Bez okolišanja
Kontroverzni film ‘Planet of the Humans’ redatelja Jeffa Gibbsa i producenta Michaela Moora prokazuje ‘zelene tehnologije’ kao kapitalističku podvalu, a napravljen je da bude tendenciozan pamflet, bez prikaza ‘druge strane’. Zato su se na njega okomili teškaši ekološkog pokreta poput Naomi Klein i Neila Younga.
Piše: Tena Erceg
Američki dokumentarist Michael Moore poznat je kao režiser koji radi ‘kontroverzne’ filmove, pa je isto bilo za očekivati i kada je najavljeno da će se 22. travnja, na Dan planete Zemlje, na YouTubeu besplatno prikazivati dokumentarac ‘Planet of the Humans’. Film, čija je glavna teza da su takozvane zelene tehnologije tek neefikasna, ekološki štetna, isključivo na profit usmjerena kapitalistička podvala režirao je Jeff Gibbs dok mu je Moore bio producent. Ipak, glavnina kontroverze sručila se na Moorea. No za razliku od prijašnjih filmova, ovog puta kuka i motika digla se na njega iz krugova koji se u Americi obično nazivaju ljevicom, te iz samog establišmenta industrije obnovljivih energija čiji su neki predstavnici tražili čak i da se zabrani prikazivanje filma.
Predvodnik opozicije Gibbsov je i Mooreov kolega, također dokumentarist i ekološki aktivist Josh Fox, koji je napisao otvoreno pismo u kojemu od autora i ‘svih ostalih povezanih s filmom traži ispriku i povlačenje’. Pismo su, uz sijaset ljudi iz dokumentarističke branše, potpisali i teškaši ekološkog pokreta kao što su kanadska autorica Noami Klein, koja je napisala da je ‘istinski demoralizirajuće vidjeti koliku štetu film radi u trenutku kada je toliko puno ljudi spremno za promjene’, te kantautor i klimatski aktivist Neil Young, koji je rekao da je Moore ovim filmom ‘kompletno uništio svu reputaciju koju je dosad stekao’. Potpisnik je i Michael Mann, jedan od najuglednijih američkih klimatologa kojemu se 2007. godine UN-ov Međunarodni panel za klimatske promjene (IPCC) osobno zahvalio za Nobelovu nagradu za mir. Nagradu je IPCC dobio zajedno s bivšim potpredsjednikom SAD-a, biznismenom i klimatskim aktivistom Alom Goreom, inače i jednim od predmeta kritike Gibbsovog filma. Nakon objave otvorenog pisma kompanija Films for Action najavila je da se povlači iz distribucije filma.
Film ‘Planet of the Humans’ napravljen je da, kao i Mooreovi filmovi, bude tendenciozan pamflet. On nema ‘drugu stranu’ već se sastoji od rafalne paljbe kritika na račun tehnologija koje za proizvodnju energije koriste vjetar, sunce i biomasu. U filmu se nižu primjeri kojima se nastoji potkrijepiti osnovna teza, ona da su, kako je to napisao filmski kritičar Guardiana Peter Bradshaw, ‘’naftne kompanije i njihovi korporativni i bankarski predstavnici smislili način kako da se rebrendiraju u zelene i zelenkaste, da koriste zeleni pokret za vlastite ciljeve i dočepaju se golemih subvencija koje porezni obveznici diljem svijeta dijele svakome tko za sebe tvrdi da razvija resurse obnovljivih energija, a za koje se uvijek ispostavi da su isti oni entiteti fosilnih goriva, samo u drugom pakiranju’. ‘Svi zeleni liberali s A-liste - Bill McKibben, Al Gore, Van Jones, Robert Kennedy Jr – napadaju se u ovom filmu kao pompozni, samodopadni pripadnici visoke svećeničke kaste okolišnog pokreta koji igraju za industriju fosilnih goriva što ih je potajno preuzela’ piše Bradshaw u kritici filma kojemu je dao četiri od pet mogućih zvjezdica i time zgrozio ekološke krugove. Tekst završava zaključkom da film nema ni pouku niti jasnu lekciju što bi trebalo napraviti da se zaustave klimatske promjene, osim što poručuje da ‘na ekološki establišment trebamo gledati izrazito kritičnim okom, a preispitivati svete krave uvijek dobro dođe’.
