Prateći događaje oko izbjeglica koje svakodnevno pristižu u Evropu, pokušavam sebi dati odgovor na pitanje šta je to “evropska civilizacija” i zašto neki smatraju da je ugrožena dolaskom izbjeglica.
Piše: Mirjana Tešanović
Civilizacija, latinska riječ, je ukupnost svih znanja, vještina, običaja, misaonih i duhovnih spoznaja kod razvijenih ljudskih zajednica. Predstavlja skup materijalnih i duhovnih stečevina određenog društva, a smatra se razdobljem ljudskog društva koje slijedi nakon njegovih primitivnih faza.
Pojam su uveli francuski prosvetitelji u 18. vijeku, kao antitezu neprosvijećenog doba feudalizma. Prvobitno se značenje pojma vezuje uz nauku i napredak. Korijen riječi obuhvaća grad (lat. civis) ili gradnju. Početkom 19. vijeka postaje sinonim za najviši stepen razvoja materijalne i duhovne kulture, a u 20. vijeku pod uticajem sociološko – antropoloških istraživanja počinje se govoriti o posebnim civilizacijama (predistorijska, plemenska, antička, helenska, stara meksička civilizacija i dr.).
Danas, kada imamo nešto što zovemo “izbjeglička kriza”, imamo i one koji tvrde kako ona ugrožava evropsku civilizaciju.
Izbjeglička kriza
Prvo su to bili migranti. Velika je razlika između migranata i izbjeglica. Migranti napuštaju zemlju iz razloga koji nisu povezani s progonom. Razlozi zbog kojih dolaze u druge zemlje mogu biti porodični, ekonomski, potreba za daljim ili kvalitetnijim obrazovanjem i sl. Migrant nastavlja uživati zaštitu svoje vlade i kada je u inostranstvu.
Izbjeglice moraju napustiti svoju zemlju zbog straha za vlastiti život ili slobodu.
Prema UN-u, izbjeglica je osoba koja je napustila svoju zemlju u strahu od progona zbog rase, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkoj opciji, kao i ratnih sukoba. Izbjeglica ne uživa zaštitu svoje države i progonom mu može prijetiti i vlada. Priznati status izbjeglice pruža zaštitu u skladu s međunarodnim pravom i konvencijama.
U zadnje vrijeme sve češće se koristi izraz izbjeglice, mada još uvijek i izraz migranti. Podsjeća me to na 1994, godinu, kada se u Ruandi dešavao genocid u kome je stradalo između 800 hiljada i milion ljudi. U to vrijeme u USA bilo je zabranjeno zvanično koristiti izraz genocid. Tek kada je bilo jasno da se ne može izbjeći, zabrana je ukinuta.
Dakle, Evropa i “njena civilizacija” bi što prije trebale da se suoče sa činjenicom da joj ne stižu migranti već izbjeglice. Ako uspijemo razumjeti i prihvatiti razliku, shvatit ćemo i da se ne radi o “izbjegličkoj krizi”.
Naime, kriza je tamo odakle izbjeglice dolaze. Teško je uopšte znati šta se tačno dešava u tom dijelu svijeta. Neki analitičari tvrde da Sirija praktično više i ne postoji kao država. Sukobljavaju se tamo stalno razne vojske i paravojske, samozvana Islamska država ili ISIL, Kurdi, kontinuirano traje problem Izrael – Palestina, sukobi su i u Libiji i nekim dijelovima Turske. Ukratko, u tom dijelu svijeta nije samo kriza, već pravi haos. Izbjeglice su posljedica.
Ta vješta manipulacija sa “izbjegličkom krizom” ostavlja dojam da se dešava neka kriza u Evropi koju su izazvale izbjeglice. U Evropi nema nikakve izbjegličke krize, iako je ona stalno u nekoj krizi jer ovaj sistem počiva na stvaranju kriza. U Evropu su došli ljudi iz zemalja u kojima je ratna kriza i u njoj kao izbjeglice traže utočište.
Ne dolaze svi kao izbjeglice
Kada je već bilo jasno da Evropa ima problem sa pojmovima izbjeglica ili migrant i da se neće još dugo moći izbjeći činjenica da su to ljudi koji bježe od ratnih sukoba, često se koristi ono “ali”... Da, evo mi smo priznali da su to izbjeglice ali, nisu svi. Ima i onih koji su čisto ekonomski migranti, pa čak i avanturisti.
Kada desetine hiljada ljudi krene na dug, neizvjestan i po život opasan put kako bi utekli od ratnih razaranja, dakako da će među njima biti i onih koji “koriste” situaciju.
Time što su postali izbjeglice ti ljudi nisu dobri ili loši, oni su i dalje samo ljudi, i trebaju našu pomoć.
Zašto muškarci ne ostaju i ne ratuju za svoju domovinu
Ovo je jedan od komentara na koje se najviše naježim. A zašto bi ratovali? Zašto bi puštali svoje porodice u nepoznato a oni ostajali da ginu ili ako nekim čudom i prežive, ostatak života prožive sa traumama. Za mene ovo nije političko pitanje koje neki dobri poznavaoci prilika obašnjavaju kao “nedostatak pravog izbora”, odnosno da je teško odlučiti se na kojoj strani ratovati. Možemo ga postaviti i ovako, zašto su evropski i američki muškarci ratovali u Vijetnamu, Avganistanu, Iraku... Zato što su vojnici. Ali ovi ljudi ne žele da budu vojnici.
Možda bi bilo pametnije da se pitamo nisu li silom prilika shvatili da se ratom ništa neće riješiti i podržali njihovu odluku da ne uzmu “pušku u ruke”. Nije li tako bolje i za sve nas?
