“U nas” se previše koristi taj “reptilski mozak”: agresivan, teritorijalan, taj koji teži moći, kontroli, dominaciji, ili pak servilnosti, ulizivanju, poltronstvu...
Damir Nikšić
To je taj ljigavi konzervativni zmijski mozak koji insistira na sitničavim pravilima, svakodnevnim ritualima, kultnim i sektaškim štovanjima i status quo-u društvene hijerarhije.
Vazda je napet, u grču i strahu od raznoraznih opasnosti. (“Samo da ne puca”, štobirekli.)
Ti strahovi, a i loša ishrana sa puno tijesta, a malo povrća, tj. puno pa čak i previše raskuhanog povrća kojemu je duša u pretis loncu uginula, uključujući poroke puno kafe, alkohola i cigara – drže nas na tom osnovnom reptilskom nivou snalaženja u društvu i prostoru. (Možda zato kada se dobro nažderemo piturina i pričamo samo o tome ko je kome ko i koja je njegova kuća.)
Ponekad dobacimo i do onog “majmunskog mozga” gdje nas puca emocija, navijačka, kolektivna, intenzivna emocija poput mržnje pa se ponašamo kao čopor majmuna, ili pak neki individualni merhametluk koji obično počinje i završava samosažaljenjem.
I to je vrh razmišljanja o svijetu koji nas okružuje “u nas”.
Vrlo malo, vrlo malo ljudi koristi taj frontalni kortekst, taj prednji dio mozga koji se zadnji razvio u čovjeka, koji je zapravo jedini originalno ljudski dio (jer ova dva prethodna imaju gmazovi i majmuni).
Vrlo malo.
I najveća je šteta što ti ljudi nisu lideri jer taj dio mozga služi za planiranje, stvaranje vizije budućnosti, za razmišljanje o budućnosti. (Prethodna dva tipa mozga koji se kod čovjeka razvio u etapama – to ne mogu. Zato životinje ne razmišljaju o budućnosti. Nisu sposobne da je pojme.)
Lideri ne razmišljaju o budućnosti. Pogotovo ne o zajedničkoj budućnosti. Taj prednji i napredni dio mozga koji definiše homo-sapiensa nije u upotrebi. U upotrebi je reptilski – onaj zadnji i nazadni dio mozga koji teži sigurnosti svoga atara, svoje mahale. Njemu ne treba ni novo ni nepoznato, niti ikuda da ide i putuje.
Gmazovi i minderpuze plaze po svojim minderima u svojim jarugama i apsorbuju svježu krv, nove sluge, ulizice – nove žrtve koje truju, kojima se krvi napiju, koje proždru, progutaju, svare i na kraju ispljunu.
Konzervativni lideri ugađaju nazadnom reptilskom mozgu – njegovoj konzervativnosti, teritorijalnosti, agresivnosti, potrebi za ulizivanjem, poltronstvom, za ritualnim štovanjem hijerarhije. Zato su lideri gmazovi dominantne figure, moćne, a njihove pristalice im se ulizuju, palacaju jezicima, trljaju guzovima. Oni su kompatibilni jedni s drugima jer koriste isti reptilski mozak.
Oni imaju svoja legla, svoju teritoriju. Namnožili su se po institucijama. Kontaju se, razumiju se – nijemo, bez riječi, pogledom, palacanjem jezika nanjuše jedni druge.
To je taj prizemni, prašinarski, reptilski svijet.
Često majmuni nešto pokušaju na višem nivou, kao npr. promovisati neki zajednički interes na bazi emocije, animirati, motivisati šire mase u jedan osjećaj. I to ponekad skoro nestvarno zaiskri u prašini i žabokrečini: ta neka sportska međunarodna pobjeda, ali ubrzo se to sve, kada se prašina slegne, vrati opet na onaj svakodnevni nivo usporenih, hladnokrvnih institucionalnih gmazova koji sistematski truju, gutaju i proždiru ovo malo vitalnosti koje imamo.
Majmuni nakon te kratke euforije obično shvate da su opet ispali majmuni. Ali pomirili su se s tim. Shvataju da im je u svijetu gmazova i minderpuza jedina intelektualna aktivnost to da se malo promajmunišu i proraduju. To je, naime, najbliže što mogu da dobace da se ponovo osjećaju kao ljudi.
Gdje nestao frontalni korteks, taj prednji dio mozga? On je daleko odmakao ispred nas i mi ne možemo da ga sustignemo. Budućnost se toliko otuđila od nas da govori drugim jezikom. Gmazovi su u svojim jazbinama i ne žele nikoga blizu. Štuju svoje gazde i gospodare, mrze tuđince i drugačije, a naročito one koji žele nazor da ih ujedine, povežu, one koji žele da ih natjeraju da se druže s drugima, da malo zaborave na svoje atare, županije, banovine, kantone, mahale, jaruge, fildžane. Takvi su im najgori neprijatelji – svim gmazovima zajedno. Jedino su u tome udruženi i u glas sikću iz svojih gnjezda, busija i jazbina. Gmazovima podjele odgovaraju. Njima odgovara usitnjavanje, balkanizacija – do beskraja. Do mjesnih zajednica u kojima se gnjezde.
Gmazovi računaju i s tim da, kada je na snazi trend razlaz, podjela i usitnjavanje, ovi napredni sa prednjim korteksom koriste to malo svog ljudskog mozga, obrazovanja, kosmopolitizma pa vizualiziraju i planiraju budućnost daleko od zmijskih jazbina i majmunskih busija – te se uhvate noge i idu među neke pismene i civilizovane ljude “tamo neđe”. Tako da gmazovima taj tvoj prednji korteks čini veliku besplatnu uslugu “etičkog čišćenja”.
Taj tvoj razum, ta tvoja racionalnost – ona je tvoja karta, viza i pasoš za “racionalni park” u koji će te gmazovi tiho, bez riječi, hladnokrvno protjerati.
Međutim gmazovi još nisu računali s tim da bi prednji korteks mogao pismeno isplanirati i vizualizirati taj “racionalni park”, taj rezervat homo-sapiensa – ugrožene vrste na Balkanu i također, u glas s njima, samo mnogo grlatije – insistirati na podjeli, na separatizmu – na strato-separatizmu – preko 900 m nadmorske visine, npr. i ostaviti ih u njihovoj žabokrečini, njihovim busijama, jarugama.
Ako se već dijelimo, ako je podjela neminovna – onda da se dijelimo do kraja i po evolutivnoj ljestvici strato-separatizma i četvrtog entiteta na visini.
