Jedna od najpoznatijih pjesama Billie Holiday je "Strange Fruit", snažan protest protiv nehumanosti rasizma.
Abel se igra sa sinovima Robertom i Michaelom
Jedna od najpoznatijih pjesama Billie Holiday je "Strange Fruit", snažan protest protiv nehumanosti rasizma. Mnogi ljudi znaju da je čovjek koji je napisao ovu pjesmu bio pod dojmom fotografije linča, no možda ne znaju da je povezan s još jednim značajnim događajem u američkoj povijesti.
Taj čovjek se zove Abel Meeropol i živio je u New Yorku – doista, uz njega se vežu dvije priče. Obje počinju u državnoj srednjoj školi Dewitt Clinton u Bronxu koja je dala zapanjujuće velik broj poznatih osoba. Tu školu su pohađali James Baldwin, Countee Cullen, Richard Rodgers, Burt Lancaster, Stan Lee, Neil Simon, Richard Avedon i Ralph Lauren.
Meeropol je maturirao 1921., te je u istoj školi predavao engleski jezik 17 godina. Bio je i pjesnik i društveni aktivist, kaže Gerard Pellison, koji je napisao knjigu o ovoj školi.
Kasnih 1930-ih, kaže Pellison, Meeropol je bio "duboko uznemiren kontinuiranim rasizmom u Americi, vidio je fotografiju linča koja je na neki način 'prelila čašu'". Jednom je izjavio kako ga je ta fotografija "proganjala danima". Napisao je pjesmu o njoj, koju je potom objavio učiteljski sindikat. Kao amaterski skladatelj, Meeropol je za pjesmu skladao i glazbu. Odsvirao ju je vlasniku jednog kluba u New Yorku – koji ju je na kraju proslijedio Billie Holiday.
Kada je Holiday odlučila otpjevati "Strange Fruit", pjesma je došla do milijuna ljudi. Premda stihovi ne spominju linč, metafora je bolno jasna*:
Southern trees bear a strange fruit,
Blood on the leaves and blood at the root,
Black body swinging in the Southern breeze,
Strange fruit hanging from the poplar trees.
Pastoral scene of the gallant South,
The bulging eyes and the twisted mouth,
Scent of magnolia sweet and fresh,
And the sudden smell of burning flesh!
Here is a fruit for the crows to pluck,
For the rain to gather, for the wind to suck,
For the sun to rot, for a tree to drop,
Here is a strange and bitter crop.
Časopis Time je 1999. proglasio "Strange Fruit" pjesmom stoljeća. Kongresna knjižnica je pjesmu uvrstila u Nacionalni američki registar. Snimljena je na desetine puta. Herbie Hancock i Marcus Miller napravili su instrumentalnu verziju u kojoj Miller svira na svom bas klarinetu dubokog, mračnog zvuka.
Miller kaže da je bio iznenađen kada je čuo da je pjesmu napisao bijeli Židov iz Bronxa. "Strange Fruit" je, kaže, pjesma koja je zahtijevala izuzetnu hrabrost - i za Meeropola da je napiše, i za Holiday da je otpjeva.
"To je bilo prije 1960-ih", kaže. "O takvim se stvarima tada nije pričalo. A sigurno se nije ni pjevalo."
Newyorškim pravnicima "Strange Fruit" se nije svidjela. 1940., Meeropol je bio pozvan na saslušanje pred odborom za istraživanje komunističkog djelovanja u javnim školama. Htjeli su saznati je li mu Američka komunistička partija platila da napiše ovu pjesmu. Nije, no kao i mnogi drugi učitelji i učiteljice toga doba, Meeropol je bio komunist.
Novinar David Margolick, autor knjige "Strange Fruit: The Biography of a Song", kaže: "Postoji milijun razloga za kritiziranje komunizma, no američki komunizam je vrlo, vrlo rano brinuo za ljudska prava".
Meeropol je napustio učiteljski posao 1945. godine. Na kraju je izašao i iz Komunističke partije.
I tu počinje drugi dio priče i Meeropolu. Poveznica je pseudonim koji je koristio pišući poeziju i glazbu: Lewis Allan.
