Tragična slika žene u „Seobama“ Miloša Crnjanskog: Dafinin vapaj za srećom

Dafina, žena žrtva jednog vremena u surovom svijetu u kojem dominiraju muškarci sa vojničkim i trgovačkim preokupacijama simbol je života u kojem caruju nježnost, ljepota, ljubav i toplina. Crnjanski nam kroz Dafinin lik pokazuje koliko iluzije mogu da unište cijeli čovjekov život, te da misli, osjećanja i ubjeđenja kojima se vodimo mogu da slome one koje volimo. Ona je tragala za svojim životnim ciljevima i idealima, a sve joj je bilo suviše daleko i nedostižno. U potrazi za boljim životom, izgubila je sebe. Skupo je platila nemogućnost da prihvati sudbinu žene koju muž ostavlja da bi ratujući spašavao identitet jednog naroda. Svjedok je jednog vremena u kojem su žene budući muževi kupovali. Fatalnoj Dafini ljepota, čulnost i strast donijele su samo nesreću.

piše: Ilijana Božić

S druge strane svojom ljepotom ona vodi ka svijetu nade i ispunjenja. Nošena mutnom, ali neodoljivom slutnjom prešla je granice dozvoljenog ponašanja, a sve s nadom da će otkriti neki novi, drugačiji i srećniji svijet. Baš kad joj se pružila prilika da dodirne čaroliju boljeg, ona je shvatila vrtoglavu prazninu i beznađe. Najgore je kada ljudi tugu utope u grijeh, kao što je to učinila Dafina. Ona simbolizuje čekanje i nježnost koji se se pretvorili u bol. Ona je slabost koja postaje grijeh i ljepota koja prerasta u vječnost. Nekada je s radošću čekala dolazak Vuka Isakoviča, a kasnije su se njeni dani pretvorili u sumorne i letargične. U kući na Dunavu, kraj prozora, u rijeci, ogledala se sudbine jedne ženske duše koja je živjela u surovom vremenu. Njena duševnost je donekle bila potisnuta ličnošću muža. Tek kada je preseljena kod djevera ona izbija u prvi plan. Tada postepeno počinje da se razaznaje njena ljepota, ženstvenost, čulnost i strast. Ona je žena vrele krvi, čulna i nezasita ljubavi. Aranđel ju je ovako vidio:

“Činilo mu se prosto, iznenada, da on tu ženu nije doveo. Te vanredne snažne noge, to ljuljanje, taj smeh. U prvi mah on se prepade za brata. Vide da mu je u kuću doveo đavola.”

Osjećala se usamljeno, prazno i razočarano. Prema djeci je bila nemarna. Vapila je samo za srećom. U sve troma prepoznajemo čežnju, nadu i snove za kojima žude. Međutim, u Dafini se ogleda i snaga i kob. Ona je ta kojoj je pošlo za rukom da promiijeni kavgadžiju, bludnika i rasipnika Vuka, ali i srebroljubljivog tvrdicu Aranđela. Ona braću zauvijek razdvaja stvorivši od njih samotnjake. Način njene udaje pokazuje nam položaj ženskog roda u to vrijeme, kada su se nevjeste kupovale. Aranđel je bratu kupio ženu. Greške svojih zabluda Dafina je uvidjela pred samu smrt. Mi shvatamo kako izgleda život kada poridična sloga i ljubav budu uništeni.

Ljubavna igra

Bijesna na muža koji je stalno ostavlja samu sa djecom, Dafina počinje da se pita da li treba da ga napusti. Ona je na početku prihvatila ulogu žene vojnika, ali onog trenutka kada je shvatila da se on ne bori protiv Osmanlija, koji su orobili srpski narod, nego protiv zemlje za koju nikad nije ni čula, Dafina počinje da sumnja u svoj brak. U njoj se ogleda svaka žena koja je danima, nedjeljama i godinama čekala muža da se vrati kući. U toj djeverovoj kući osjećala se tužno i izgubljeno. Dafina na početku nije pokazivala interesovanje za djevera, jer joj je djelovao odbojno. Međutim, s vremenom ona počinje da primjećuje njegove poglede pune požude i čežnje. Ženska sujeta, ali i prkos podstiču je da krene u igru sa njegovim osjećanjima. Ona počinje da ga muči. Gledala ga je pogledom punim tuge i na tu kartu je najviše igrala. Bila je kao odsutna. Svojim ponašanjem u njemu je budila misao da mu se nikada neće dati. Kao da je htjela da je uzme silom. Bilo joj je dosadno i željela je da vidi šta će se desiti kada ga potpuno izludi. Kao što se ona previjala u grčevima od žudnje za mužem, grlila ga i ljubila, tako je sad željela da vidi njegovog brata kako ljubi nju. Aranđelove muke dočarane su ovim riječima:

