Otkad je krajem siječnja Grčka dobila novu vladu, a posebice u zadnjih nekoliko mjeseci političke krize koja potresa čitavu Europu, sigurno ste zamjetili hiperinflaciju novinskih članaka o tome kako trenutna situacija u Grčkoj nalikuje klasičnoj grčkoj tragediji.
U tjednu nakon referenduma, netko je otišao čak toliko daleko da je na stranici engleske Wikipedije u sekciji “Grčka tragedija” dodao ime grčkog premijera: “Najvažniji autori grčke tragedije su Eshil, Sofoklo, Euripid i Tsipras”.
Ta sitna subverzija uklonjena je već idući sat. Pa ipak, i ona pokazuje da politika nikad prije nije u tolikoj mjeri uspoređivana sa kazalištem.
Situacija u Grčkoj zaista nalikuje kakvoj grčkoj drami.
Pred referendum na ulicama su vladali upitnici, svi su žustro raspravljali o značenju “OXI” i “NAI”, nitko nije znao koja će strana prevagnuti. Nekoliko dana pred referendum, čak je i sam Tsipras vjerovao da će pobjediti “da”. Potom euforija na prosvjedu pred referendum, kada Tsipras izjavljuje da “demokracija ne može biti ucijenjena”. I onda dva nakon toga 61% Grka glasa “protiv” novih mjera štednje. Tu noć Atena je slavila.
Prodromos - Prometej (FOTO: Arhiva S.H.)
Već iduće jutro dolazi brutalno otriježnjenje: Varoufakis iznenada daje ostavku. Tsipras priprema novi prijedlog sporazuma. Samo nekoliko dana kasnije, glasanje u grčkom parlamentu: većina zastupnika glasa “za”, premda je većina naroda samo nekoliko dana ranije jasno glasala “ne” novim mjerama štednja. Još jedan preokret.
Katarze nema.
Potom pregovori u Bruxellesu koji je jedan službenik EU nazvao “mentalnim mučenjem”. Tsipras se vraća u podijeljenu Grčku.
Na kraju parlament većinom izglasava novi paket mjera štednje.
Potom, uslijed političke krize, Tsipras daje ostavku.
A za nekoliko dana, 20-og septembra 2015. – novi izbori.
Angažirano kazalište
“Politika nikad nije bila toliko zanimljiva kao u današnjoj Grčkoj”, kaže mi Prodromos Tsinikoris, glumac i režiser. Sjedimo u njegovu stanu u blizini grčkog parlamenta, a za vrijeme našeg razgovora čitavo nas vrijeme u pozadini prati stišani direktni prijenos pregovora u Bruxellesu.
Prodromos je rođen 1981. u Wuppertalu u obitelji grčkih “gastarbajtera”, a 1999. vraća se u Solun gdje je studirao glumu, premda je danas više aktivan kao režiser. Kako u Grčkoj nema studija za kazališnu režiju, prilično neobično za zemlju u kojoj se rodilo kazalište, kaže da zbog toga često sami glumci postaju režiseri. Rimini Protokoll, poznata njemačka kazališna skupina, bilo njegovo sveučilište.
Pitam ga koliko su klasični grčki tekstovi aktualni za Grčku danas.
Prodromos - Prometej (FOTO: Arhiva S.H.)
Prodromos mi pokušava objasniti na primjeru predstave “Okovani Prometej” koju je radio zajedno s Rimini Protokolom u Ateni. Pozvano je 100 ljudi, koji su prezentirali grad, sve je bilo utemeljeno na statistici; primjerice, 52% ansambla bilo je sastavljeno od žena, 48% od muškaraca, potom su podijeljeni s obzirom na porijeklo (koliko njih su Grci, koliko Albanci itd.), kvartove iz Atene, itd. Svima su postavljana pitanja o svakodnevnom životu (npr. tko želi da park postane parkiralište? ), a fokus je bio na pitanjima uzetim iz Eshila: tko svojevoljno radi za državu, tko se drži naredbi, a tko ne, itd. Uz 100 Atenjana, u predstavi je sudjelovalo i deset ljudi koji su predstavljali likove iz same drame. Državu je igrao čovjek koji je radio kao čuvar radio u zatvoru, a Hefestu – koja je okovala Prometeja, ali je žalila zbog toga – igrala je žena čiji je posao bio sličan poslu koji George Clooney radi u filmu “Up in the Air”, davanje otkaza nepoželjnim ljudima zbog krize. Prodromos kaže da je i ona sama samo dva tjedna nakon premijere dobila otkaz.
