Mira Alečković dobra vila iz čitanki: „Deca nemaju pravo na patnju i bol“

Ova posebna žena neprestano se borila protiv nepravdi. Štitila je nemoćne i pomagala stotinama ljudi. Od sedamdesetih godina prošlog vijeka njena kuća bila je utočište izbjeglicama sa Kosova i Metohije. Željela je da u svijet unese toplinu optimizma i vjere u bolje sutra, da pruži ljubavi, ljepote i ljudskosti koje će uvijek nedostajati.

piše: Ilijana Božić

Velikom intuitivnošću i hrabrošću istakla se u ratu iz kojeg je izašla kao rezervni vojni starješina. Podržavala je studentske demonstracije 1968. godine čak i onda kada je naređeno da se na studente puca. Njena djela su prevedena na mnoge strane jezike, a ostala je upamćena po pjesmi „Jugoslavijo“ i „Druže Tito mi ti se kunemo“ koje su se prenosile sa generacije na generaciju.

Optimizam ju je hrabrio čitavog života. Vodila ju je misao da može da promijeni svijet u mjesto jednakih, slobodnih ljudi, u svijet bez ograničenja. Uvjerenje da zemlja može biti bolje mjesto za život navelo ju je da se povodom NATO bombardovanja Srbije 1999. godine obrati pismom tadašnjem francuskom predsjedniku Žaku Širaku. Napisala je:

„...ovaj rat NATO nije rat Francuske, već Amerike koja je ponizila Evropu pod izgovorom „spasavanja“ naših Albanaca i slanja humanitarne pomoći. A to je, zapravo, rat da bi se domogli prirodnih bogastava zemlje koju bi da pretvore u koloniju...I gde je tu Francuska, jedna od najvoljenijih zemalja? U ovom svetu, Francuska i Rusija, su naše najveće ljubavi“.

Bunt i inat Mire Alečković, ali i vjera da čovjek mora da napreduje i da uspije u ostvarenju svojih snova, naveli su je da se kao trinaestogodišnjakinja upiše na spisak koji je u Beogradu pravio jedan od najpoznatijih predratnih knjižara. To je bio spisak onih koji potvrđuju da žele jednog dana otići na Mars.

Djetinjstvo i školovanje

U februaru 1924. godine, u Novom Sadu, rođena je Miroslava Alečković. Majka joj je bila Draga Trpinac, koja je poticala iz poznate vojvođanske porodice Marića. Brat Mirine majke Drage bio je Miloš Marić, otac Mileve Marić Ajnštajn. Otac Mire Alečković bio je Mašan Alečković, pisac i novinar. Poticao je iz Trebinja. Život mu je završen tako što su ga strijeljali u ratu. Od druge godine Mira Alečković je živjela u Beogradu odrastajući uz veliku ljubav ujaka i djeda koji joj je bio sve u životu. O djetinjstvu je zapisala:

„Moj deda, to je posebna priča mog detinjstva. Kao da mi je već on preneo onu ljubav za ljude, za sirotinju, onu boljku svog teškog detinjstva i priču o jednom zimskom prazniku kad je kao šegrt iz Novog Sada pošao kući kod majke u selo. Ta njegova priča iz detinjstva kao da je prvi put probudila u meni želju da to opišem, da zapišem kao običan zapisničar ono što moj slepi deda nije mogao, pa da to preraste u želju da nešto učinim da drugima ne bude kao mom dedi. Meni moje detinjstvo nije izgledalo tako teško. Za mene je priča o dedi, kome je otac umro a majka ga dala na zanat kod majstora opančara da radi samo za stan i hranu i par opanaka godišnje, bila prva surova životna priča“.

U Beogradu je završila francusku osnovnu školu, francusku i srpsku gimnaziju, a potom studije slavistike i književnosti i Fušeovu školu u Parizu. U prvom razredu osnovne škole se razboljela, dobila upalu pluća, pa je otišla na oporavak u borovu šumu Biograda na moru. Tada, sama i tužna, napisala je prvu pjesmu pod nazivom „Mala jedrilica na moru“.

Zapisala je:

„Moj deda Mladen me mnogo čemu lepom naučio. Želeo je da završim školu, što višu školu, da naučim jezike, da učim muziku, samo da znam više od njega, „da se ne bi patila u životu“. Večerali smo često samo crnog hleba i čaja, nekad ručali pekmeza i hleba, nekad dva dinara čvaraka, ali smo svi učili, ja školu, tetka i ujak fakultet, i svi smo bili dobri đaci. Da bih naučila francuski i da ne bih po ceo dan bila sama na ulici, dali su me u francusku školu. Sećam se. Tada sam imala pocepane ili ukrpljene čarape, nije mi mama mogla kupovati nove i večito je krpila one rupe, one oči koje bi progledale od mog trčanja, skakanja i nestašluka. I cipele sam mnogo cepala. Znam da mi je deda, kad je kasnije došao kod nas, govorio da niko ne jede cipele tako kao ja“.

U gimnaziji joj je srpskohrvatski predavala Desanka Maksimović, a Mira Alečković je njome bila oduševljena. Razlika u godinama nije smetala ovim pjesničkim dušama, pa su postale veoma dobre prijateljice. Desanka Maksimović je svesrdno podržavala mladu pjesnikinju Miru Alečković. Imala je razumijevanja za sve njene maštarije i visoko mišljenje o stihovima one koju su mnogi kritičari književnosti smatrali njenom nasljednicom. Desanka Maksimović spasila je Miru Alečković iz njemačkog logora Gestapoa, za vrijeme rata, i to uz pomoć Patrijaršije. Godinama kasnije Mira Alečković je insistirala je da se izgradi spomenik pjesnikinji Desanki Maksimović, na Tašmajdanu, a kada je izgrađen nije bila pozvana na otvaranje.