„Sanjaše je u mukama skoro svaku noć. Vide je u svakom mraku, ma gde bio“

Međutim, čin preljube došao je iznenada, kao da im se desio u bunilu. Kada se prisjećala te večeri u njoj su se budila protivrječna osjećanja. S jedne strane osjećala je gađenje prema djeveru, prizirala je samu sebe. Ali s druge strane nije mu zamjerila, niti se kajala. Osjećala je da je potpuno svejedno kome bi se dala. Smatrala je da će je iz te kuće iznijeti kao predmet, da bi na njeno mjesto došla neka druga koju će isto tako milovati riječima i obasipati novcima. Tu se vidi njena ravnodušnost prema svemu, njena potpuna izgubljenost i nesigurnost. U predsmrtnom bunilu osjećala je da je sve uzalud. Na samrti je željela da se uda za Aranđela, da bi se iskupila za grijeh. Međutim, u posljednjim trenucima u njenim očima nije Aranđel koji plače pred njom, nego Vuk kojeg je sve manje voljela. Tako je njena ličnost ostala protivrječna do kraja.

Dafinin i Aranđelov odnos nam pokazuju da iako je seksualni čin najviša tačka u dodiru suprotnih polova, on ne omogućava sjedinjenje sa ženskom ljepotom. On daje samo iluziju sjedinjenja poslije čega je fizička i duhovna razdvojenost još veća i produbljenija. Žena se više predaje trenutnom, jednom doživljaju koji je ispunjava za razliku od muškarca. Upravo zato je žena sposobna da se u potpunosti preda ljubavi i patnji, da sve nade položi u ljubav i da se za nju žrtvuje. Muškarac ne polaže sve na ljubav, ali pada u more ženske ljubavi s žudnjom da priđe toj ljepoti. Sva drama se zbivala u duši junaka. Promjene u Dafininoj duši ogledaju se u Aranđelu. Među njima danima i nedjeljama traje jedna nijema igra. Kod Aranđela napetost je najčešća u noćnim časovima kad se i odlučuje na preljubu. Ona osjeća njegov dah, vidi mjesto njega sjenku koja joj prilazi u polutami. Aranđel na Dafininom tijelu vidi veoma sitne promjene. On posmatra njeno tijelo u pokretu i u tim trenucima on drhti. Dafine je u Arandjel, covjeku koji nije bio sklon ljubavi, probudila najplemenitija osjećanja. Ljubav prema Dafini za Aranđelovu dušu predstavlja blagoslov, a njegovom životu prokletstvo, jer ga gura u grijeh prema bratu. Tako uviđamo da je žena možda jedina slabost muškarca iz koje polaze sve ostale njegove slabosti.

Između dva brata

U sižejnom jezgru “Seoba” našla su se tri lika u porodičnom trouglu, major Vuk Isakovič, njegova supruga gospoža Dafina i Vukov brat, trgovac Aranđel Isakovič. Unutrašnja stanja misli junaka mijenjaju se usljed prelaska iz porodičnog trougla u ljubavni. Odnosno preokret nastaje od momenta kada se gospoža Dafina upusti u preljubu sa djeverom Aranđelom. Vuk Isakovič i ostali likovi Miloša Crnjanskog često podižu pogled prema nebeskom svodu iznad sebe i pojačano opažaju promjene na njemu. Promjene na nebu naglašeno se povezuju sa promjenama u njihovoj duši. Nebeski svod daje se zajedno sa simboličkom projekcijom u obliku beskrajnog plavog kruga sa zvijezdom. Taj krug sa zvijezdom nadnosi se nad cijelu radnju i nad sudbine svih likova. Vuk Isakovič ga vidi u snu, a Aranđel u Dafininim očima. Beskrajni plavi krug sa zvijezdom je najprozračnija i najzanosnija slika u romanu, ali je i zastrašujuća slika onostranog ništavila.

Dva brata su dva kontrasta. Vuk je debeo,vrlo visok, crn, kosmat, crven u licu, neposredan, pust i rasipan. Njegova priroda je lutalačka. On je nestalan, prijek i rasipan. Rat mu je izgovor da ode, ali mu rat ne ispunjava težnju odlaska. S druge strane Aranđel je mršav, onižeg rasta, žut u licu, hladan, proračunat i tvrdica. On je taj koji zna šta želi, uporan je i suzdržan. Vuk je okorjeli vojnik, a Aranđel je okorjeli trgovac i zelenaš. Oni imaju i različita shvatanja. Vuk je vezan za sveštenstvo i pobornik je daljih seoba u pravoslavnu Rusiju, naspram Aranđela koji zagovara rad, sticanje i zasnivanje stalnih naseobina bez seljenja. Vuk ponekad govori i to crkvenoslovenskim jezikom, a Aranđel ne govori neposredno u romanu. Važna razlika među njima je to što je Vuk izrazito osjetljiv za promjene u prirodi. Aranđel tek kasnije, pred sam kraj postaje osjetljiv kao brat i Dafina. Zbog toga je i Dafinin odnos prema njima različit. Prema Vuku je neposredna, strasna i nemoćna, dok je prema Aranđelu lukava i suzdržana. U Dafini se, kao u ogledalu odražavaju dva brata. Svi kontrasti su naglašeni da bi se naglasila činjenica da žena jednog brata postaje ljubavnica drugog. Taj preokret je time oštriji i jači jer je postavljen na kontrastnu podlogu. Zbog toga on snažno potresa Dafinu, skoro je izbezumljuje, jer se dva brata u njoj ne mogu pomiriti kao svjetlo i tama. Dafina postoji upravo zato da bi Aranđel napravio korak ka ženi.