"Pseudonim Abela Meeropola 'Lewis Allan' bila su imena njegove djece koja su umrla pri porodu", kaže njegov sin Robert Meeropol. Njega i njegovog starijeg brata, Michaela, othranili su i odgojili Abel i njegova supruga Anne Meeropol, nakon što su roditelji dječaka – Ethel i Julius Rosenberg – bili pogubljeni zbog špijunaže 1953. godine.
Anne svira gitaru Michaelu i Robertu
Julius i Ethel Rosenberg bili su osuđeni na smrt zbog navodnog prosljeđivanja informacija o atomskoj bombi Sovjetskom Savezu. Rosenbergovi su također bili komunisti. Suđenje i pogubljenje bračnog para Rosenberg punili su naslovnice američkih medija, a mediji su se "potrudili" dodati element skandala i "erotike". Naslovi su bili u stilu "Prvi bračni par koji je umro zajedno na električnoj stolici".
Njihovi sinovi, Robert i Michael, imali su tada 6 i 10 godina. Novine su objavljivale fotografije na kojima dječaci obučeni u odijela posjećuju svoje roditelje u zatvoru.
"To su bili maleni dječaci, i izgledali su tako mlado i ranjivo. To je bio stvarno mučan prizor", kaže Margolick.
Robert Meeropol kaže da mjesecima nakon pogubljenja njegovih roditelja nitko nije znao tko bi trebao brinuti o njemu i njegovom bratu. To je bilo razdoblje vrhunca makartizma – čak su se i članovi obitelji bojali na bilo koji način biti povezani s Rosenbergovima ili komunizmom.
Juliusa i Ethel Rosenberg odvode u zatvor
Tada su, na božićnoj proslavi kod W.E.B. Du Boisa, dječaci upoznali Abela i Anne Meeropol. Nekoliko tjedana kasnije, živjeli su zajedno.
"Bilo je zadivljujuće kako smo se brzo prilagodili", kaže Robert. "Kao prvo, ono što iz toga razdoblja kada mi je bilo šest godina pamtim kako je Abel bio jako zabavan. Zbijao je šale i igrao se riječima - valjali smo se od smijeha".
Za Abela Meeropola, čovjeka koji je napisao "Strange Fruit" i koji je stvorio divnu obitelj iz nacionalnog skandala, Robert Meeropol kaže: "Bio je iznimno osjećajan i dobar".
Primjerice, imali smo u dvorištu staro stablo japanskog javora koje je svake godine davalo mnogo novog sjemena.
"Moj zadatak je bio da kosim travu", kaže Robert, "i krenuo sam kosilicom prema tom javoru". Abel je rekao: " O ne, ne, ne možeš ubiti sjemenje". "Ali što ćemo s njim, tata? Gomila ga je".
"No, pokupio je sjemenje, stavio ga u konzerve i posložio ih oko kuće. Bilo ih je na stotine, no on ih jednostavno nije mogao ubiti."
Abel Meeropol umro je 1986. godine. Njegovi sinovi, Robert i Michael, postali su sveučilišni profesori. Također, obojica se bave društvenim problemima. Robert je osnovao Zakladu za djecu Rosenberg (Rosenberg Fund for Children). Kaže da i nakon svih tih godina, još uvijek nije u stanju "ubiti" nešto iz svog dvorišta.
* Na stablima Juga raste neobično voće,
Krv na lišću i korijenju,
Južni povjetarac ljulja crna tijela,
Sa stabala topola visi čudan plod.
Idiličan prizor otmjenoga Juga,
Ispupčene oči i iskrivljena usta,
Sladak i svjež miris magnolija,
Nenadani vonj sprženoga mesa.
Ovo je plod vranama za kljucanje,
Vodama da ih skupi, vjetru da ih usiše,
Suncu da ih istruli, drveću da ih zbaci,
Ovo je čudan, opori plod.
(Slobodan prijevod: Sanja Kovačević)
Autor: Elizabeth Blair, WWW.NPR.ORG
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević, Libela