Mira Alečković se udala 1947. godine za slikara Savu Nikolića Graždanskog, koji je na ulju naslikao jedan od najljepših Mirinih portreta. Imali su troje djece. Njeni nerazdvojni prijatelji bili su Branko Ćopić i Aleksandar Vučo sa kojim je osnovala književni časopis za djecu „Zmaj“. Sa Ćopićem je uredila prvi broj časopisa „Pionir“, a prijateljstvo su krunisali kumstvom. Dobri prijatelji sa kojima je često provodila dane bili su Duško Radović, Mika Antić i Raša Popov. Voljela je da se druži sa indijskom pjesnikinjom Amritom Pritan. Pisala je:

„Život, da bude ljubav samo,

da ljudi budu zdravi kao šume,

kao paprat bujna da se raskrupnjamo,

da čovek ljubav kao hleb razume..."

Inat i borba

Kao veoma mlada djevojka sa perfektnim znanjem francuskog jezika, predala je francuskom ministru spoljnjih poslova peticiju koju je pisala srpska omladina protiv rata. Ova velika žena kreće u rat i to kao dobrovoljac kraljevske vojske. Stiže do Doboja i Priboja gdje prisustvuje predaji ključeva grada njemačkoj vojsci. Potom odlazi u Beograd gdje je hapsi specijalna policija Gestapoa na čelu sa Božidarem Bećarevićem koji naređuje da je tuku volujskim žilama. Nakon nekoliko dana premlaćivanja srpska Patrijaršija koja je mnogo cijenila znanje, talenat i hrabrost Mire Alečković uspijeva da je spase. Na tome je insistirala i njena najdraža prijateljica, a Mira im to nikada nije zaboravila. Iz tog teškog ropstva, izašla je sa strašnim ranama na nogama. Tada krišom odlazi iz Beograda i pridružuje se narodno-oslobodilačkom pokretu. Zapisala je:

„Ono što sam u ratu preživela, ono što sam osetila u narodnooslobodilačkoj borbi pokušala sam da kažem u svojim pesmama za decu i odrasle, i u svojoj prozi, u romanima „Zašto grdišreku“ i „Jutro“. I još sam ostala dužna tim danima. I u „Zvezdanim baladama“ sam pokušala da utkam delić tih dana. Ja znam da mladi ljudi više vole radosne pesme i priče, i ja sam ih volela, i ja ih volim, a vi ćete mi oprostiti za sve ono tužno o čemu sam pisala, verujte da sam to morala da napišem. Bila je to želja da upoznamo zlo da bismo se protiv njega borili. Da se oslobodimo gladi, sirotinje, golotinje, bolesti i umiranja, i da bismo mogli u miru da živimo. Da ne mora moja majka cele noći da bdi kraj vrata neće li upasti policija, da ja ne noćivam u ruševinama, da se ne kriju kod nas onakvi divni ljudi kao što je bila Jovanka Radaković, asistent profesora Belića, kao što je bio doktor Toša Borocki, ilegalni saradnik lekarskog sindikata, koji su stradali“.

Ova žena ratnik i borac bila je primljena u bolničku ratnu službu u koju ju je primila poznata doktorica Saša Božović. Poslije oslobođenja od okupatora pjesnikinja je neumorno nastojala da smjesti na sigurno svu ratnu siročad do koje je uspijevala da dođe. I nakon rata ona je nastavljala da se bori protiv bremena koje je nametalo novo vrijeme. Među prvima je stala u odbranu pjesnika Gojka Šoga.

Književni rad

Pjesmama je slikala jedan poseban svijet, prepun ljubavi, onaj svijet koji je ona zamišljala. Opominjala je da ljubav treba da bude život, željela da se djeca od malenena nauče plemenitosti i srčanosti smatrajući da dijete nema pravo na patnju i bol. Kada je 5. maja 1972. godine bila gost na književnoj večeri, koju je organizovao književni klub „Panonsko jedro“ rekla je:

„Počeci mog književnog stvaranja su se podudarili sa vremenom kada se vjerovalo da će pesnici, svojom poezijom, promeniti svet i da će postati bolji i humaniji. I dalje sam nepopravljivi sanjar i mada više ne verujem da poezija može sama da promeni svet, ipak smatram da ga ona može učiniti lepšim“.

Bila je urednica listova za mlade kao što su „Omladina“, „Mladost“, „Poletarac“. Taj posao je mnogo voljela, uživala je radeći ga i išao joj je kao od šale. Poseban trenutak u njenom životu bio je kada je objavila zbirku pjesama „Zvezdane balade“. Od tada je broj njenih djela rastao. Njeni stihovi su bili jednostavni i učili su djecu i ljude da vole život i sve oko sebe. Bila je nosilac Legije časti, ruske otadžbinske medalje i ordena „Car Dušan“. Najdrža nagrada joj je bila “Velika zlatna medalja Car Dušan” koju je primila u manastiru “Gračanica” sa obrazloženjem:

“Za prisustvo pesnikinje i njene poezije decenijama u svim mestima Kosova i Metohije”.

Osnovala je i uređivala biblioteku “Epoha”, savremenih stranih pisaca i u njoj prvi put objavila djela Prusta i Kafke.

Borislav Mihajlović Mihiz za Miru Alečković je kazao:

“Ova mlada žena, poreklom srećna mešavina ravničarskih krajeva Jugoslavije i brđanskih krajeva Hercegovine, smelo je od pesme i stiha napravila vokaciju svog života I u roku od osam godina uspela da se njena pesma čas peva napućeno iz grla, čas kao naivna arabeska, čas kao krik straha i užasa, da se čuje, razume i voli”.

Umrla je 2008. godine, a sahranjena je u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu.

Autor: impulsportal.net