Svijet u kojem nekolicina ima sve bogatstvo i svu moć, dok se nemoćno mnoštvo umnožava neprekinutim mjerama štednje, očito nije realizovana lijeva utopija
Posmatran iz visoke dubine svemira, naš svijet ne izgleda kao jedan. Izgleda kao nula.
Čemu ova pseudo-nihilistička pseudo-šala?
Zato što očima ponekad – tek ponekad – treba vjerovati. Zato što je očito da biti jedan, ili biti kao jedan, nije tek pitanje forme. Nije to pitanje jedne zastave, jedne himne, jednog jezika ili jednog parlamenta.
Postojanje djelatne takozvane globalne upravljačke organizacije (recimo: Ujedinjenih nacija koje bi imale istinsku moć, ili neke buduće svjetske vlade, tako drage teoretičarima zavjere) ne bi bilo dovoljno da svijet, napokon, bude jedan.
Svijet u kojem nekolicina ima sve bogatstvo i svu moć, dok se nemoćno mnoštvo umnožava neprekinutim mjerama štednje, očito nije realizovana lijeva utopija.
Pitanje jednog svijeta nije pitanje prevazilaženja kulturnih, religijskih ili političkih razlika. To je, prije svega, pitanje distribucije bogatstva.
Jer: postoje li gospodari i postoje li robovi - kultura, religija i ideologija gospodara biće univerzalna. Ali to ne jamči jednakost. Jer mirna koegzistencija ugnjetača i ugnjetenih ne može potrajati. Prije ili kasnije, prije prije, biće rata. A taj rat neće biti kulturalni.
Čak ni stabilna srednja klasa koja – sa svojom fundamentalno konzervativnom etikom i voljom da održi politički, kulturalni i ekonomski status quo – je ključna za stabilnost države (ili jedne nad-države, svejedno), ne bi bila u stanju spriječiti neminovno – da ideja „živjeti kao jedan sa svim našim razlikama“ ne od k vragu, kroz krv i plamen.
Pa i ako bismo pretpostavili da svijet nije resurs nadržavnog kapitala ili teritorija podijeljena između država, nego sistem ideja, povrh toga još i funkcionalan sistem lijevih ideja, ostvarena revolucija, dakle, on, svijet, i dalje ne bi bio jedan.
Svesti sve na jedan nije manje nasilje nego svesti sve na nula, na ništa.
***
Posmatrana iz perspektive onoga ko je uključio gramofon, ploča izgleda kao živahna nula.
Ponekad – tek ponekad – ta je ploča svijet. Ne artikal, ne nešto što je producirano. Nego stvoreno. Svijet.
Ja vjerujem da je pop pjesma umjetnička forma. Kao što je i album pop pjesama umjetnička forma. To što ni tom – tako prostom, tako trivijalnom, no ne lišenom ljepote i techne – formom današnji čovjek nije u stanju ovladati, stvar ne mijenja, nego dokazuje.
Spencer Krug i Dan Boeckner su umjetnici. Ploča koju su napisali i potpisali kao Wolf Parade, a nazvali „Cry Cry Cry“, umjetničko je djelo.
Krug i Boeckner nisu Lennon i McCartney. Oni nisu uspostavili kanon. Ali potvrđuju da pop pjesma jeste umjetnička forma. Zato što su u stanju, koristeći tu formu, stvoriti vlastiti svijet, Wolf Parade su danas najveći band na svijetu.
Do 1999, kada je objavio svoje ultimativno remek-djelo, „I See A Darkness“, Will Oldham je stvarao svjetove. Radiohead su svijet. Sigur Rós, takođe. Oni, i svega još nekoliko ljudskih bića koja snimaju pop muziku.
Danas, kada su prošle godine, decenije otkako su Dylan i Cave napisali svoje najveće pjesme, niko ne pravi pop pjesme na nivou na kojem to čini Krug.
Pjesme kao što je ova:
I ova:
Ili ova, koju je napisao sa Boecknerom;
Pjesmu, da. Kao ovu, koju je napisao Carey Mercer.
Ali ne i pjesme. Kakva je „Lazarus Online“.
Kakvih je pun "Cry, Cry, Cry".
(http://www.npr.org/2017/09/28/552451119/first-listen-wolf-parade-cry-cry-cry.)
Ako ne mislite tako, šta da se radi.
Što rekao Toma Zdravković: „ti i ja, dva smo sveta različita“.
(zurnal.info)
