Priča Maxa Dauthendeyja: Uskrsnuće tijela
Ozuma, bogati trgovac kornjačama iz Nagasakija, izvan grada je na brijegu imao kuću sa trešnjikom. Imao je stotinu i pet godina, kosa mu je bila bijela poput mlijeka, ruke tanke kao preslica, ali njegovo tijelo bilo je nepogrbljeno.
Stajao je uspravno u svojoj ladanjskoj kući, čiji su papirni zidovi bili široko otvoreni, te je dopuštao ljudima da sa brdske ceste gledaju kroz njegovu kuću u probeharali vrt sa trešnjama. Tamo se nalazilo drveće na kojem kao da je bilo obješeno ružičasto paperje, a ispod njega su cvjetali grimiznocrveni glogovi, koji su bili stari i urasli kao koraljno granje.
Dvije stope iznad ceste u svojoj sobi stajao je Ozuma u kaftanu sličnom kućnome ogrtaču sive boje biserke na bambusovim madracima žutim poput slame. Desno od njega prostirala se brdska ulica, a lijevo njegov ružičasti cvjetni vrt, u kome je svako cvjetajuće stablo puno pčela zujalo kao kuhinjski lonac. Tako je bilo svakoga dana tokom svijetloplavoga proljeća, ali danas je bio sivi kišoviti proljetni dan. - Plodnost pada u vrt, a misli na ulicu - rekao je Ozuma, star i usamljen, samome sebi.
Usamljenost je najbolnija
Svi članovi njegove porodice su bili mrtvi. Unuke nije imao. Za Japanca je inače najbolnija usamljenost. Ali ona to nije bila za Ozumu. On je pričao sa svim stvarima, kao što kiša na sve stvari širi svoj odjek, te se nikada nije osjećao usamljenim.
Prekoputa njegove kuće je čajana na brdskoj cesti bila jedina kuća na putu. Tamo su prolazile rikše koje su iz grada vukli kuliji i koje su tu dovodile mnoge Evropljane. Ozumin trešnjik bio je poznat i u Evropi i Americi i bio je označen zvijezdom u svim turističkim vodičima stranaca. Kada bi se neki strani brod tokom prijepodneva proljetnoga dana usidrio u luci Nagasakija, koja se nalazila u podnožju brda, nekoliko sati kasnije bi se tuce malih kolica uspinjalo ka šumi bambusa, i prošli bi kraj Ozumine kuće na putu do čajane, te bi stranci došli ovamo i diveći se gledali sa ceste kroz kuću u Ozumin trešnjin behar. Ozumina otvorena kuća bila je tada opkoljena gledateljima kao mala pozornica putujućeg pozorišta, a stari bi stajao kao jedini glumac na pozornici, sa svojom kratkom brončanom lulom, koju bi povremeno praznio u pepeljari ispred sebe. Na svome licu je imao toliko ukorijenjenih bora da se mislilo da je uvijek nasmijan. Koliko god Ozuma bio tužan ili zamišljen, svako je vjerovao da se u sebi hihotao. Ipak je bio smrtno ozbiljan. Ali njegove bore su se smijale neovisno od ozbiljne nutrine, poput maske koja mu već odavno ne pripada i koju je kao glumac svezao ispred svoga pravoga lica.
Ozuma je još kao devedesetogodišnjak naučio engleski jezik, u razdoblju kada je strano postalo moderno u Japanu. Tada bi često popričao s putujućim narodom pred svojom kućom i jednom je porazgovarao s američkim duhovnikom. Ovaj mu je pričao o uskrsnuću tijela. Od tada nije prošlo niti jedno proljeće u kojem stari Ozuma, pobožniji od svakoga kršćanina, nije čekao uskrsnuće tijela. Uskrsnuće svih njegovih koji su umrli, uskrsnuće sopstvene mladosti i životne snage, te uskrsnuće svojih najvatrenijih ljubavnih sjećanja.
Danas je bio jedan od zadnjih proljetnih dana, a Ozuma je kao i uvijek širom otvorio svoju kuću. Stari čajdžija i njegova supruga preko puta su primijetili, kada su to jutro raširili svoje papirne kućne zidove, da je starac iznenada preko noći dobio crnu kosu, crne obrve i crvene, veoma crvene obraze i crvene, veoma crvene usne. Čajdžija i čajdžinica su se hihotali kao miševi koji skakuću preko komada slanine i gurkali su jedno drugo laktovima. Ali nisu ništa rekli jedno drugome, samo su razmijenili pogled.
