Današnje stanovništvo Bosne i Hercegovine ne može se nazvati građanima u punom, u pozitivnom značenju toga pojma, a ta činjenica snažno hendikepira cijelo stanovništvo, koje bi trebalo postati društvo.
Ne mogu se (mnogi to i neće jer su omamljeni nacionalizmom kao najvećom vrijednošću) smatrati građanima države/zemlje BiH zbog toga što na svim razinama funkcioniraju kao narodi, te se njihova svijest uobličava, njihove akcije se odvijaju i afirmiraju samo u tome smjeru. To znači – ukoliko se razmišlja u konsekvencijama a jedino takvo razmišljanje jest ispravno – da se posebnost narōdā uvijek ističe u prvi plan – sve do sučeljavanja, ili konfliktnosti jednih naroda s drugima. Pri tome treba imati u vidu dvije osnovne stvari. Prvo, na ovome prostoru su vođeni krvavi ratovi upravo jednih naroda protiv drugih – sve do uzajamnog istrjebljivanja. Drugo, vodeći politički akteri i danas (oni što uzurpiraju gotovo uzvišene pojmove ELITA i LIDERI) živi su protagonisti tih dramatičnih međusobnih ratova, što znači – uvijek u konsekvencijama! – da se njihova svijest i njihovi ciljevi nisu promijenili: tzv. mir je samo promjena strategije u ostvarivanju ratnih ciljeva u novim okolnostima.
Kategorija „građanstva“ apsolutno je neprihvatljiva tim „elitama“ zato što im se njome oduzima osnovno uporište za efektnu etno-mafijašku manipulaciju, obmanjivanje i eksploataciju svoga naroda. Njima je jedino važno da u konfrontacijama oni i njima najbliži profitiraju materijalno i politički. Da bi se prevladala ta ubitačna ideologija/politika, nužno je afirmirati kategoriju građanstva, građanske svijesti, koja uopće ne podrazumijeva potiranje ili neutralizaciju bilo čijeg i bilo kojeg nacionalnog i dugih vrsta identiteta. Makar to zvučalo neobično, valja reći da je i kategorija GRAĐANSTVA jedna vrsta identiteta koji ima velike prednosti utoliko što isključuje beskonačno iscrpljivanje u međunacionalnim konfrontacijama što vode ka sveopćem osiromašivanju i mržnjama stanovništva u cjelini.
Gdje je tu ona masa što se naziva narodom, i gdje je njegova inteligencija, posebno humanistička?
Neosviještenost ovih kategorija stanovništva (da upotrijebim ideološki neutralnu riječ) naprosto je frapantna, kao i njihov apsolutno neshvatljiv kukavičluk, uprkos tome što je očigledno da sve ide na njihovu štetu. Ukazat ću ovdje samo na neke aspekte te pojave.
Začuđujuće je kako već jednom ne uvide narodi da njihove „elite“ („elite“ koje ih marljivo i uspješno vuku unatrag) neumorno i planski produciraju političke probleme, da ih fabriciraju (referendumi, deklaracije, rezolucije, segregacijske ustavne promjene, lingvistički problemi kojima manipuliraju nekompetentni političari itd.) kojima su svi narodi zaokupljeni već četvrt vijeka – kao sudbinskim pitanjima koja odvlače pažnju od činjenice da stanovništvo/narodi propadaju u siromaštvu i u međusobnim animozitetima – sve do one vrste beznađa zbog koga zemlju masovno napuštaju mladi – najproduktivniji, najpametniji, najodvažniji... To je masovni odliv najkvalitetnije „biološke mase“. Dotle „elite“ nameću potpuno neproduktivne političke probleme koje stanovništvo prihvaća kao sudbinske iako su, u suštini, lažni i beskrajno štetni za sve narode i građane.
Kako je moguće da narodi na uviđaju i sljedeće.
