Foto: Canva

Wokizam je kultura koja je stekla popularnost u posljednjih nekoliko godina. Iako se trudi promovisati inkluziju i raznolikost, neki smatraju da se često fokusira na površinske aspekte problema, umjesto da se bavi suštinskim pitanjima. Pripadnici woke kulture su uglavnom mlađe generacije (milenijalci i generacija Z), obrazovani su, aktivistički osviješteni i uglavnom su klasno privilegovani. Globalizacija i digitalne transformacije su uveliko dovele do širenja wokizma iz Amerike u Evropu.

Dragan Markovina

Ako se do ovih posljednjih događaja i moglo gurati dalje po inerciji i narativu koji se očito potrošio, to više nije moguće, budući da priča o Europi bez granica i kontinentu mira zvuči tragikomično u novonastalim okolnostima blindiranih granica i europskih gradova kojima patrolira vojska

Foto: Wikipedia

Jugonostalgija danas djeluje kao prokazani sentiment bejbi-bum generacije, iako se prilično dobro drži čak i tri decenije poslije smrti zajedničke države. Jugonostalgija se opire društvenim promjenama, ona naprosto nalazi nove forme postojanja. Za mnoge je danas nedostižna utopija, žal za mladošću, boljim socijalnim sistemom i radničkim pravima. Za one nastrojene više lijevo, tačka kojoj treba i dalje težiti.

Vesna Rajnović

I stariji ljudi imaju pravo na druženje i romantične osjećaje. Bilo bi pogrešno zahtijevati da ni sa kim ne komuniciraju. Umjesto zabrana, treba ih upozoriti na opasnosti kojima su izloženi

Foto: Prometej.ba

U velikom procentu ljudi ostaju sami zato što to žele i zato što su svjesno izabrali single life kao životnu mogućnost. To odstupanje od patrijarhalno-tradicionalnog modela povlači za sobom brojne predrasude

Foto: Screenshot YouTube

Debela je kora što Crnu Goru odvaja od bijelog svijeta. Tu rigidnu opnu uglavnom čine mediji od milja nazvani mediji glavnog toka. I zaista, u njima sve teče, brzinom koja imitira postojanost. Zapravo se stvari u politici, ekonomiji i zabavi smjenjuju takvom brzinom da je pravi peh ne pronaći svoje mjesto u tom agregatnom stanju obilja. Ali, eto, Crnu Goru je zapao takav peh, neki bi rekli i sreća, da se rijetko nalazi u svjetskim medijima.

Foto: AFP

Bez obzira na to koliko se osuda izreklo sa svih strana kad se dogodi nasilje nad ženama, pozadinski neprestano tinja pitanje: a morala mu je dati neki povod? Takva prevladavajuća klima dodatno se osnažuje kad je nasilnik u pitanju poznati sportaš poput Denisa Buntića ili nogometaša Masona Greenwooda. Pored “imuniteta” sportskih idola i uspješnih muškaraca kojima će se progledati kroz prste dio priče je i uvijek navodni ženin skriveni motiv kad je riječ o takvim vezama.

Foto: ©MSF/Stefan Pejovic

Kako bilo kome objasniti šta se desi kada se čamac prevrne, kada strah od smrti nestaje i počinje mirenje sa njom?

Barba Tonino je uzdahnijo: „A neam blage, čoviče! Žaj mi je tih maslina! To mi je didovina! To su mi korjeni!“

Foto: Beta/AP

Nisu samo antičke ovce krive. Dugotrajni građanski rat uništio je skoro svu državnu mrežu institucija, čak i tako osnovne stvari kao što je alarm. Civilnih službi praktično nema

Foto: Screenshot

Kulturna, a samim tim i politička simbolika parizera na prostoru bivše Jugoslavije i više je nego jasna. Radi se o salami koja je rezervirana za “bruncheve” manualnih radnika, u prvom redu bauštelaca, i za obroke djece iz siromašnijih familija. Svima ostalima parizer bi trebao predstavljati egzotiku, povremeni guilty pleasure, rekvizit za klasni roleplay. Takvom statusu parizera svjedočila je i reklama otprije koju godinu u kojoj je Luka Dončić promovirao parizer i slične proizvode jednog slovenskog proizvođača. Spomenutima “svima ostalima” reklama je poslužila kao povod za sprdnju, ali sama činjenica da je Dončić angažiran svjedoči o kontinuiranoj potražnji za takvim proizvodima.

Foto: AFP

Najučinkovitija borba protiv nejednakosti je ona politička, ali postoje na repertoaru i druge metode kojima narod često pribjegava. Među te metode spadaju i one koje variraju između retoričke klasne osvete i utjehe. Najpoznatiji primjer – opjevan u pjesmama, iznošen u zaključcima – tiče se stanovite nesreće koju novac navodno donosi. Znamo svi “šta pare kupit ne mogu” i koliko bogatstvo udalji pojedince od društva i učini ih dubinski nesretnima. Te dijagnoze znaju nekada biti toliko oštre da kod naivnijih mogu izazvati i strah od novca koji “kvari”. Dakle, bogatima se osvećujemo njima nedostupnim bogatijim i kvalitetnijim društvenim životom, a istovremeno sebe tješimo zbog mršavog stanja na računu: ma bolje nemat’.