Prometej je bio utemljen na tri varijacije Prometeja, ne samo na “Okovanom Prometeju”, već i na izgubljenim dijelovima trilogije: “Oslobođeni Prometej” i “Prometej vatronoša”
“Radi se o vrlo čudnoj predstavi”, kaže Prodromos, “ništa se puno ne događa, na pozornici je jedna osoba i ljudi dolaze, vide ga, kažu nešto, i odu, dajući mu savjete, a on na kraju kaže ‘oxi’ odnosno ‘ne’. To bi mogao biti i Tsipras”
“Ali mogao bi biti i Beckett”, odgovaram.
“Prometreja vatronošu” igrao je astrofizičar, a “Oslobođenog Prometeja” čovjek koji je odbio ići u vojnu službu. Naposljetku, “Okovanog Prometeja” igrala je djevojka s maskom a predstavljala je Konstantinu Kunevu, danas zastupnicu Syrize u Europskom parlamentu, koja je, kad je kao čistačica radila u u jednoj grčkoj kompaniji, razotkrila financijske skandale, a potom bila napadnuta kiselinom.
Predstava je premijeru imala u srpnju 2010., taman pred početak krize koja traje do danas.
Rhesus (FOTO: Arhiva S.H.)
“Ako živite u Grčkoj, to više i nije kriza, to je život, i tako je zadnjih pet godina. I zato vidite ljudi koji su po ulicama, restoranima, kafićima, što drugo da rade. Ili se prilagodite, ili napustite Grčku”.
“Kako to da ste se vi, nakon života u Njemačkoj, odlučili vratiti: da li zato jer vam je kao čovjeku iz kazališta situacija inspirativna?”
“To je jedan od glavnih razloga i želim ostati ovdje.”
U tom trenu, iznova nas prekida televijski prijenos, a novinar Financial Timesa kaže da se grčka ponuda ne smije odbiti, “Tsipras je pokazao bijelu zastavu na Akropoli i kreditori ne smiju imati milosti”.
Zadnja Prodromosova predstava koja je ovih dana igrala u Ateni bila je predstava o životu beskućnika.
Od antičkog kazališta do suvremenog
Pokušavajući kombinirati politiku i kazalište, u samo nekoliko tjedana otkad sam stigao u Atenu uspio sam na Festivalu Atene i Epidaura pogledati nekoliko predstava.
Predstava “Sokrat sada” s Yannisom Simonidesom kao Sokratom, utemeljena na Platonovoj “Obrani Sokratovoj”, igrala je u predivnom dvorištu na Plaki, podno Akropole, samo nekoliko metara od mjesta gdje je Sokrat osuđen na smrt 2,400 godina prije.
Sokrat sada (FOTO: Arhiva S.H.)
U Aristotelovu liceju, jednoj od tri najstarije antičke gimnaziji, uz zalazak sunca igrao je peripatetički “Rhesus” po Euripidu, u kojem je Katerina Evangelatos ispreplela desetu knjigu Homerove Ilijade s Aristotelovim tekstovima.
Sve ove predstave neobično rezoniraju s trenutnom političkom situacijom u Grčkoj.
Na dan kada je grčki parlament do duboko u noć raspravljao u prijedlogu novog sporazuma sa eurogrupom, otišao sam u Epidaur na Aristofanove Aharnjane (u režiji Yannisa Kakleasa). Na početku komedije vidimo atenskog seljaka Dikeopola kako sjedi i čeka da počne gradska skupština. Atena je već šestu godinu opustošena Peloponeskim ratom, vlada nestašica hrane, kuga, kaos.
Dikeopol u ratnom ludilu pokušava sklopiti mirovni sporazum. Kada sklopi sporazum, tržište procvjeta, a Atenjani se prepuste raznim užicima pod zaštitom boga Dioniza. To je, dakako, pojednostavljena radnja Aharnjana, najranije sačuvane komedije Aristofana iz 425 pne.
Iznova, političke konotacije su posvuda.
Je li Tsipras Dikeopol, a “lijeva platforma” Syrize oni koji žele nastaviti rat?