Dvije stope iznad ceste u svojoj sobi stajao je Ozuma u kaftanu sličnom kućnome ogrtaču sive boje
Čajdžinica je četkala crvene vunene deke na kojima su stranci poslijepodne trebali sjediti, a čajdžija je čučao iza svoje računaljke, pomjerao šarena drvena zrna tamo-amo, te se smijao u sebi. Kada je došlo poslijepodne, čajdžija i čajdžinica su u potpunosti zaboravili da se Ozuma vještački ofarbao da bi bio mlađi; njegova boja im se već činila prirodnom, a i sami su bili za šezdeset godina pomlađeni pri Ozuminom prizoru. Čajdžija je sav u mislima izvadio svoju okarinu i odsvirao pjesmu koju nije svirao šezdeset godina. Čajdžinica je zakačila crveni karanfil iz saksije sebi u kosu i svakog trenutka se osmjehivala prema Ozumi, kao prije šezdeset godina. Tada je bila plesačica u Nagasakiju i pokoju noć je provela plešući pred bogatim Ozumom u čajanama distrikta javnih kuća u Nagasakiju. Ozuma je pak sjedio preko puta ispred svoje brončane pepeljare u svojoj otvorenoj kući na žutoj slamnjači i smijao se kao i uvijek sa tisuću bora, iako je kao i uvijek bio tužan. Iz njega se sjajio vrt s trešnjinim beharom na sivom kišovitom danu kao ružičasta bengalska vatra. Noćni povjetarac utjerao je cvjetnu vijavicu u kuću, tako da odjednom nije djelovala prazna. Stranci koji su se uspinjali brdskom cestom čitavo poslijepodne, sada su se vraćali, a kada se posljednja rikša spustila nizbrdo, još uvijek mlado našminkani Ozuma sjedio je iza svoje pepeljare i nije se pomjerao. Zaspao je, kazalo je oko čajdžije tamo u čajani oku čajdžinice i oni namignuše jedno drugome i razumješe se. Sačekat ćemo dok se ne probudi, odgovorila je čajdžinica svome mužu tako što se šćućurila na jednom od crvenih vunenih pokrivača i zapalila malu lulu. Čajdžija je učinio kako je željela njegova žena i čučnu kraj nje, te su oboje pušili šuteći i pazeći da ne lupkaju glasno prilikom otresanja pepela u pepeljaru, da ne bi probudili komšiju Ozumu.
I sada se desilo nešto što niko ne zna, što niko nije vidio osim mene, onog koji vam ovo pripovijeda.
Pepeo u oči
Mlado našminkani Ozuma se odjednom uzdigao i prešao na drugu stranu ulice u čajanu; oči su mu pucketale od zadovoljstva kada je čajdžinici rekao: - Mjesečašce, plesat ćeš kao nekada. - Stara čajdžinica je nešto prošuškala, što je bilo tiše od šuštanja trave. Ustala je postiđeno, od krvi pomlađena, obasjana kao vrt trešanja, te podigla rub svoje haljine malo iznad vrha stopala i počela da pleše, ali je čajdžija, njezin muž, stajao žut u licu kao snop goruće slame od bambusa, te stade ogorčen između njih i reče: - To je moja žena, a ne tvoja, Ozuma. Moja žena ne pleše više za tebe, čak kada bi joj pred noge stavio sve oklope kornjača optočene u zlato iz zaljeva Nagasakija. Goni se, Ozuma, ja ne dijelim svoju ženu sa tvojom vrećom novca.
No Ozuma je pljesnuo rukama, tri puta, te se pojavi šest kulija iza ugla kuće i baciše čajdžiji pepeo u oči, zavezaše i spustiše ga licem okrenutim ka podu, da ne bi gledao kako je njegova žena plesala za Ozumu. Ozuma je požudno uvlačio miris ženine kose, kože i svilene haljine. Ali vladao je sobom i nije molio ni za šta drugo nego za karanfil koji je žena nosila u kosi. Žena je pak njemu odbijala dati cvijet i nije ga više gledala. Tada je Ozuma ustao i stavio vrećicu zlata, kutiju za nakit od oklopa kornjače i bijeli koraljni lančić na slamnati prostirač pored zavezanog čajdžije. Sam Ozuma je zatim odvezao čovjeka i jadikujući mu reče: - Ubij me, komšija, ja volim tvoju ženu, ali ona mene ne voli. - Čajdžija je sebi istrljao pepeo iz očiju i rekao: - Ona tebe ne voli, Ozuma, zbog toga ćeš živjeti stotinu godina i više, te ćeš čeznuti za njom do smrti. Samo nosi svoje zlato, svoje poklone, ja te neću zatući, ne za sve zlato na svijetu.
*O prevoditelju: Irfan Teskeredžić, rođen 1990. godine u Sarajevu. Studirao opštu historiju i historiju srednjeg vijeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i na Freie Universität Berlin. Radi kao slobodni naučni istraživač i piše doktorsku tezu iz oblasti srednjovjekovne historije na FU u Berlinu. Zanimaju ga historija, politologija i suvremena umjetnost.
