Zamislite dijete. Na licu vam zaigra osmijeh, a u umu prizori bezbrižnog smijeha, nevinosti i obilja energije. Pogledajte dijete, pogledajte u njegove oči! Zar ne vidite život koji čeka da se izrazi? Dijete utjelovljuje ljudski potencijal koji čeka da poteče i izrazi samog sebe u svoj svojoj jedinstvenosti. Ono želi znati, razumjeti, otkrivati tajne s osjećajem čuđenja, divljenja i radosti.

Svijet u kojem nekolicina ima sve bogatstvo i svu moć, dok se nemoćno mnoštvo umnožava neprekinutim mjerama štednje, očito nije realizovana lijeva utopija

Raspordajom kapitala i prekarizacijom zaposlenih država polako priprema teren za privatizaciju jedne od najvećih poljoprivredno-prehrambenih kompanija u zemlji. Posledice otuđenja PKB-a, osim samih radnika te firme, bi mogli osetiti i svi građani ‒ od urbanističkih promena u Beogradu, do ugrožavanja prehrambenog suvereniteta zemlje.

Ali kako da sekularni roditelj objasni ovakvu brutalnost petogodišnjem detetu? Znaš mila... milioni ljudi misle da se rađamo zli i da postoji svemoćni bog koji želi da nas sve kazni večnim prokletstvom u Paklu—ali onda je on svog jedinog sina mučio i ubio da bismo se mi spasili od večnih muka. Razumeš?

Individualno nezadovoljstvo društvenom i ekonomskom situacijom često se ogleda u negodovanju nad političkim ili kulturnim preprekama koje onemogućuju prikladno vrednovanje rada. Premda te individualne zamjerke znaju imati pokriće u neposrednom iskustvu, zanemaruju obrasce vrednovanja rada svojstvene kapitalizmu.

Moj djed, o kojem tako često pišem da je već odavno postao književna činjenica, bio je činovnik na željeznici, imao je ženu i troje djece, i pripadao je onodobnom srednjem sloju. Moglo bi se reći da je u klasnom smislu bio ono što sam ja danas. U praktičnom je smislu to značilo sljedeće: živjelo se skromno, ali iznad tadašnjeg gradskog prosjeka, a on je morao imati dva odijela od najboljeg štofa, krombi kaput, zimske i ljetne cipele, ručno izrađene kod najboljeg šustera u gradu, prvorazredno nalivpero i sat. Odijelo za njega kupovalo se svakih deset godina - u ritmu u kojem se danas u mom svijetu kupuje novi auto - prvih pet godina bilo bi to novo, svečano odijelo, koje se oblači samo u posebnim prigodama, među koje je redovito spadao i sedmi dan u tjednu, nedjelja; e da bi u sljedećih pet godina to odijelo postalo staro i svakodnevno.

Vlada Tuzlanskog kantona napokon je izdvojila i posljednju tranšu sredstava za “uvezivanje” radnog staža radnicima tvornice obuće Aida iz Tuzle. Pobjeda je to 17 godina dugog inzistiranja na svojim pravima.