Individualno nezadovoljstvo društvenom i ekonomskom situacijom često se ogleda u negodovanju nad političkim ili kulturnim preprekama koje onemogućuju prikladno vrednovanje rada. Premda te individualne zamjerke znaju imati pokriće u neposrednom iskustvu, zanemaruju obrasce vrednovanja rada svojstvene kapitalizmu.
Foto: AFP / Andrej Isaković
Opće je mjesto da roditelji nisu baš najpouzdaniji sugovornici kad je riječ o njihovoj djeci. Mnoštvo je očitih razloga tome i ne treba ih posebno tumačiti. Možemo izdvojiti pristranost, frustracije i zabrinutost te generacijski jaz koji se često ogleda u sasvim različitim kulturnim navikama. Te različite navike, najšire shvaćene, od sklonosti u provođenju slobodnog vremena do pristupa u tempiranju važnih životnih odluka, nepresušna su inspiracija zapletima rijetko duhovitih komedija. No, mogu poslužiti i kao inspiracija za razmatranje određenih društvenih trendova.
Tumačenje društvene stvarnosti u generacijskom ključu vrlo je sklizak teren. Ako zbog ničega drugog, onda zbog činjenice da se prevlašću generacijske podjele zanemaruju neke druge društvene podjele: na primjer, one vezane uz materijalni status. Zaobilaženje tih, klasnih podjela, dodatno je problematično u ovom slučaju jer je njihova društvena snaga najupečatljivija i najvidljivija upravo u generacijskom prijenosu: s roditelja na djecu. Prepoznavanje tog prijenosa nam omogućuje da vidimo kako materijalni status nije neka vrsta društvene nagrade koju pojedinci svojim radom i zalaganjem steknu, već nešto presudno obilježeno obiteljskim i socijalnim okruženjem iz kojeg su potekli.
Migracije mladih
Ključan izvor briga i problema roditelja u Hrvatskoj svakako je visoka nezaposlenost mladih i s tim povezana snažna migracija. Frustracija koju roditeljima predstavljaju teško savladive prepreke njihovom djetetu u prijelazu iz obrazovnog sustava na tržište rada, po prirodi stvari ih sile na razumijevanje razloga takvom stanju te pronalasku krivaca. Sve češće možemo u medijima naletjeti na izljeve bijesa roditelja koji se moraju suočiti s tim da im dijete u potrazi za (prikladnim / pošteno plaćenim) poslom mora emigrirati. Ponekad se radi o prikupljenim izjavama u novinarskoj priči o egzodusu mladih iz zemlje, a puno češće je posrijedi prijepis viralnog fejsbuk statusa. Kada se radi o novinarskim sklonostima i pismenom izražavanju, onda ne treba čuditi da u tom žanru dominiraju roditelji iz srednjoklasnih obitelji.
Oni mahom kao razloge preprekama u realizaciji životnih ciljeva njihove djece ističu korumpiranost, nefunkcionalnu državu i opću moralnu kaljužu. Nerijetko se dodaju i “higijenski” razlozi, nepodnošljivost ideološke klime: stalni sukobi “ustaša i partizana”. No, najvažnije je istaknuti da su njihova djeca visoko obrazovana, pokoji i s doktoratima, a njihov potencijal društvo nije prepoznalo. I ne idu uvijek vani raditi, neki idu nastaviti školovanje, ali, kako ističu roditelji (uglavnom otac), ne planiraju se vratiti. Takvi istupi roditelja zasnovani su na sljedećem narativno-moralnom obrascu: žal zbog odlaska djeteta se pretvori u obračun s društvom – i neka odlazi, vi moje dijete ne zaslužujete.
Iako te žalopojke mogu stvoriti iritaciju kod čitatelja, bilo da uopće nisu mogli priuštiti visoko obrazovanje sebi ili djetetu bilo da su naprosto alergični na samodopadne ljude, one često nisu bez pokrića. Uz pokoji sektorski izuzetak, mladi sa završenim fakultetom se vrlo teško zapošljavaju na radnim mjestima primjerenima njihovim kvalifikacijama. Snažnija integracija Hrvatske u globalno tržište nakon osamostaljenja mnoge je industrije poharala i učinila ih izlišnima u susretu s evropskom i svjetskom konkurencijom. Tajkunsko asistiranje u tom procesu u priličnoj je mjeri ublažilo percepciju po kojoj su ti nenadoknadivi gubici radnih mjesta učinak izloženosti male ekonomije globalnoj konkurenciji.
