Srđan Šušnica: Terra incognita bosanska

Ako bi se veličina jedne zemlje mjerila onim što njeni ljudi ne znaju ili pogrešno znaju ili neće da znaju o njoj, Bosna, a bogami i Hercegovina, bila bi najveća. Terra incognita, ničija!

Foto: S. Sinanović

Autor: Impuls

Zašto se bojimo Zemlje u kojoj živimo stoljećima? Zašto je držimo u tamnim kutcima naše svijesti i savjesti? Zašto smo robovi vulgarnih osmrtnica i bolesnih opsjena? Zar ne shvatamo da bi se univerzalni habitus ove Zemlje uvijek nanovo rađao u nama, svaki put kada bi sebi dozvolili da upoznamo neko njezino a nama neznano vrijeme, neki novi, a nestvaran sloj!? Uvijek kada bi opipali neki novi kamen Zemlje ove.

Da baš taj kamen pred vama! Upravo taj u koji gledate! Da, taj Eckhartov sinonim za spoznaju! Baš taj ugaoni kamen koji Silesius toliko želi kao kruh Gospodnji. Baš taj crni Hadžer-ul esved, kamen žeđi trudne Žene iz kojeg poteče Rijeka, koji obnavlja, rađa i vlada vodom usred kamene pustinje! Podigni ga, razgovaraj sa slojevima kamene Zemlje i budi iskren/a prema sebi!

Jer terra incognita bosanska je nabrekla od vjekova složenih pod njom. I dok ona zna, nama se ti slojevi ne ukazuju jasno i kompleksno kao drugdje, već se kao gusta izmaglica i privid istorije dižu iz kamenih pora Zemljinih. Najčešće po potrebi drugih i na nesreću bosanskog Čovjeka i bosanske Žene. Ta izmaglica jednoumlja i sljepila pritišće Zemlju ovu, želeći je prisvojno imenovati, etiketirati, pojednostaviti, utišati, izbrisati i prisvojiti kao "našu", a ne "njihovu". Hoteći zatomiti sve što nam Zemlja ova i njeno vrijeme žele otkriti. Želeći uvesti vještački i jednoumni "red" u sveprisutnu haotičnost proteklih vjekova i epoha.

Ali ne da se kamena Zamlja! Iz nje poteče Rijeka! A njenim dolinama poteče vrijeme! Te se Kamen i Rijeka nadmetaše u mudrosti i istini. A istina je da jedino što ta varljiva izmaglica ljudskog zaborava i zlice ne može pokriti, utišati i zaustaviti jeste entropija Rijeke. Baš te bosanske rijeke koja svojom hučnom i haotičnom prirodom ne da pravdu kaljuzi, ne da huk istine kakofoniji laži.

​Rijeke su univerzalni označivači fizičkog, entropičnog toka vremena. Toka koji​ (još) uvijek teče od prošlosti ka budućnosti, u pravcu povećanja entropije i uvećanja količine haosa. Toka istine koja sa svakom novom okukom i slapom izmiče ​ljudskom osjetu i prisjećanju. A svaka bosanska rijeka svojim tokom jeste to i čini to maestralno. ​Niko nije vremenom uspio smanjiti ​količinu ​haos​a​ i okrenuti tok vremena ka prošlosti, niti zaustaviti rijeku ka njenoj budućnosti. Nikada niko nogom nije zagazio u istu rijeku, ali jeste u močvaru! ​U Zemlji ovoj mnogi bezubi su, nažalost​ upravo to pokušali​, a uspijeli su samo stvoriti "naše", "vaše" i "ine" kaljuge i obojiti rijeke bosanske, dankom laži i gluposti. O ljudi Zemlje bosanske, zašto ne osluškujete rijeke svoje i razgrnete opsjene tuđe! 

