KNJIGE “SVAKOG JUTRA PUT DO KUĆE SVE JE DUŽI” (F. BACKMAN): LJUBAV JE TAJNA ŽIVOTA
„Kad si tužan, onda ti je srce na dva dijela”, rekla mi je neki dan Franka. Kids say darndest things. Možda je njeno mudrovanje i imalo povod jer ovog mi se tjedna lice razvlačilo u kiseli osmijeh, dok su me iznutra izjedale brige i obveze.
Piše: Mateja Vukmir
Nije se ništa posebno dogodilo, ali život jedne mame potpomognut dnevnim Corona-vijestima i PMS-om na vidiku rezultirao je suzama, onim katarzičnim. Sjedila sam na kauču, plakala i tipkala po mobitelu. „Što radiš?” pitao me muž. „Kupujem”, rekla sam. „Što kupuješ?” „Knjigu.” „Hoće ti sad biti bolje?” Kimnula sam, trepćući sljepljenim trepavicama.
Tog sam utorka naručila novu Backmanovu knjigu u pretprodaji (smatram to napretkom, jer zadnji put kad me ovaj čemer snašao naručila sam knjigu Khloe Kardashian s Book depositoryja – još uvijek ne znam što mi je bilo), a mislim da nikada niti jednu knjigu nisam naručila u pretprodaji. Backman je toga vrijedan, nisam niti sekunde dvojila.
Impulzivni šoping kao dobro djelo
Riječ je o knjizi „Svakog jutra put do kuće sve je duži” poznatog švedskog blogera, humorista, pripovjedača, čovjeka – Fredrika Backmana. „Čovjek zvan Ove”, „Medvedgrad”, „Britt-Marie je bila ovdje” – sve su to njegove uspješnice. Kako i sam autor kaže u predgovoru, ova knjiga ima posebnu priču – tekst se nalazio na njegovom blogu (neke ćete dijelove prepoznati kao isječke koji, bez potpisa autora, nažalost, kruže društvenim mrežama), a svoj je tisak doživio zahvaljujući čitateljima. Cjelokupna zarada knjige ide Zakladi za mozak (jesam li ja to impulzivnom kupnjom napravila i dobro djelo?) jer tema ove knjižice je upravo taj vitalni organ, tata-mata za sve u našem tijelu, naša arhiva.
“Ima jedna bolnička soba na kraju jednog života, a u njoj je netko nasred poda podignuo zeleni šator. U njemu se budi jedan čovjek, sav zadihan i uplašen, i ne zna gdje se nalazi. Kraj njega sjedi jedan mlađi čovjek i šapuće: “Ne boj se!”, počinje ova pripovijest u čijem je fokusu (u izdanju Fokusa, btw) jedan djed i njegov unuk, unuk kojeg djed, čiji mozak kopni, dok tijelo opstaje, želi zadržati u mislima duže nego ikoga drugoga. Ukratko, Backman mora da je ljubitelj Sparksovog „Notebooka” jer je „Svakog jutra put do kuće sve je duži” svojevrsni spin-off te priče o ljubavi koja nikada ne prestaje – ljubavi koja je, u ovom slučaju, rezultirala djecom, a, potom, i unucima.
Današnja usamljenost i otkrivanje tajne života
Djed i njegov unuk Noah (da, da, Notebook flashbacks!) obožavatelji su matematike, pecanja, druženja, a nalaze se u djedovom mozgu koji se smanjuje. Djed se nastoji uhvatiti za uspomene na suprugu koja je voljela zumbule, a njega podnosila, ali i na unučića kojeg je svemu poučio, uvijek iznova prepričavajući zgode iz svog života, ili viceve koji ga nasmijavaju.
Dirljiva je ovo pričica koja otkriva tajnu života – ljubav naše obitelji, naših bližnjih. Više nego ikada ranije, s obzirom da se ratnog stanja niti ne sjećam, ovih dana sam bolno svjesna koliko su mi bitni moji ljudi – oni koje želim vidjeti makar riskirala pozitivan test na Covid, oni koje ne posjećujem kako bih ih poštedila istog tog testa. Hm, mora da nisam introvertna koliko sam mislila da jesam, jer, pored svih osjećaja koji mogu tinjati u čovjeku, ovih dana ne mogu se sakriti od te vražje tužne usamljenosti – ona koja čovjeku prepolovi srce jer „strašno je velik taj svemir da u njemu budeš sam.”
U ovome smo zajedno!
Rođena sam živčana, što jest, jest, ali ovo nije samo nervoza, ovo je anksioznost, strah – da ovo nikada neće proći. Da nikad više nećemo moći bezbrižno čestitati rođendan baki, da više nikad nećemo moći bez bojazni zagrliti prijatelja kojeg dugo nismo vidjeli, da se nećemo spontano sastajati s ljudima s kojima smo odrasli, ili koji su nas, da prostite, napravili. Znam, osjećate to svi, jedino me to tješi – ta spoznaja da smo, što god bilo, u ovome zajedno, da moramo maknuti nosove s mobitela (zar i s knjiga?), paziti da se ne predoziramo vijestima, i okrenuti se jedni drugima – brižniji i pažljiviji nego ikada (ne, neću zapjevati Imagine poput Gal Gadot, ali we’re two peas in a pod, Gal!).
„I stalno moramo pisati sastavke! Učiteljica je jednom tražila da napišemo što smatramo smislom života.”
„Što si ti napisao?”
„ ‘Druženje’.”
Djed sklapa oči.
„To je najbolji odgovor koji sam ikad čuo.”
„Moja učiteljica je rekla da sam trebao napisati duži odgovor.”
„I, što si onda učinio?”
„Napisao sam: ‘Druženje. I sladoled.'”
Djed je dugo razmišljao o ovome. Zatim je upitao:
„Koja vrsta sladoleda?„
Noah se nasmiješio. Lijepo je kad te razumiju.