Kako bilo, gledati predstavu u antičkom kazalištu Epidaura koje potječe iz 4 stoljeća prne., jedinstven je događaj. Zalazak sunca i orkestar zrikavaca prije nego glumci izlaze na pozornicu. A onda potpuna tišina. I magija kazališta.
Pitam Prodromosa, koji je igrao u “Perzijancima “u režiji Dimitra Gotscheffa upravo na ovoj pozornici, kakvo je to iskustvo za glumca?
Epidaur (FOTO: Arhiva S.H.)
“To je najdivnije kazalište na svijetu. Svaki glumac bi jednom u životu trebao igrati u Epidauru. Premda smo svaki dan igrali pred 8,000 ljudi, kao glumac na to naprosto zaboraviš i Epidaur te zagrli, osjećaš se zaštićeno”.
Amfiteatar inače može primiti čak 14,000 ljudi, a zbog iznimne akustike, glumcima na sceni nisu potrebni mikrofoni.
Ako bi svaki glumac jednom u životu trebao igrati u Epidauru, onda bi i svatko tko voli kazalište jednom u životu trebao iskusiti taj doživljaj.
“Kazalište potlačenih” u zatvorima
“Mislite li da klasična grčka drama, poput Aristofana, Sofokla ili Euripida, može nešto reći o današnjoj Grčkoj, i krizi?”, pitam svoje iduće sugovornike.
Janis Nikolopoulos i Dina Vardaramatou, osnivači su kazališne skupine Technodromo koja je s radom počela upravo u vrijeme početka krize, 2010. godine
“Teme, problemi i dileme klasične antičke drame uvijek su suvremeni. Ona se bavi ljudskom sudbinom, ljudima koji su na rubu i izvan ruba. I to se ne mijenja stoljećima. A Grčka je danas na rubu i van ruba”.
I oni su radili klasične antičke tekstove, od Antigone do Prometeja. Među zadnjim predstavama bila je jedna u kojoj su radili sa slijepim ljudima koji su se prvi puta susreli sa antičkim tekstovima.
Sada najviše rade u zatvorima.
Janis je najprije završio glumu, a danas se – kao i Prodromos – najviše bavi režijom, predavao je glumu i na atenskom sveučilištu. Oboje, pored kazališta, rade u jednoj socijalnoj klinici. Preživjet od kazališta u Grčkoj ne može gotovo nitko. Svi rade po dva, ili čak tri posla kako bi se mogli posvetiti kazalištu.
Janis je postao glumac zbog terapeutskih razloga: “Shvatio sam da imam mnogo problema koje moram sam sa sobom razriješiti i da je kazalište jedino sredstvo da to učinim. Potom sam shvatio da su i mnogi drugi ljudi u sličnoj situaciji, posebice oni koji su na bilo koji način ‘isključeni’ iz društva, i da i njima kazalište može pomoći”.
“Je li vam kazalište potlačenih bilo uzor?”
“To je struja kazališta koja je donedavno bila rijetka Grčkoj i mi radimo upravo na tome tragu. Surađivao sam sa Barbarom Santos, suradnicom osnivača kazališta potlačenih, Augusta Boala. Kazalište potlačenih je vrlo važna vrsta kazališta jer budi svijest na svim razinama – osobnoj, političkoj, ali čak i zakonskoj. I to je razlog zašto radimo u zatvorima”.
“Mislite li da upravo nakon krize ima više potrebe za kazalištem potlačanih, koje bi uključilo ne samo zatvorenike, nego i imigrante, siromašne...?”
Dina: “Prije svega, morate znati da mi te ljude ne tretiramo kao ljude koji trebaju milost ili pomoć, već koristimo njihov potencijal i sposobnosti kako bismo im omogućili da promjene svoje živote, pa čak i sustav u kojem žive”.
Janis dodaje da vjeruju da teatar nije samo sredstvo terapije, već i političko sredstvo. “Kada uđete u zatvor vi gubite svoju subjektivnost, ona se gubi i briše i od vas se traži da promijenite svoj identitet, ali u okviru nove sredine koja je – zatvor. Kazalište u zatvoru omogućuje vam da uronite u sebe i iznova otkrijete što je sve u vama i da onda to, kroz kazalište, iznesete pred druge, čime se ujedno stvara i novi kolektivni identitet.”
Kazalište u zatvoru (FOTO: Maria Alvanou)
Kao primjer Janis navodi izražavanje emocija, koje se u zatvoru identificira sa “slabim karakterima”.
