Todorić pokazuje simptome tipične kapitalističke senilnosti. Međutim, u previše političkih šupaka se on morao uvući kako bi trasirao svoj ‘put do uspjeha’, da bi poslije svega – samo zbog toga što je mnoštvo političara u međuvremenu rovarilo kroz njegovo debelo crijevo – taj rudarski posao bio olako zaboravljen
Članci
Šta su uopšte Kurdi u ovom rasporedu snaga unutar velike svjetske politike, među već pomenutima, ali i Rusima, Iranu, Kini? Zapravo kolaterala, nažalost kao uvijek. Neko ko uspješno obavi posao za druge i biva napušten. Gdje je tu pravda na koju se naivni i prevaranti pozivaju. Nema je i ogromno je pitanje može li je u današnjem sistemu vijednosti uopšte još biti. Može li tako dovijeka? Teško. Ima li tu onda nešto izvjesno? Ima. Evo se jedan poslovno-krvavi ciklus na Bliskom istoku privodi kraju, ovako ili onako. Ne može ni tamo dovijeka, a valja rušiti dalje. I nafta prolazi, a plin curi na pogrešne strane. Propituju se zato uslovi za otvaranje novog kruga borbe u ime kobajagi »ljudskih prava«. Testira se Koreja, ali Bliski istok s potencijalno uvučenim Iranom, Irakom, Turskom, već potpuno nekontrolisanom Rusijom, sve moćnijom Kinom i susjedima, vazda je sigurna krvava karta.
Zamislite dijete. Na licu vam zaigra osmijeh, a u umu prizori bezbrižnog smijeha, nevinosti i obilja energije. Pogledajte dijete, pogledajte u njegove oči! Zar ne vidite život koji čeka da se izrazi? Dijete utjelovljuje ljudski potencijal koji čeka da poteče i izrazi samog sebe u svoj svojoj jedinstvenosti. Ono želi znati, razumjeti, otkrivati tajne s osjećajem čuđenja, divljenja i radosti.
Svijet u kojem nekolicina ima sve bogatstvo i svu moć, dok se nemoćno mnoštvo umnožava neprekinutim mjerama štednje, očito nije realizovana lijeva utopija
Raspordajom kapitala i prekarizacijom zaposlenih država polako priprema teren za privatizaciju jedne od najvećih poljoprivredno-prehrambenih kompanija u zemlji. Posledice otuđenja PKB-a, osim samih radnika te firme, bi mogli osetiti i svi građani ‒ od urbanističkih promena u Beogradu, do ugrožavanja prehrambenog suvereniteta zemlje.
Davne 2013, u poslednjem zatišju pred buru, tadašnji predsednik Evropske komisije Jose Manuel Barroso najavio je novi projekat. Bilo je to pre izbegličke krize, pre ruske invazije na Ukrajinu, pre brexita, pre terorističkih napada u Parizu, Briselu, Londonu i Barseloni.
Ali kako da sekularni roditelj objasni ovakvu brutalnost petogodišnjem detetu? Znaš mila... milioni ljudi misle da se rađamo zli i da postoji svemoćni bog koji želi da nas sve kazni večnim prokletstvom u Paklu—ali onda je on svog jedinog sina mučio i ubio da bismo se mi spasili od večnih muka. Razumeš?
Malograđanska lojalnost i banalnost zla
Individualno nezadovoljstvo društvenom i ekonomskom situacijom često se ogleda u negodovanju nad političkim ili kulturnim preprekama koje onemogućuju prikladno vrednovanje rada. Premda te individualne zamjerke znaju imati pokriće u neposrednom iskustvu, zanemaruju obrasce vrednovanja rada svojstvene kapitalizmu.
Milost bez granica danas postaje model i način rješavanja socijalnih prava, zdravstvenih problema, školovanja: svugdje ovisimo o milosti, umjesto da zdravstvo, školstvo i minimalni dohodak smatramo pravom. Stanje u kojem se nalazimo danas stanje je u kojem je “svatko dužnik odgovoran prema kapitalu”
Ja vas molim, bacite sve te školske udžbenike u pizdu materinu, i zajebite ih i ne idite više u takve škole. Hoće da naprave monstrume od vas i da zamrzite one narode sa kojima smo nekada bili zajedno, a koje vi još niste ni upoznali. A kakvih sjajnih likova danas imaju Slovenci, Hrvati, Muslimani, Albanci…
Nedavni je govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Pazinu na svečanoj sjednici u povodu Dana Istarske županije, 74. obljetnice donošenja Pazinskih oduka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom te 70. obljetnice Pariške mirovne konferencije, ponovno (nepotrebno) uzburkao duhove i potaknuo povijesne rasprave, reakcije , obilježene i s jedne i s druge strane. Teza o ulozi istarskog svećenstva predvođenog monsinjorom doktorom Božom Milanovićem izazvala je negodovanje, ali i ponovnu nepotrebnu raspravu, koja se nastavila putem društvenih mreža.
Moj djed, o kojem tako često pišem da je već odavno postao književna činjenica, bio je činovnik na željeznici, imao je ženu i troje djece, i pripadao je onodobnom srednjem sloju. Moglo bi se reći da je u klasnom smislu bio ono što sam ja danas. U praktičnom je smislu to značilo sljedeće: živjelo se skromno, ali iznad tadašnjeg gradskog prosjeka, a on je morao imati dva odijela od najboljeg štofa, krombi kaput, zimske i ljetne cipele, ručno izrađene kod najboljeg šustera u gradu, prvorazredno nalivpero i sat. Odijelo za njega kupovalo se svakih deset godina - u ritmu u kojem se danas u mom svijetu kupuje novi auto - prvih pet godina bilo bi to novo, svečano odijelo, koje se oblači samo u posebnim prigodama, među koje je redovito spadao i sedmi dan u tjednu, nedjelja; e da bi u sljedećih pet godina to odijelo postalo staro i svakodnevno.