Vadim Perelman: Želim raditi samo dobre filmove (Intervju)
Za mene kao Židova bilo je vrlo važno snimiti film o Holokaustu. Holokaust je nešto što je vrlo blisko cijeloj mojoj biti. Jako mi je stalo do toga i to u meni izaziva mnogo tuge i boli, kaže Vadim Perelman.
Autor: Zvezdana Pilepić
Vadim Perelman režirao je prvi igrani film 2003. godine – »Kuća pijeska i magle« – prema istoimenoj knjizi Andrea Dubusa III, koji je bio nominiran za tri Oscara. Drugi film – »U njenim očima« – s Umom Thurman u glavnoj ulozi također je snimljen po istoimenoj knjizi Laure Kasischke. Nakon toga je u Rusiji, odnosno SSSR-u, koji je kao petnaestogodišnjak napustio i s majkom se preselio iz rodnog Kijeva u Kanadu, snimio dva igrana filma i dvije miniserije.
Filmom »Persian Lessons« (Lekcije iz perzijskog), koji je prikazan na ovogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu, Perelman se vratio u Hollywood. Radnja filma odvija se u koncentracijskom logoru. Glavni protagonist Gilles izbjegao je strijeljanje zaklevši se da nije Židov, već da je perzijskog porijekla i stoga je doveden pred zapovjednika logora koji želi naučiti farsi, jer mašta o tome da nakon rata ode u Iran i tamo otvori restoran. Stoga je Gilles, da bi spasio život, izmislio jezik i podučavao zapovjednika Kocha.
Vi uglavnom preferirate raditi filmove po knjigama. Zašto Vam je to privlačnije nego originalni scenarij?
– Zato što je puno lakše adaptirati knjigu. Vec imate gotovu ideju, znate da se mnogima sviđa i treba ju samo staviti u filmsku formu.
Koliko dugo vam treba da pronađete knjigu koju želite adaptirati u film?
– Dovoljno je da pogledate vremenski razmak u kojem pravim filmove. Nije lako pronaći pravu knjigu, iako ja stvarno mnogo čitam. Zato svaki put kada napravim film, svi pišu o mom velikom povratku na film, ali radi se samo o tome da ja tražim dobar materijal. Ja nisam od onih koji žele imati iza sebe dugu listu filmova, već želim da na toj listi budu samo dobri filmovi.
Nevjerojatne priče
No priču ovog filma čuli ste prije nego ste znali da postoji knjiga?
– Dakle sve je počelo ovako. Ovo nije moja priča, već je to priča scenarista filma Ilje Zofina, koji ju u sebi nosi od djetinjstva. Kao petnaestogodišnjak, dok je još živio u Sovjetskom Savezu pročitao je u nekom časopisu minijaturni tekst u kojem je pisalo da je neki zarobljenik iz koncentracijskog logora preživio tako da je izmislio neki jezik i podučavao taj jezik jednog od voditelja kampa. To je bilo sve, no ta mu je priča ostala u sjećanju cijeli život. On je danas u šezdesetima i živi u Berlinu, ne sjeća se časopisa u kojem je vidio taj tekst, već je to samo jedna od onih stvari koja vam se zauvijek urežu u pamćenje.
On je napisao scenarij, a nakon što smo započeli raditi na filmu, saznali smo da postoji jedna kratka priča koju je napisao Wolfgang Kohlhaase, jedan od najpoznatijih scenarista i redatelja iz Istočne Njemačke, pod naslovom »Erfindung einer Sprache« (Izum jezika), koja je izdana u sklopu kratkih priča 1952. u Istočnoj Njemačkoj. Pronašli smo ga i otkupili smo od njega prava, pokazali smo mu naš scenarij i dobili njegov blagoslov. Ne znam je li Wolfgang bio inspiriran istinitim događajem, to morate pitati njega, ali po mom mišljenju nešto poput ovog događaja ne mora biti nevjerojatno. Postoje mnoge još nevjerojatnije priče iz koncentracijskih logora, o ljubavi među zarobljenicima ili priče o bjegovima. U tim je logorima bilo jako mnogo ljudi pa stoga i ima bezbroj priča od kojih mnoge zvuče nevjerojatno.
U čemu se Vaš film razlikuje od Kohlhaasove priče?
– Film je zapravo potpuno različit od te priče i ima sasvim drugačiju dinamiku. Njegova priča je vrlo kratka, samo desetak stranica i glavni lik je student fizike iz Belgije. Gilles iz mog filma je Francuz.
Smijeh je prirodan
Jesu li Vam neki filmovi s istom tematikom poslužili kao inspiracija?
– Ne bih rekao da su mi ti filmovi bili inspiracija, ali naravno da se uvijek mogu raditi usporedbe. Najbolji film na temu holokausta za mene je mađarski film »Saulov sin«. To je izvrstan film i fascinira me njegova snaga i moj film nije ni blizu svega toga. Recimo da je moj film više u rangu talijanskog filma »Život je lijep«, iako ja nisam veliki obožavatelj tog filma. Ja nisam ni u jednom trenutku s namjerom unosio humor u priču filma i, u neku ruku, ugodno me iznenadilo koliko se publika smijala gledajući film. No smatram da je to u redu. Na taj način gledatelj se lakše poveže s likovima, jer inače je sve ispunjeno osjećajem nelagode. Ja ne mislim da humor u takvim pričama predstavlja nepoštovanje prema holokaustu i žrtvama. Ja takvo što ne bih nikada učinio. Ja sam Židov i ja sam odrastao i odgojen sam uz priče o holokaustu. Nekoliko članova moje obitelji nestalo je u tim logorima i meni je taj svijet vrlo poznat. Zadnja bi mi misao bila šaliti se na račun toga, no smijeh je prirodna pojava i vrlo često pomaže i u najgorim situacijama.