Zašto ne idu u bogate arapske zemlje
Na ovo pitanje već su dati neki odgovori, mada ne razumijem zašto bi bilo ko trebao objašnjavati zašto se nekamo uputio kao izbjeglica. Zašto su naše izbjeglice početkom devedesetih najviše odlazile u Njemačku, SAD, Australiju ili Skandinavske zemlje? To su države koje su se nametnule kao ekonomski jake i stabilne, diče se svojim ljudiskim pravima i slobodama, a neke od njih uz to imaju i veoma dobru socijalnu politiku. Ako smo to znali mi tada, zašto mislimo da to ne znaju ovi ljudi sada, u doba interneta i društvenih mreža.
Ko je slušao izjavu 13 godina starog dječaka iz Sirije mogao je zapaziti da govori engleski jezik bolje nego većina naših političara, uključujući tu i one koji su bili ministri inostranih poslova.
Kako već napisah, izbjeglice su samo ljudi, pa su neki od njih i veoma obrazovani, pametni, informisani.
Starh od islamizacije
U Evropi živi 15 miliona muslimana, od ukupno 710 miliona stanovnika. Treba li još nešto dodati? Mislim da ne!
Sa izbjeglicama dolaze i pripadnici ISIL-a
Vjerovatno da u tome ima istine. Na današnji dan, 2001. desio se teroristički napad u na SAD a tada nije bilo ISIL-a, bila je Al Kaida, koje iz nekog razloga više nema. Teroristima očito nisu potrebne izbjeglice da bi izvršili teroristički napad, čak i otmicom aviona.
Ima toga još, uglavnom u medijima i po društvenima mrežama i nemojmo se zavaravati da većina evropljana nije pod snažnim uticajem ovakvih stavova o izbjeglicama.
Da se malo podsjetimo, ta „sjajna evropska civilizacija“ počiva na dva svjetska rata. Potreba da se nekako regulišu pravila ratovanja nastala je još 1859. godine a prva od četiri Ženevske konvencije potpisana je 1864. godine, posljednji Dopunski protokol Ženevskim konvencijama, 2005. godine.
Koliko su pomogle svjedoči najstravičniji zločin u istoriji čovječanstva, holokaust. Skupština Ujedinjenih Nacija 9. decembra 1948.godine donosi Konvenciju o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida.
Koliko je to pomoglo svjedoči činjenica da se u sred te Evrope pred sami kraj prošloga vijeka desio genocid.
"Danas se masovna migracija dešava širom svijeta i to bi moglo da promijeni izgled evropske civilizacije. Ako se to desi, biće nepovratno", rekao je mađarski premijer Viktor Orban.
Mnogi ga kritikuju zbog takvog stava, ali mislim da je on rekao ono što zapravo misli većina evropskih zvaničnika.
“Lekcije” koje je tobože svima očitala Angela Merkel su bile i za očekivati. A šta bi to tačno trebala reći Njemačka kancelarka. Osim što za sobom vuče hipoteku holokausta, Njemačka se nametnula i kao lider EU. Tako je i njen prostor za manevar prilično skučen a “sve oči su uprte u nju”. Ovo nije “igra” kao sa Grčkom i ona to zna, zna da mora biti jako oprezna i odmjerena.
U knizi Danijela Goldhagena "Hitlerovi dobrovoljni dželati", opisujući ulogu "običnih" Njemaca u holokaustu, autor izdvaja nekoliko nophodnih stavki u mehanizmu koji dovodi do društvenog, a zatim i fizičkog istrebljenja Jevreja.
Goldhagen kaže da se najpre počinje 1. verbalnim napadima, kojima se od Jevreja stvaraju "društveno mrtva bića", ona koja nisu isto što i ostali učesnici života, zatim slede 2. fizički napadi i 3. zakonske mere koje omogućavaju izolaciju 4. prinudna deportacija i primoravanje na iseljavanje 5. fiizčko odvajanje po getima, kampovima, žicom ogradjenim sredinama 6. izgladnjivanje, iznurivanje, nepružanje medicinske pomoći, nakon čega jedini put vodi ka holokaustu.
"Na sistematsko i nemilosrdno ubijanje hiljada nenaoružanih, bespomoćnih jevrejskih muškaraca, žena i djece, Njemce nisu nagnale privredne teškoće, sredstva prinude totalitarne države, društveno politički pritisak, niti nepromenjljive psihološko sklonosti, već predstave o Jevrejima koje su u Nemačkoj bile sveprisutne".
Čini se da je pravo vrijeme da se podsjetimo na ovo nasljeđe evropske civilizacije, jer neke od stvari navedenih u ovom tekstu i događaji koje možemo pratiti putem medija prilično se uklapaju u ono o čemu Goldhagen piše.
Dalo bi se reći da se evropska civilizacija u biti zasniva na prvobitnom značenju pojma civilizacija, odnosno vezivanju istog uz razvoj nauke i tehnološki napredak koji se pretvorio u potrošački neoliberalizam ili neokonzervatizam (neki smatraju ovaj termin prikladnijim).
Koliko smo duhovno i misaono kao zajednica napredaovali ostaje da se vidi, ali sudeći po onome što smo vidjeli do sada nešto kao “evropska civilizacija” ne postoji.
Ogroman je jaz između stava pojedinih članica ali i reakcije samih građana. Dok Austrijanci idu svojim vozilima po izbjeglice u Mađarsku, Mađari postavljaju žičane ograde.
Impulsportal