Za razliku od Guardianovog kritičara, koji je film shvatio kao pamflet pa se u skladu s time bavio njegovom ideološkom porukom, kritičari filma mahom su izbjegli tu dimenziju filma, fokusirajući se umjesto toga na njegov činjenični sloj. Tamo su, pak, pronašli niz netočnosti, točnije zastarjelih podataka kojima autor, kako tvrde, svjesno manipulira kako bi tehnologije obnovljivih energija prikazao u što lošijem svjetlu.
U dugačkom tekstu koji je pod naslovom ‘Upoznajte novog glasnogovornika industrije nafte i plina: Michaela Moorea’ objavio The Nation, Josh Fox tako piše da je u filmu naveden niz podataka koji su stari desetak godina, što je u razmjerima razvoja zelenih tehnologija ‘cijela vječnost’. U filmu se, primjerice, tvrdi da je efikasnost solarne tehnologije oko osam posto, što je podatak koji je vrijedio 2012. godine, dok se danas taj udio popeo na blizu 20 posto.
Fox također piše da film ‘napada osnovnu premisu modernog environmentalizma – onu da se čovječanstvo mora osloboditi ovisnosti o fosilnim gorivima’, što je netočna interpretacija budući da autor industriju obnovljivih energija kritizira upravo zato što ju je, kako tvrdi, preuzela industrija fosilnih goriva. No u filmu se kao jedan od sugovornika, a ujedno i jedan od producenata, pojavljuje i autor Ozzie Zehner, koji govori da tehnologije obnovljivih energija za proizvodnju i pokretanje koriste toliko fosilnih goriva da ‘od njih ima više štete nego koristi pa umjesto toga možete slobodno i sagorijevati fosilna goriva’. Zehner se ovdje referira na činjenicu da su za proizvodnju vjetrenjača i solarnih panela potrebne goleme količine čelika, betona, pijeska, različitih rijetkih metala i minerala kao što su kobalt i srebro, te naravno fosilnih goriva bez kojih ih je nemoguće proizvesti i pogoniti. No u dvadesetak različitih tekstova u kojima se osporavaju tvrdnje iz filma mogu se pronaći podaci da je danas za proizvodnju i izgradnju solarnih panela potrebno (fosilne) energije onoliko koliko je oni proizvedu za godinu do dvije dana, pri čemu im je vijek trajanja 20 godina, dok je u slučaju vjetroturbina to vrijeme tri do 12 mjeseci, a vijek trajanja im je 25 do 30 godina. Drugim riječima, koristi višestruko premašuju štete.
Osporava se i tvrdnja da vjetroturbine troše energiju iz strujne mreže čak i kada ne rade jer nema vjetra, premda taj problem nije do kraja riješen već se na njemu još radi. Navodi se i niz događaja prikazanih u filmu koji su se dogodili 2012. godine, ali autor to ne specificira pa se stječe dojam da su oni recentni. Neki od tih događaja su predstavljanje hibridnog automobila General Motorsa Chevy Volt, gdje Gibbs ustanovljava da se baterije toga automobila pune preko elektrane koja radi na ugljen, te Solarni festival u Vermontu, gdje autor saznaje da, iako se predstavlja kao ‘100 posto pogonjen solarnom energijom’, festival u slučaju kiše prelazi na opskrbu iz klasične strujne mreže.
Gibbs potom prelazi na takozvana biogoriva koja za sagorijevanje koriste ‘biomasu’, što je neutralniji izraz za drvo i monokulture, te navodi da su se u ovaj biznis uvukle multinacionalne drvne korporacije koje u zemljama kao što su Brazil i Indonezija masovnim uništavanjem prašuma provode ekocid i genocid nad starosjedilačkim narodima. Kao jednog od najznačajnijih propagatora biomase film proziva upravo Billa McKibbena, jednog od najuglednijih američkih ekoloških aktivista, osnivača organizacije 350.org. U dugačkom tekstu objavljenom u magazinu The Rolling Stone McKibben, međutim, tvrdi da se – iako je točno da je prije desetak godina javno podržavao upotrebu biomase za proizvodnju energije – on 2016. također javno od toga ogradio.