Odabrali ste također i naciste prikazati humanijima?
– To sam namjerno učinio, jer gotovo svaki film na tu temu prikazuje naciste kao robote, oni daju naredbe i oni ubijaju. Ja sam ih želio prikazati kao normalne ljude koji mogu voljeti, koji su ljubomorni, koji osjećaju strah. Za mene je to prihvatljivije, jer roboti su programirani, roboti nemaju savjest. Banalne situacije čine nas ljudima, tako da i nacist može biti zaljubljen, makar on bio i SS-Hauptsturmführer i zato mislim kada se vidi ta njihova ljudska strana, njihova djela postaju još stravičnija.
Drugačiji kraj
Možda će vam moje pitanje zvučati čudno, no jeste li možda razmišljali o drugačijem kraju filma?
– Jesam. Čak smo ga i snimili. Scena se odvijala u pariškom restaurantu, a Gilles je vlasnik. Tamo dolazi Koch nakon što je proveo godine, prvo u egipatskom i zatim u njemačkom zatvoru, dakle on dolazi u taj restoran s kćeri, ona potrči k Gillesu i obraća mu se na jeziku koji je on učio njenog oca, a violine sviraju… No na kraju mi je sve to izgledalo presladunjavo i nije mi pasalo uz ostatak filma. Producenti su bili podijeljeni oko toga koji ćemo kraj upotrijebiti, ali ja sam se uporno borio protiv takvog završetka. Razviti prijateljstvo nakon šest milijuna mrtvih? Meni to zvuči nevjerojatno.
Koliko je bilo važno za Vas osobno snimiti film o holokaustu?
– Za mene kao Židova to je bilo vrlo važno. Holokaust je nešto što je vrlo blisko cijeloj mojoj biti. Jako mi je stalo do toga i to u meni izaziva mnogo tuge i boli.
Sigurno je i poseban osjećaj doći s ovim filmom upravo na Berlinski festival.
– Da, to je poseban osjećaj. Njemački glumac Lars Eidinger i ja mnogo smo razgovarali o ratnim vremenima. Njegov djed je bio u ratu na strani nacističke Njemačke. Mnogi Nijemci se mučno osjećaju zbog nacističke prošlosti unutar obitelji. Znam da je Larsu bilo najteže na setu, jer on je glumio okrutnog nacista i morao je prestavljati nešto što osjeća kao veliku sramotu.
Dirigent orkestra
U filmu se pored izmišljenog farsija govori mnogo različitih jezika i glumačka ekipa je vrlo internacionalna. Kako ste odabrali svoje glavne glumce?
– Dobio sam listu od na kojoj su bili glumci sa svih strana svijeta. Za ulogu Kocha sam definitivno želio imati njemačkog glumca i Lars Eidinger je bio moj prvi izbor. Nahuel Perez, u ulozi Gillesa, je Argentinac koji govori nekoliko stranih jezika i poznavajući ga iz filmova u kojima je glumio znao sam da će biti idealan za ovu ulogu. No kada smo se prvi put čuli, odmah mi je rekao da ne govori njemački, no on je zaista izvrstan glumac i vrlo je brzo savladao akcent i onoliko od jezika koliko je bilo potrebno. Nazvao bi me svaku večer i rekao molim te nemoj izmijeniti ni jednu riječ sutra na snimanju, jer ja sam proveo sate učeći ove tri rečenice. On bi također pitao i Larsa za izgovor svake riječi.
Na koji ste način Vi vodili glumce?
– Moram priznati da na snimanju nemam mnogo uputa za glumce. Jednostavno odaberem glumce za koje smatram da su najbolji za tu ulogu, razgovaram s njima na početku, a onda im dam slobodu da rade onako kako osjećaju. Ja sam svoja prva dva filma radio sa slavnim i izvanrednim glumcima i svi su me pitali kako sam ih vodio, no ja to jednostavno ne radim. Bena Kingsleya, koji je glumio u mom prvom filmu, bilo me gotovo strah. Nije mi padalo napamet da mu kažem da nešto mijenja u svojoj glumi.
Ja glumce samo odaberem i ostavim ih da rade svoj posao. Glumcu se ne može reći na koji će način pokazati emociju ili ga na bilo koji način motivirati. Na taj način samo namećete svoju vlastitu važnost. Istu vrstu suradnje imam i sa snimateljem. Vladislav Opelyants, koji je radio na ovom filmu, bio je moj najbolji izbor. Jer nije na meni da mu objašnjavam gdje će postaviti kameru i na koji način će obavljati svoj posao. Mi smo naravno razgovarali o svakoj sceni, no kada bi započelo snimanje, on je ima moje potpuno povjerenje. Moj posao redatelja je da budem kao dirigent koji drži cijeli orkestar u skladu.
