Neopravdano zgažen
Michael Cimino, ‘Vrata raja’ (1980): Kad se pozornost pomakne s temeljno-koncepcijskog i uženarativnog tla, film nudi toliko toga izuzetnog.
Piše: Damir Radić
Jedan od najsramotnijih trenutaka u povijesti američke kinematografije zbio se u studenom 1980. kad su kritičari, jutro nakon premijere 219-minutnog povijesno-vesternskog epa ‘Vrata raja’ Michaela Cimina, prethodno proslavljenog također epskim ‘Lovcem na jelene’, objavili tekstove u kojima su film naprosto zgazili. Do tad nepokolebljivo uvjeren u vlastiti genij, Cimino je ustuknuo i premontirao ono što je smatrao svojim tour de forceom skrativši ga za punih sat vremena, no hejterska lavina već se zakotrljala i verzija od dva sata i četrdeset minuta, narativno još problematičnija od one izvorne, naišla je na opći nasrtaj kritičarskog čopora punog prezira, ismijavanja i potpunog nerazumijevanja Ciminove vizije. Film ogromnog budžeta propao je u kinima, najumjetničkija holivudska kompanija United Artists, koja ga je producirala, propala je zajedno s njim, njegov autor zauvijek je izgubio respektabilan status u Hollywoodu i, najgore od svega, zaustavljene su umjetničke tendencije novog Hollywooda sedamdesetih i zamijenjene lucasovsko-spielbergovskim infantilizmom korporacijskog Hollywooda koji traje do danas. Da su ‘Vrata raja’ zapravo kvalitativno iznimno ostvarenje sugerirao je još 1981. Canneski festival koji ga je uvrstio u svoj glavni program, ali i britanska kritika koja ga je 1982. dočekala s odobravanjem, a potpunu, euforičnu rehabilitaciju film je doživio s restauriranom integralnom verzijom 2012. na festivalu u Veneciji.
‘Vrata raja’ svakako nisu uradak bez problema. Spajajući dvije glavne teme, djelovanje neumitnog protoka vremena na život pojedinca (harvardski diplomant i potom šerif na Divljem zapadu, James Averill u stamenoj izvedbi Krisa Kristoffersona) i stvaran povijesni događaj (stočarsko-farmerski rat 1890-ih u okrugu Johnson u državi Wyoming), film se našao u diskrepanciji jer polifoni zahtjevi strukturiranja povijesno-političkog sloja, ali i polifonost podteme ljubavnog trokuta (između Averilla, voditeljice bordela Elle u srčanom tumačenju Isabelle Huppert i stočarskog plaćenika Nata Championa u karizmatičnoj izvedbi Christophera Walkena), u određenom su neskladu sa zahtjevom egzistencijalno-filozofskog sloja (o djelovanju protoka vremena) za uspostavljanjem izdvojenog središnjeg fokalizatora (Averill). Također, može se prigovoriti i mjestimičnoj dramaturško-karakterizacijskoj neizbalansiratosti, međutim kad se pozornost pomakne s temeljno-koncepcijskog i uženarativnog tla, ‘Vrata raja’ nude toliko toga izuzetnog. Impresivna je rekonstrukcija povijesnog razdoblja koja uključuje i (ceremonijalno-)etnografske elemente (što bi se lako moguće svidjelo Johnu Fordu), pri čemu posebno mjesto dobiva antologijska sekvenca zabave na koturaljkama. Uopće, oblikovanje osobita realističko/naturalističko-poetskog ugođaja na visokom je nivou, a atmosfera je dodatno obojana melankolijom zahvaljujući i sjetnoj glazbi Davida Mansfielda (violinist na rolama u spomenutoj antologijskoj sekvenci). Scena Championova ubijanja (srpskog?) imigranta kojom se jedan od glavnih likova uvodi u radnju iz perspektive žrtve kao sjena na plahti koja se suši na dvorišnom konopcu, sjena čije ćemo konkretno čovječje lice vidjeti tek kad ubije pucajući kroz istu plahtu i otvarajući tako prostor za svojevrsni vlastiti uokvireni krupni plan, pravo je pak malo remek-djelo filmske režije. Ciminu u velike zasluge treba staviti i ponovljeno izvođenje, nakon ‘Lovca na jelene’, potpuno marginaliziranih američkih Slavena na veliku scenu, zajedno s drugim (židovskim, njemačkim…) imigrantima iz srednje i istočne Evrope, i u paru s tim prokazivanje zločinačkih elemenata američke (klasne i rasne) politike, što upravo danas, u eri novih masovnih emigracija te američkog i evropskog odgovora na njih, djeluje iznimno aktualno.