“Međutim, kada kroz kazalište izražavate emocije, onda je to dozvoljeno
– i vi ste sigurni”.
Technodromo su uspjeli, premda je to na početku bilo gotovo nemoguće, dobiti dozvolu da na predstave u zatvor može doći i publika izvana, a sljedeći je korak – kažu – omogućiti da se predstave zatvorenika izvode i vani, izvan zatvora.
Glumice usred grčke krize
Na kraju svoje kazališne avanture u Grčkoj susrećem dvije glumice.
Karizmatična Maria Eglezaki, ima trideset i osam godina, studirala je sociologiju, no oduvijek je htjela biti glumica, pa je završila glumu u Ateni i time se bavi otada. Dosad je glumila u Bakhama, potom Ismenu, Elektru, ali i u suvremenom kazalištu.
“Je li klasično grčko kazalište još uvijek relevantno za današnju grčku situaciju?”
“Mislim da o ljudskom stanju i društvu može i dalje reći mnogo. Naš premijer je, primjerice, u Europskom parlamentu nedavno čak citirao Antigonu, kazavši da iznad zakona države stoje ljudska prava.”
“Mislite li da je Tsipras sličan Antigoni?”
“Mislim da je grčki narod Antigona, a Kreont bi mogle biti zemlje zapadne Europe”.
Maria je sa Krete i ljuta je na Treći memorandum, tj. zadnji sporazum, jer kaže da između ostalog uključuje privatizaciju plaže na rodnoj Kreti koju pamti otkada je bila dijete. Sretna je da trenutno ima angažman, a na jesen njena predstava kreće na turneju po cijelom svijetu. Međutim, u međuvremenu, kako bi preživjela, prisiljena je raditi još jedan posao, pa preko dana 6 sati radi u klinici. Njezina prijateljica, Vassiliki Dialyna također je glumica, nažalost nema nikakvu ulogu trenutno na vidiku, a živi kod majke.
Pa ipak, nijedna ni druga nisu razočarane. Problem u Grčkoj je da većina glumica i glumaca ne budu plaćeni čak i kada imaju angažaman. (Uobičajena praksa i na Balkanu.)
“Da li je teško biti glumica danas u Grčkoj?”
“Da, jer nas ima puno, i neke od nas moraju živjeti od toga. Da uz glumu nemam i drugi posao, ne bih mogla preživjeti, a moram još pomagati i roditeljima koji su na Kreti.”
Maria Eglezaki (FOTO: Arhiva S.H.)
I ona i njeni roditelji glasali su OXI na referendumu.
Razgovaramo o Brechtu i političkom teatru, ali i Beckettu i apsurdu, kao i trendu potpune estetizacije u suvremenom kazalištu i gubitku političkog stava koji ne bi bio tek puka površna i estetska gesta.
Maria kaže: “Mislim da je čak i larpurlartizam politički odabir. Ne moram se s time slagati, ali i to je politički stav. Jer ste ipak odlučili nešto učiniti ili ne učiniti.
Za razliku od toga, Prodromos je dobar primjer političkog teatra jer je odlučio napraviti zadnju predstavu s beskućnicima. Ako šećete Atenom, vidjet ćete mnoge beskućnike. Kazalište neće riješiti te probleme, ali ih može reflektirati.”
Vassiliki dodaje: “Mislim da vas kazalište uvijek može potaknuti na razmišljanje. Vidjela sam Prodromosovu predstavu, znam da mnogi ljudi spavaju na ulici, ali nisam znala da je tako lako dospijeti na dno, izgubiti kuću, obitelj i sve.”
U mjesec dana koliko sam, uz praćenje političke situacije, u Ateni pratio i upoznavao grčki teatar, na kraju samo mogu reći da melankolija, kao što nas je poučila jedna od predstava izvedena u starom hangaru u luci Pirej, nije ništa drugo nego – luksuz.
Treba nastaviti živjeti, čak i ako ne vidimo ništa iskonski novo na horizontu.
Treba stvarati, čak i kada nema nikakvih uvjeta za to, čak i kada se čini da je sve vrijedno stvaranja već stvoreno.
I, prije svega, treba riskirati čak – i baš onda – kada ne postoji više nikakva nada da ćeš vlastitim rizikom promijeniti išta.
Melankolija je luksuz.
Lupiga.Com
