Marina Cvetajeva- Pismo djeci
Iz istog razloga, nikada nemojte bacati kruh, a uočite li ga na ulici, da se ne bi gazio, podignite ga i stavite na najbližu ogradu, jer ne postoje samo pustinje u kojima ljudi umiru bez vode, nego i ćumezi, gdje umiru bez kruha. Možda će taj kruh uočiti neko gladan, pa će ga biti manje sramota uzeti ga odatle nego sa zemlje.
Marina Ivanovna Cvetajeva jedna je od najoriginalnijih ruskih i sovjetskih pjesnikinja. Uz poeziju pisala je drame i eseje. Pouke deci Cvetajeva je napisala u zimu 1937/38. god., u formi pisma za dječji emigrantski časopis, koji nažalost nije izašao.
Draga djeco
Nikada o vama ne razmišljam odvojeno: uvijek mislim da ste vi – ljudi ili neljudi – kao i mi. Ali kažu: vi postojite, vi ste poseban soj koji je još podložan utjecaju.
Stoga:
– Nikada ne prolijevajte vodu uzalud, jer u istoj toj sekundi, zbog nedostatka vode, u pustinji umire neki čovjek.
– Ali ako je ja ne prolijem, on svejedno neće dobiti tu vodu!
– Neće je dobiti, ali će na svetu biti jedan besmisleni zločin manje.
Iz istog razloga, nikada nemojte bacati kruh, a uočite li ga na ulici, da se ne bi gazio, podignite ga i stavite na najbližu ogradu, jer ne postoje samo pustinje u kojima ljudi umiru bez vode, nego i ćumezi, gdje umiru bez kruha. Možda će taj kruh uočiti neko gladan, pa će ga biti manje sramota uzeti ga odatle nego sa zemlje.
Nikada se ne plašite čega smiješnog i ako vidite čovjeka u smiješnoj situaciji: 1) potrudite se da ga izbavite, ako nije moguće – 2) skočite i vi k njemu, kao u vodu, udvoje se glupa situacija dijeli napola: svakome po polovina – ili u najgorem slučaju – pravite se da ne vidite ništa smiješno u tome!
Nikada nemojte govoriti da tako rade svi: svi uvijek rade loše, čim se tako rado pozivaju na njih! „Svi“ imaju drugo ime – niko, a lice uopće nemaju – samo praznina.
E, a ako vam kažu: „Tako niko ne radi“ (ne oblači se, ne razmišlja itd.) – odgovorite: „A ja sam – neko!“
Ne obazirite se na „nemoderno“, već na: „nepošteno“.
Nemojte se previše ljutiti na roditelje, sjetite se da su oni bili ono što ste vi sada i da ćete vi biti ono što su oni sada.
Osim toga, oni su za vas – roditelji, a za sebe same su – „ja“. Ne iscrpljujte ih njihovim roditeljstvom.
Ne osuđujte svoje roditelje na smrt prije svoje četrdesete godine. A onda vam se ruka neće podići!
Vidite li na putu kamen – uzmite ga i zamislite da to upravo vi trčite i razbijate nos; iz suosjećanja (čak i prema sebi – u drugome!) uzmite ga.
Ne ustručavajte se ustupiti mjesto starijima u tramvaju. Snebivajte se da ga ne ustupite!
Ne ističite se po onome što je materijalno. Drugi – to ste također vi, baš isti vi. (Svi bez razlike žele da jedu, spavaju, sjednu.)
Ne slavite pobjedu nad neprijateljem. Dovoljno je saznanje. Posle pobjede – pružite mu ruku.
Ne govorite ironično o kome bliskom pred drugima (čak ni o omiljenoj životinji!); drugi će otići – svoj ostaje.
Knjigu listajte s gornjeg ugla stranice. Zašto? Zato što se ne čita odozdo nagore nego odozgo nadole.
Kada dovršavate juhu, nagnite tanjur prema sebi, a ne od sebe prema drugome: da u slučaju nezgode juhu ne prospete ni na stolnjak ni na onog preko puta vas, nego sebi u krilo.
Kada vam neko kaže: „To je romantizam“, pitajte ga: „Što je to romantizam?“ – i vidjeti ćete da to niko ne zna; da ljudi uzimaju u usta (čak se deru! i pljuju! i ubacuju vam u glavu!) – riječ, čiji smisao zapravo ne znaju.
Kada se konačno uvjerite da ne znaju, odgovorite sami, besmrtnim riječima Žukovskog:
– „Romantizam – to je duša“.
Odabrala i prevela: Vesna Smiljanić Rangelov
Pismo je tiskano u knjizi Dmitrija Bikova „Boris Pasternak“ (Maladaja gvardija, 2005.)