Raspon roditeljskih reakcija
Upiranje prstom u politički stimulirane tajkune iz devedesetih, makar su Todorićevim prošlotjednim pokretanjem bloga i službeno nestali sa scene, usko je povezano i sa stranačkim kadroviranjem u javnim i državnim službama. U vezama između tih struktura i posljedičnom devastacijom državnog aparata na svim razinama pronalazi se ključ za razumijevanje neizdržive socijalne devastacije. Brojni su primjeri namještenih natječaja, kako u javnoj nabavi tako i u raspisu novih radnih mjesta. Djeca spomenutih roditelja su se vrlo vjerojatno suočila sa situacijama u kojima su lošiji kandidati od njih dobili poslove. Takve situacije predstavljaju presudni poticaj razumijevanju društvenih odnosa na kojima svoje objave i frustracije zasnivaju njihovi roditelji: našem društvu nedostaje zdrava meritokracija.
Što je meritokracija? U prijevodu: vladavina zaslužnih. Malo opširnije, pravedno društvo zasnovano na kriteriju koji bi objektivno procjenjivao znanje, vještine, radišnost i poštenje. I na osnovu tih zasluga bi pojedinci u društvu napredovali i zauzimali pozicije koje im po tim zaslugama pripadaju. No, cijelo vrijeme smo kao pojedinci i društvo žrtve malignih društvenih i političkih snaga koje osujećuju uspostavu i djelovanje takvog objektivnog kriterija. S obzirom na nedavnu povijest, političku klimu i prevladavajući pristup društvenim problemima, kao jedini dostupni i neokaljani mehanizam koji bi mogao dovesti do ispunjenja tog kriterija nameće se tržište.
Spomenimo i drukčiji primjer, čisto da registriramo širinu raspona mogućih reakcija. Nisu samo roditelji iz bolje stojećih obitelji oni koje razloge radnim (ne)uspjesima svoje djece traže u individualnim kapacitetima i preprekama njihovom ostvarenju. Premda njihov glas ne dopire do medija, osim u ekstremnijim slučajevima “teških ljudskih priča” koje izazivaju samilost, roditelji iz radničke klase također muku muče s budućnošću svoje djece. A ta je budućnost, naravno, još neizvjesnija. Iako se ne radi o mehaničkim refleksima koji proistječu iz klasne pozicije, oni su skloniji okriviti vlastito dijete za neuspjeh. Makar i još žešće osjećali prijezir prema političkim elitama. Naime, svjesni da je za uspjeh u životu njihovom djetetu potrebniji snažniji individualni angažman jer nemaju nikakvo zaleđe iza sebe, nije rijetko da vrše izraženiji pritisak na dijete i krivicu pripisuju nedovoljnom naporu djeteta ili lijenosti.
Mit o meritokraciji
Slično kao i spomenutim bolje stojećim roditeljima, često im okvir za razumijevanje situacije pruža vlastito iskustvo i one na početku spomenute stvorene kulturne navike. Njihov ulazak u svijet rada kasnih sedamdesetih ili ranih osamdesetih (pa čak i kasnije bez obzira na kontinuiranu krizu) bio je u velikom broju slučajeva obilježen ponešto drukčijim parametrima. Kao što je visokoobrazovanim roditeljima fakultetska diploma tada u prilično visokom postotku osiguravala relativno ugodno radno mjesto, tako je i njima mastodontska tvornica u malom gradu jamčila donekle bezbolan prijelaz u svijet rada. Kao što su inženjeri i novinari tada smatrali da naprosto zaslužuju te poslove svojim statusom i znanjem, tako su i niže kvalificirani radnici sebi (barem retroaktivno) zaposlenje tumačili kao društveni odgovor na njihovu marljivost i radišnost.
No, u tom koncipiranju društvene pravednosti i nagrade prema zaslugama ulogu ne igraju samo neposredna iskustva roditelja, već i nataložene “zdravorazumske” percepcije moralnosti i pravednosti koji svoje korijene znaju vući iz udaljenih vremenskih razdoblja, obilježenih prilično drukčijim ekonomskim uvjetima. Tako nije neobično niti danas čuti kako se roditelj nižeg imovinskog stanja žali na svoje dijete: “Ma kako će on naći posao, spava do podne.” Time, naravno, evociraju period prije Drugog svjetskog rata kada su se nadničari budili prije zore nadajući se kako će biti izabrani za rad taj dan. Međutim, povijesna je ironija da se danas radni odnosi, makar posredovani aplikacijama i najnovijom tehnologijom, vraćaju istim onim oblicima neizvjesnosti kojoj smo svjedočili prije sindikalnih pobjeda i uspostave države blagostanje. I upravo nam ta ironija otkriva kako zasluge, vještinje, znanja i performanse ne igraju ulogu u ostvarivanju pravedne naknade za rad i da kapitalizam funkcionira po nekim drugim principima. Drugim riječima, uspostava čiste meritokracije naprosto nije moguća i ne bi jamčila “poštene nagrade” za trud i rad, ma koliko se zabrinuti roditelji nadali.