Foto: S. Sinanović

A magle još uvijek leže po našim odgovorima, sakrivajući prava pitanja. Zašto Zemlja ova mora biti terra incognita? Zar Zemlja bogata rijekama nije​ bogata i kulturama​? Zar se kulture ne imenuju rijekama? Na svakom​ djelu Zemlje bosanske​, amnezija i izmišljene istorije pokrivaju stamene arheološke slojeve. Izaberi rijeku bosansku i zakopaj do ili povrh nje, i tok vremena koji rijeka u sebi skriva pokazaće ti svu raskoš paleolitskih špiljskih gravura stolačkog Badnja, neolitskih naselja Butmira, Ukrine i Usore, ilirske utvrde Delminiuma i grobalja Duvanjskog polja, te keltskih kovačnica Bosanske Posavine. Otkrićeti se beskrajne rimske ceste i miljokazi Zmijanja, antičke vile i hramovi Lijevča-polja, Neronove zlatonosne jame fojničke, Dioklecijenove željezne rudnike Ljubije ili pak ranohrišćanske bazilike banjalučkog Kastela. Zboriće ti srednjovjekovna crkvišta Ecclesiae Bosniensis i utvrde Sokograd i Bobovac Sacra Corona Bosniensis, nekropole Kamenih svatova Maculja i svi franjevački monasteriji Bosne Srebrene. Zadivićete Ferhadpašini hanovi i vitke munare, zagonetke Blagajske tekije, osamljeni vlaški katuni Romanije, crkve-kolibe Han-Kola, te baščaršijske freske, krmčije i fermani Svetih arhanđela Mihaila i Gavrila. Naći ćeš tu još toliko toga i naići ćeš na tolike mnoge, samo nećeš naći one koji ti se mrakom i neznanjem nameću kao “prvi”, “stariji” ili “autohtoniji”. Njih se priziva u najcrnjim morama.

Kao da svugdje kamen i ljudski kameni trag pričaju priču, samo ovdje ćute. Nevidljivi, ignorisa i tu su i nisu tu, i jesu i nisu, i “naši” i “vaši”, i “njihovi” i NIČIJI. Neželjeni, a kompleksno rođeni, nepodobno imenovani ali poželjno prisvojeni. Ovdje priču danas mrmolji blijeda izmaglica zla, kroz stisnute zube, glad i pohlepu. Svaki sloj veli da smo nesumnjivo isti, a magla da smo nepomirljivo različiti. Tragovi elite kazuju da smo ponikli više iz klase, nego iz “naroda”, više od kamena nego od “roda”, nepodobni za jasna imenovanja i razgraničenja, a ipak podložni opsjenama i podjelama. Svako slovo govori da su nam identiteti fluidni i neuhvatljivi, baš kao i rijeke kroz čije doline teče vrijeme ove kamene Zemlje.

Terra incognita bosanska ipak priča svoju priču. S rijekama i s kamenjem. Otpor njezin leži baš u njezinoj nedočitanosti, u toku njenog vremena koji nam izmiče kako bi se spasio ljudske gluposti i mitova, baš sada i baš ovdje. Izaziva sumnju i nagoni na radoznalost. Kada misliš da si protumačio sve, otkrije još jedan sloj, pusti još jedan tok, rastoči još koju izmaglicu.

Ova čudna Zemlja se ne da ljudima i njihovim ublehama. Ni posvojiti ni prisvojiti. Kad i pokušaju Zemlja ova ne postaje njihova, ve​ć oni postaju njeni​, prenagla​š​eni i ​č​udni ljudi, jednako zli i dobri, jednako iracionalni i razumni, jednako tupi i bistri. Pa se nije ​č​uditi ​š​to ​ć​e taj njen, bosanski ​Č​ovjek i bosanska Žena ovu Zemlju prije i bolje opisati nabrajanjem svih onih kojima ona ne pripada, nego onih kojima tobož​ treba da pripada. Tako ​ć​e kraji​š​ki zami​š​ljeno​-​stvarni junak izre​ć​i "ni carska, ni spahijska, ni Davidova"! Što i nakon 100 godina odzvanja kao ​š​to to ​često ​č​ini prazan trbuh i istina. Pedeset godina kasnije sarajevski vječ​ni zapis svjedo​č​i​ć​e "ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska"! Sve dok vatra ispod zapisa nije progutala sve te čudne ljude kada su punog i samouvjerenog stomaka stali obrtati taj zapis i to vječno vrijeme u njemu. Stanite, ne možete tako, bolje odputujte daleko! Na putu ka Titanu homo novus misli neke nove terre incognite, a ona stara Zemlja ostaje "ni Bo​ž​ija, ni ​č​ovje​č​ija, ni ženina, ni …”!

Odlomak iz fotomonografije "Bosna i Hercegovina - Očima ljubavi" autora Samira Sinanovica,  u izdanju kuće Kalem iz Sanskog Mosta