Europa prvo mora pokazati svoje pravo lice, otkriti se kao ultramoderan, tehnološki napredan logor u kojem ljubomorno drži zatočene sve ideje zbog kojih je Zapad nekad značio obećanje boljeg života, u kojem drži zatočene svoje paranoične i izluđene građane, samotne i pokorene zabludama o vlastitoj superiornosti
Otkad je krajem siječnja Grčka dobila novu vladu, a posebice u zadnjih nekoliko mjeseci političke krize koja potresa čitavu Europu, sigurno ste zamjetili hiperinflaciju novinskih članaka o tome kako trenutna situacija u Grčkoj nalikuje klasičnoj grčkoj tragediji.
Čini se da se čovječanstvo napokon okupilo oko jedne ideje. Koja glasi: čovjeku u nevolji nije vjerovati. Jer taj je na sve spreman
Zato što dolazi jesen. Zato što nisam raspoložen za krvoproliće. Zato što ne želim uspostaviti bilo kakvu diktaturu. Zato što je bolje igrati se sa psom nego stvarati nove zablude. Zato što previše volim život makar i u ovakvom svijetu. Zato što znam da svijet treba biti bolji, ali ne želim poduzeti baš ništa u vezi toga.
Google odavno stavlja stranice s Wikipedije na sam vrh skoro svake pretrage, kako na engleskom, tako i na hrvatskom jeziku, i zato je jako bitno što na tim stranicama piše.
Nema dana da ne pomislim da bi zbog neke izjave, događaja, napisa u novinama ili nekog političkog skandala trebalo sesti za kompjuter i napisati koju reč. Ali dani se ipak nižu kao da su prazni. Ono nad čime sam se uhvatila za glavu danas, briše se već sutra zbog neke druge teške svinjarije.
Juče sam bio kod Starog hrasta. Bio sam dio dešavanja, jedan od šetača. Juče je bio rođendan Marijana Beneša. Objesio sam malu boksersku rukavicu na Stari hrast, Benešu u čast. Eto, sjetio sam se Marijana.
Čak i da je smisao smrtne kazne isključivo u odmazdi, ona je besmislena. Da bismo pravu odmazdu odmerili moramo najpre znati njenu prirodu, a mi ne znamo prirodu smrti. Smrt u kojoj gledamo kaznu može biti i nagrada.
“U nas” se previše koristi taj “reptilski mozak”: agresivan, teritorijalan, taj koji teži moći, kontroli, dominaciji, ili pak servilnosti, ulizivanju, poltronstvu...
Estonski otok Kihnu dom je jednom od posljednjih matrijarhalnih društava na svijetu. Prema posljednjem popisu stanovništva Kihnu naseljavaju 604 osobe, a za njih su odgovorne žene s otoka koje glavnu riječ drže već stoljećima. Prvo spominjanje Kihnua u povijesti zabilježeno je 1386. godine, dok još stariji povijesni izvori donose kako je otok bio poprište lova tuljana.
U ulici Prudente de Morais na Ipanemi nalazi se „Dom za starije i nemoćne“ u kojem živi Marija Jefremova, prijateljica obitelji mog brata koji živi u Rio de Janeiru, raskršću nebrojenih ljudskih sudbina iz najrazličitijih zakutaka svijeta. Moj nećak Patrick, fizioterapeut, posjećivao je Mariju svaki tjedan. Rođena u Vojvodini, Marija je preživjela Auschwitz, a 1953., nakon nekoliko godina provedenih u Jugoslaviji i Izraelu, otputovala je u Brazil.
Prateći događaje oko izbjeglica koje svakodnevno pristižu u Evropu, pokušavam sebi dati odgovor na pitanje šta je to “evropska civilizacija” i zašto neki smatraju da je ugrožena dolaskom izbjeglica.