McKibben se u tekstu žali da ga Gibbs prikazuje kao ‘simbol korporativnog environmentalizma’ odnosno ‘zelenog kapitalizma’, iako nikada nije uzeo novac od kompanija koje se bave proizvodnjom zelene energije. Autori filma, doduše, ni ne tvrde da je McKibben osobno uzimao novac od kapitalista već da to čini njegova organizacija, a da je tome tako lako se može ustanoviti na stranici organizacije 350.org, koja je 2018. godine imala više od 19 milijuna dolara prihoda. Praktički sav taj iznos doniran je iz trustova i fondova kompanija i bogatih pojedinaca. Sam McKibben nebrojeno je puta sudjelovao u kampanjama za promociju ‘održivog kapitalizma’ zajedno s Davidom Bloodom, bivšim šefom u Goldman Sachsu koji je 2004. s Alom Goreom osnovao investicijski fond Generation Investment Management za profitno ulaganje u zelene tehnologije. Štoviše, strategija McKibbena i zelenog establišmenta od početka je otvoreno formulirana oko uvjerenja da se svijet može dekarbonizirati jedino uz pomoć, a ne unatoč dominantnom ekonomskom sistemu. Gibbsov i Mooreov film tu strategiju samo konstatira, tvrdeći međutim suprotno - da zelene tehnologije nisu rješenje dok god su one ‘u krevetu s kapitalizmom’, čiji cilj ‘nije spasiti planetu već postojeći način života’.
Gibbs se tada okreće kontroverznoj tezi prema kojoj samo napuštanje fosilnih goriva neće riješiti klimatske promjene ukoliko se istovremeno ne adresira problem pretjerane konzumacije i ‘prenaseljenosti’ planete. Ovaj vruć krumpir ujedno je i tvrdnja kojom se kritičari filma najviše bave, optužujući Gibbsa i Moorea za rasizam, fašizam i eugeničke tendencije i imputirajući im da implicitno tvrde kako bi se trebao smanjiti broj ljudi koji nisu pripadnici bogate bijele rase.
Gotovo navlas istu rečenicu napisali su i Josh Fox i klimatski novinar i konzultant Ketan Joshi, čija je analiza pogrešnih tvrdnji iznesenih u filmu postala referentna točka svih njegovih kritičara; ‘vidimo hrpu starijih bijelih muškaraca koji govore kako treba smanjiti broj ljudi na Zemlji, pa možemo samo nagađati koje bi se to skupine ljudi trebale prestati razmnožavati’, piše Joshi. Autori filma, međutim, problem prenaseljenosti spominju u kontekstu pretjeranog konzumerizma uzrokovanog kapitalističkim načinom proizvodnje, zbog kojeg je za 50 posto svih emisija štetnih plinova odgovorno 10 posto najbogatijih ljudi na svijetu. Stoga se Joshijeva interpretacija doima barem podjednako nepoštenom kao i Gibbsovo podmetanje zastarjelih podataka o tehnologiji.
Na koncu, kao svojevrsni ultimativni grijeh Gibbsu i Mooreu zamjera se širenje defetizma i beznađa, ‘nihilizma koji podriva povjerenje građana u organizacije i njihove lidere’, kako je napisao Bill McKibben. Ketan Joshi također im imputira stav da ‘nema smisla djelovati jer je prekasno a ljudi se ne mogu promijeniti’, pa u tom kontekstu proziva i američku književnu zvijezdu Jonathana Franzena zbog teksta objavljenog prošle godine u New Yorkeru pod naslovom ‘Što ako se prestanemo pretvarati’. ‘Neki klimatski aktivisti’, piše tamo Franzen, ‘tvrde da će, ukoliko javno priznamo da problem ne možemo riješiti, to obeshrabriti ljude da poduzimaju bilo kakve mjere’. ‘To mi se čini ne samo patronizirajućim nego i neproduktivnim, s obzirom na to koliko smo malo dosad postigli. Ti aktivisti podsjećaju me na vjerske vođe koji misle da se ljudi neće ponašati dobro ukoliko im se ne ponudi obećanje vječnog spasa’, napisao je tada književnik. Moore i Gibbs vjerojatno bi se lako složili s njime ali i s McKibbonom kada kaže da oni svojim filmom podrivaju povjerenje u organizacije i njihove lidere; završavaju ga, naime, upravo pozivom na ‘preuzimanje kontrole nad pokretom za okoliš od milijardera i njihovog permanentnog rata protiv planete Zemlje’.
