bez kruha. Možda će taj kruh uočiti neko gladan, pa će ga biti manje sramota uzeti ga odatle nego sa zemlje.