Naime, meritokracija bi pretpostavljala da poslodavci radnicima za obavljeni rad isplate plaću u novčanoj vrijednosti onoga što su proizveli. No, tu se javlja problem. Ako bi poslodavci bili “pravedni” i “pošteni” ne bi si uspjeli priuštiti profit koji se zasniva na neplaćenom višku rada. Poslodavci isplatom plaća ne plaćaju obavljeni radnikov rad već vremensko raspolaganje nad njegovom radnom snagom. U tom leži cijeli “trik” istiskivanja viška rada. Drugi inputi poput materijala ili strojevi nisu toliko fleksibilni. Naravno, mogu postojati kolektivni ugovori kojima se rast plaća veže uz rast produktivnosti, no upravo nam činjenica sklapanja takvih ugovora govori da je posrijedi politička bitka, a ne eventualno prosvijetljenje poslodavaca ili odstranjivanje političkog utjecaja. Ako je rast plaća prvenstveno ishod radničkih zahtjeva i uspješne organiziranosti, onda nam je jasno da performanse radnika kao takve ne vode do nužnog prepoznavanja zasluga i prikladnog društvenog vrednovanja rada, znanja i zalaganja. Drugim riječima, ako u “pravom” kapitalizmu postoji ili je moguća meritokracija, zašto onda više stope nezaposlenosti u pravilu prate niže plaće, a niže stope nezaposlenosti više plaće? I to u svakom kapitalizmu. Zašto se naprosto ne vrednuju rad i znanje? Da ne bude zabune, tome nije tako zbog toga što poslodavci nisu moralno kapacitirani da obave tu ulogu već naprosto koriste situaciju veće potražnje za radnim mjestima. A koriste ju jer ju koristi i konkurencija.
Problem beskorisnog rada
Također, spomenuti rast produktivnosti u pojedinim kompanijama i zemljama može dovesti do odstranjenja konkurentskih kompanija s tržišta. A te su konkurentske kompanije u tom slučaju prisiljene obustaviti proizvodnju i otpustiti radnike bez obzira koliko se oni trudili i mukotrpno radili. Ne postoji društveni mehanizam koji će ih nagraditi, već jedino tržište koje odlučuje pobjednike. U tom se vidi osnovni promašaj u zamišljanju kapitalizma kao meritokratskog sustava: koliko god bili vrijedni, trudili se i zalagali, vaš rad jedino ocjenjuje uspjeh na tržištu, drugim riječima, uspješna prodaja robe. Ako se prodaja nije ostvarila i niste uprihodili dovoljno sredstava za nastavak proizvodnje sav vaš prijašnji rad je naprosto društveno beskoristan. I tome nije samo tako zbog slučajeva superiorne konkurencije, ekonomska kriza ili čak skromno slabljenje potražnje mogu ostaviti robu na skladišnim policama. Dolazi do nižih prihoda kompanije što se očituje ili u otpuštanju radnika ili u snižavanju plaće. Dakle, radnici će za isti rad dobivati manju kompenzaciju ili će, u slučaju rezanja troškova otpuštanjem kolega, morati raditi više i nadomjestiti njihov rad za istu plaću.
Naravno, uvijek mogu postojati “privilegirani” radnici koji će zbog visokih kvalifikacija i teže zamjenjivosti biti obilnije “nagrađeni”. No i to je učinak situacije na tržištu rada, a ne proplamsaj društvene pravde. Također, kao što smo istaknuli u gornjem primjeru, zaposlenje u državnim firmama često izgleda kao pravedna naknada za rad ili nerad, kako se često spočitava. Premda je situacija različita nego u privatnom sektoru, niti javni sektor nije izuzet od prinuda tržišta. Na primjer, plaće za radnike stižu iz proračuna koji se puni novcem iz tzv. realnog sektora. Stalni pritisci kapitala na državu i zahtjevi za snižavanjem poreza diktiraju posredno visinu plaća. Država se može zadužiti kako bi plaće održala na istim razinama, no i servis dugova i kamate također vrše pritisak na proračun. Ono što čini presudnu razliku u odnosu na privatni sektor jest snaga sindikata. A nije naodmet niti spomenuti kako plaće u javnom sektoru često stvaraju dovoljnu potražnju za proizvodima iz privatnog sektora.
Dakle, bez obzira na to što je “poštena naknada za pošten rad” od začetka kapitalizma bila dio moralne ekonomije radničke klase i zahtjev kojim su izborene mnoge pobjede, realizaciju takve formule u kapitalizmu nije moguće pronaći. Ne zato što se ne može dogoditi da ljudi budu zadovoljni plaćom i uvjetima rada i što ne mogu napredovati do boljeg statusa, već što to nije učinak društvenog vrednovanja njihova znanja i truda, već kombinirani ishod globalne podjele rada, ekonomsku konjunkture, sindikalne borbe, situacije na trištu rada i specifičnosti pojedinih sektora u datom trenutku. Onaj lijeni sin koji spava do podne i ne želi odrađivati turističku sezonu za mizernu plaću to intuitivno razumije.
