Dražen Lisak “Kralj hakla”: Nogomet, ljubav i zadovoljstva mladosti
U Lisakovu romanu prevladava dijalog, iskrenost te puno humora i duhovitosti, a budući da je pisan jednostavnim jezikom svakodnevice, čita se iznimno lako i predstavlja pitko štivo.
Piše: Marinko Krmpotić
Dražen Lisak rođen je 1963. godine u Zagrebu, a tamo je i studirao na Pedagoškom fakultetu te za studentskih dana osamdesetih godina objavljivao kratke priče u znanom književnom časopisu Quorum.
U 26. godini život ga vodi u Amsterdam, gdje 1997. godine uspješno završava studij politologije, da bi potom 2001. godine preko internetske stranice pokrenuo seminare o poslovnom »zavođenju«, što mu uskoro postaje glavni posao pa počinje nastupati kao govornik ili trener u raznim multinacionalnim kompanijama kao što su Siemens, ING Banke ili Unilevera, odnosno na brojnim nizozemskim sveučilištima i ministarstvima nizozemske vlade. Godine 2009. objavljuje i priručnik o poslovnom zavođenju.
No radeći sve to Lisak ne zaboravlja ni na svoju davnu ljubav – književnost – i baš zahvaljujući tome ovog proljeća u Hrvatskoj obavljuje »Kralj hakla«, svoj debitantski roman kojem nimalo ne smeta što je njegov autor literarni debitant u svojoj 57. godini.
Temom svog prvijenca Lisak se uklapa u ovoj godini uočljivu sklonost nekolicine hrvatskih književnika koji uspješno obrađuju posljednju deceniju socijalističkog sustava u Jugoslaviji. Osamdesete sa svim svojim lošim i dobrim stranama tema su, primjerice, romana kao što su »Dva prsta iznad gležnja« Andrije Škare, »Rašomon« Karmele Špoljarić ili pak »Kad su padali zidovi« Kristijana Vujičića, djelomično čak i »Plivača« Ivice Prtenjače.
Svakako im sada treba dodati i Lisaka, ali uz napomenu da uz osamdesete on detaljno zahvaća i sedamdesete godine prošlog stoljeća, pri čemu se, slično kao i Vujičić, tematski veže ponajprije uz Zagreb i odrastanje u tom najvećem hrvatskom gradu.
Autobiografski elementi
Lisakov se glavni lik zove Petar Feler i rođen je 1963. godine, a njegov životni put pratimo od ranog djetinjstva pa do 26. godine, kada uz pomoć svoje nizozemske djevojke Lidewij Bloem odlazi u Amsterdam.
Naravno, već iz ovih su podataka uočjivi autobiografski elementi kojih u tekstu zasigurno ima još puno i jako su dobro Lisaku poslužili za literarno uobličavanje života tipičnog zagrebačkog fakina s Peščenice.
Njegov Pero Feler odrasta u pomalo disfunkcionalnoj obitelji u kojoj osjeća ljubav majke Smilje, ali ne i oca Jože koji voli alkohol i žene pa su svađe u njihovoj maloj obitelji česte i traju sve dok Joža ne ode.
Takvo stanje pak njihovog sina jedinca tjera na odluku da nakon što je prve četiri godine škole bio odlikaš, počinje živjeti bez ikakvih pritisaka i obveza pa školu prolazi samo da ne bi pao razred, a središte života postaje mu kvartovska ekipa i nogomet.
U nogometu su on i najbolji mu prijatelj Svetozar Rašeta toliko dobri da im svi predviđaju put u Dinamo, ali se ti lijepi snovi rasplinu nakon što Sveto doživi tešku nesreću nakon koje ostaje nepokretan.
Peru to polako udaljava od nogometa, a zaljubljenost u taj sport potpuno prestaje nakon što po završetku srednje škole ulazi u krug dilera marihuane, što ga pak vodi do stvaranja ovisnosti koja postaje iznimno opasna i vjerojatno bi ga koštala života da u njega zaljubljena Lidewij ne dolazi iz Amsterdama i vodi ga iz Zagreba, negdje baš uoči počeka teških ratnih godina na Balkanu, prema Zapadu.
Amarkordovski duhovito
Kraj šezdesetih, sedamdesete i osamdesete kroz život svog lika od njegova rana djetinjstva pa do sredine njegovih dvadesetih Lisak je opisao u 42 zasebne epizode koje se nižu kronološki, u njima prevladava dijalog, iskrenost te puno humora i duhovitosti, a budući da su pisane jednostavnim jezikom svakodnevice čitaju se iznimno lako i predstavljaju pitko štivo u najpozitivnijem smislu te riječi.
Bez posebnih pojašnjenja, analiza ili ulaska u psihu i emocije svojh likova Lisak je jednostavnim pričama uspio amarkordovski duhovito i nostalgično približiti čitatelju spomenuto vrijeme pa uživamo čitajući o, primjerice, stalnim sukobima između romske i ostale gradske dječurlije u Peščenci, svjedočimo urnebesno duhovitom nogometnom derbiju tih dviju strana, upoznajemo se s kvartovskim legendama i likovima, pratimo kolektivna iskustva nezrelih dječaka s pornografijom i seksom, uživamo u izvrsnim opisima prve dječačke i ozbiljnije mladenačke ljubavi, »igramo« hakl i ostale nogometne utakmice kroz koje Pero i Sveto sanjaju svoj put u Dinamo, ali isto tako postajemo svjedoci opasnog druženja s narkoticima, slušamo o otkačenim tulumima osamdesetih u Zagrebu, gibamo se u ritmu novog vala na okupljalištima pred Zvečkom, Kavkazom i Blatom… jednom rječju, svjedočimo oživljenoj povijesti mladosti Zagreba iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Pri svemu tome i autoru i njegovu liku u prvom su planu nogomet, ljubav i zadovoljstva koja nudi mladost.
Politika i političko stanje u tadašnjoj državi dotaknuto je spominjanjem Hrvatskog proljeća, opaskama o Titu i načinu njegova vladanja, restrikcijama (vožnja automobila po par-nepar sustavu, redovi za kavu i deterdžent…) neshvatljivim današnjoj mladoj generaciji, »avanturi« putovanja u Trst gdje se kupovalo mnogo toga što nas je približavalo Zapadu… takvih epizoda i scena ima, ali Lisaku je u prvom planu ponajprije emocionalna i psihološka slika njegova junaka pa tako Peru pratimo od njegova djetinjstva u kojem pati zbog nedostatka očeve ljubavi, preko idealističke zaljubljenosti u djevojčice i žene općenito pa do spoznaja koje takve stavove mijenjaju i život okreću prema zadovoljstvima koja mogu biti itekako opasna.
Sve je to čitatelju prenijeto na literarno dojmljiv način pa je šteta što se Lisak tek u 57. godini života odlučio predstaviti ljubiteljima književnosti.
Rekli su o romanu
Pišući o ovom romanu Tanja Tolić kaže kako je Lisak »rođeni pripovijedač, majstor dijaloga, komike i emocija bez patetike. Njegov prvijenac istodobno je roman o odrastanju i priča koja nepogrešivo hvata ‘cajtgajst’ Zagreba u posljednjim danima socijalizma.
‘Kralj hakla’ roman je kakav je Zagreb dugo čekao«, zaključuje Tanja Tolić, a Edo Popović smatra da se Dražen Lisak ovim romanom svrstao »među autore proze o gradu poput Majetića, Majdaka, Davora Slamniga i Pere Kvesića.«