Boja i sjenka u očima su tajanstvene saglasnosti između čovjeka i prirode na kojima je Crnjanski gradio svoju pjesničku sliku svijeta. Oči Vuka Isakoviča, njegove male kćerke i Aranđelove su žute sa crnim tačkicama. Sa svim tim žutim očima oponirane su Dafinine modre, koje imaju boju zimskog neba, hladnog i čistog. Njene oči su krupne i modre. Boja njenih očiju koja se poredi sa bojom neba vodi ka otkrivanju simboličnog kruga u očima junaka. To je zapravo put koji u “Seobama” vodi iz realnog prostora u kojem likovi žive u jedan drugi, onostrani svijet, koji samo naslućju. U jezivoj slici Dafinine sahrane spominju se golubovi na krovu ispod kojeg stoji Aranđel. Golubovi su se pojavljivali i u trenutku kada je Aranđel ulazio u kuću u Zemunu, te kada su ga izvukli iz Dunava i unijeli u Dafininu odaju. Golubovi iznad njegove glave saglasni su sa Dafininim očima. Golubovi su iste boje kao nebo i Dafinine oči. Oni su simbol ljubavi, porodične sloge i mira koji je uništen u ovom romanu.

Dafinina nesreća

Dafina je došavši u kuću izabrala mjesto kraj prozora. Neprestano je gledala u rijeku koja je tuda proticala. Sjenka gospože Dafine oslikana u rijeci ima skriveno značenje. Nakon nekog vremena danima i nedjeljama Dafinino tijelo će umirati pored prozora i iznad vode. Iz njega će nestajati i oticati život kao što je proticala žuta rijeka. S druge strane likovi nisu obdareni da daleko i široko razgranaju misao. Njihova misao nije toliko zaokupljena smislom opstanka koliko lakim i lagodnim životom. Dafina je čak i pred samu smrt zaokupljena svilom i talirom. Ali je zato kod njih izoštreno opažanje, istančana osjetljivost i duboki doživljaji. Naglašena je sklonost za jedan oblik simboličkog mišljenja.

Ponekad se sjenke i odrazi pod osvjetljenim nebom i na vodi pojavljuju i ponavljaju iz scene u scenu. Naročito onda kad se opisuje Dafinina veza sa Aranđelom i to od časa kad je stupila u njegovu kuću na Dunavu, do trenutka kada izdiše. Sjenke su toliko prisutne da čitalac uporedo sa realnim svijetom osjeća i prisustvo nevidljivog.   Sjenke svuda oko njih, iskrsavaju uz neprestani šum vode. U presudnom trenutku, kada se zlokobno ukrštaju dvje ljudske sudbine, onda kada Aranđel namamljuje svoju snahu u postelju, sa podizanjem njegove ruke podići će se i velika sjenka na zidu. Ponavljanje sjenke ide paralelno sa primicanjem časa prevare. Još je važnije što se poslije preljube, sjenke postepeno sjedinjuju u mrak koji se nad Dafinom sklapa i guši je. Sjenke koje prerastaju u mrak koji junakinju guši nagovještavajući njenu smrt predstavljaju stepenovanje svjetla i tame. Svjetlo kao načelo života i tama kao načelo smrti. Preko sjenke mogu djelovati zle onostrane sile ili prosto zli ljudi. Ona je takođe, sredstvo za udvajanje likova. Najčešće se sjenkama sugeriše skriveno prisustvo zlokobnih nagovještaja, kakve Dafina osjeća. Sjenke i odrazi likova prestavljaju njihove dvostruke ličnosti koje se kolebaju između realnog i onostranog.

Blistave su stranice junakinjinog opraštanja od svijeta, a ujedno i najbolje te vrste koje su napisane na našem jeziku. Nabrajanjem stvari koje Dafina vise ne opaža kao što je dodirivanje dnevne svjetlosti usnama i nozdrvama, promjena boja na stvarima, tiho zujanje insekata, daje se opis svega onoga što je njeno tijelo bilo kadro da osjeti. Dolazi do opadanja čulne osjetljivosti koja je ranije bila pojačana. Kada bolesna Dafina sjedi pored prozora i provodi dane pored rijeke, u malenom prozorskom otvoru od jutra do mraka smjenjuju se prizori iz prirode, a junakinjino osjetljivo tijelo sa oštrim čulima služi kao medijum za dobijanje pjesnički preoblikovanih opažaja. Tada ona shvata da su svi njeni poduhvati bili uzaludni i ništavni.

Autor: Impuls