Fabricirajući političke probleme i višestruko, očigledno neproduktivna nacionalna trvenja, ove „elite retrogradnosti“ uvjeravaju narode (koji će, možda, ipak jednom evoluirati u građane) kako je situacija u zemlji teška, preteška, da su narodi stalno ugroženi od onih drugih koji ih, navodno, u svemu osujećuju... A narodi bi morali vidjeti kako je to đavolska obmana od strane „elita retrogradnosti“. Naime, činjenice su očigledne, nemoguće je previdjeti ih: dok je narodima sve gore i sve teže, tim „elitama“ i njihovim najbližima je sve bolje. Istovremeno su oni i njima bliski sve bogatiji i sve moćniji; oni imaju – paradoksalno – i sve veći ugled koji ide zajedno s moći jer uspijevaju uvjeriti vlastiti narod kako su upravo oni najveći zaštitnici nacionalnih interesa, dok istim tim narodima stalno osiguravaju samo siromašenje i netrpeljivost. To je vrhunska prijevara, obmana, manipulacija. Jer, „elite“ se gotovo uopće ne bave ekonomijom, već jalovim političkim problemima koje sami stvaraju. Pri tome se rukovode socijalno i politički devijantnim načelom: Ukoliko je gore i teže onima drugima, utoliko je bolje nama! To je također đavolska obmana, jer stvari stoje obrnuto: ukoliko je bolje onima oko mene, utoliko je bolje i meni; odveć smo povezani da bismo mogli raditi na štetu susjeda misleći kako će time biti bolje nama. U biti, mi u BiH nismo ni susjedi, već JEDNO DRUŠTVO, ili bismo to trebali biti, sa svim onim pozitivitetom i nužnostima koje taj pojam podrazumijeva. Ne moraju se voljeti ovdašnji narodi, ali bi morali prepoznati zajednički interes, odnosno to da u istoj zemlji, doslovno na istome tlu, mogu prosperirati samo u saradnji, a ne u antagoniziranju – kao da se radi o kolektivnom idiotizmu. Kako to narodi najzad ne prepoznaju?!
U vezi s tim, valja reći i sljedeće.
Afirmiranje svake vrste identiteta (nacionalnog, kulturalnog, religijskog i dr.) pozitivno je, apsolutno. No, ključni problem je znati gdje je granica tome, a političari to uglavnom ne znaju, ili neće da znaju. Afirmiranje jednog identiteta (recimo nacionalnog) ne smije prijeći u osjećaj superiornosti i netrpeljivosti prema Drugome, jer se takvo „afirmiranje“ preobraća u nacionalizam. Ta granica je vrlo osjetljiva, a posljedice su dramatične. Oni narodi ili grupe koji su iz razumljive, opravdane afirmacije svoga nacionalnog identiteta prešli u nacionalizam imaju neminovno pogrešnu i vrlo štetnu iluziju da su oslobođeni, da su u nekoj vrstu slobode za kojom su žudjeli pa to onda ističu kao konačno osvajanje vrhovne vrijednosti. (Političari upravo to podstiču kao efikasno sredstvo za manipuliranje.) No, to je tragična zabluda, jer nacionalizam nije prostor slobode ni čin oslobođenja. Naprotiv, to je upadanje u jednu vrlo ružnu, u tešku vrstu sužanjstva u kome nemate pravu, realnu sliku ni o sebi niti o onima oko sebe, a posljedice te deformacije su višestrano pogrešno djelovanje. Prelaskom iz afirmiranja identiteta u nacionalizam nastupa ozbiljna devijacija koja nanosi štetu nosiocima nacionalizma, kao i onim Drugima, jer se nacionalizam obavezno afirmira u konfliktnosti. To je okrutna stvarnost u BiH koju bi njeni narodi morali prepoznati kao obmanu za koju svi plaćaju previsoku cijenu.
Najzad, u ovom kontekstu, želim samo napomenuti nešto što zavređuje posebno razmatranje, u nekoj drugoj prilici.
U BiH (i u svijetu općenito) razlike u vjerama uzimaju se kao neiscrpan izvor antagonizama i ratova. Uvjeren sam da uopće nije teško – treba to pokušati uz malo odvažnosti! – osjetiti sreću, ili barem zadovoljstvo, zbog usrećenosti drugog čovjeka u njegovom vjerovanju. Njegova osjećanja te vrste su uzvišena pa kao takva treba da izazivaju poštovanje. Naprosto, sreća drugog/drukčijeg čovjeka (uvijek pod uslovom da on nije agresivan!) treba da se preljeva i u vas, pa ćete i vi biti utoliko sretniji. Poštovanje tuđe usrećenosti u njegovoj vjeri jest vrlo uspješno kultiviranje i vaše vlastite vjere.
To je ogroman iskorak: iz pripadnosti jednom narodu, ili jednoj vjeri, u spasonosni kosmopolitizam i zajednički prosperitet. A Bog neka sudi o svačijoj vjeri, budući da On i objavljuje vjeru. Ljudi nemaju pravo na to.
