Dragan Markovina
Ako se do ovih posljednjih događaja i moglo gurati dalje po inerciji i narativu koji se očito potrošio, to više nije moguće, budući da priča o Europi bez granica i kontinentu mira zvuči tragikomično u novonastalim okolnostima blindiranih granica i europskih gradova kojima patrolira vojska
Piše: Dragan Markovina
Kad se prije tri godine dogodila pandemija Covida i prouzrokovala, za modernog europskog čovjeka, sasvim nepoznatu situaciju karantena i zatvaranja granica, naglo je skočila popularnost inače sjajne knjige povjesničara Žana Delimoa “Strah na Zapadu: od XIV do XVIII veka. Opsednuti grad”, u kojoj je ovaj francuski povjesničar opisao kolektivne strahove Europljana na kraju srednjeg i za vrijeme ranog novog vijeka, od kuge, Turaka, Židova, vještica i svih manjinskih skupina, koje su uzrokovale isključivosti, progone i zatvaranja unutar zajednice. I bez obzira na to što je kraj pandemije službeno proglašen, era novih ratova i evidentnih novih odnosa snaga u svijetu, koju je pokrenuo napad Rusije na Ukrajinu, nastavio napad Azerbejdžana na Nagorno-Karabah, a trenutačno zaključio napad Hamasa na Izrael i izraelsko bombardiranje Gaze, iznova je probudila još veće strahove od onih pandemijskih, koji su dodatno pojačani migrantskom krizom i sve brojnijim terorističkim napadima diljem Zapada.
I Europa se počela posljedično sve više zatvarati, ovaj put najviše u strahu od islamskog svijeta, što opet ima tradiciju u ranonovjekovnoj povijesti i povijesti mentaliteta koju je odlično opisao italijanski povjesničar Franco Cardini u knjizi “Europa i islam”.
Za sada je taj strah rezultirao novim uvođenjem šengenske granice između Italije i Slovenije te Slovenije i Hrvatske, uz sve veći broj novih pograničnih kontrola između ostalih europskih zemalja. U Hrvatskoj je ovo, de facto, ispadanje iz šengenskog svijeta, u kojeg je zemlja tek ušla, postala ključna politička vijest tjedna, uz standardna prepucavanja između premijera Plenkovića, oporbe i nezavisnih novinara, iako je tema mnogo šira od unutrašnjeg političkog života u Hrvatskoj.
Jasno je, što se toga tiče, da je politički nemoguće za očekivati da Hrvatska hermetički zatvori granicu prema Bosni i Hercegovini, ponajprije iz razloga što bi se time obesmislio kompletan narativ o brizi za Hrvate iz Bosne i Hercegovine. Osim što je to ideološki nemoguće odlučiti, to potencijalno zatvaranje ne bi bilo ni moguće provesti, s jedne strane zbog velike dužine te granice i jako malog broja ljudi u represivnom aparatu države, a druge što postoji čitav niz staza i prelaza koje je nemoguće kontrolirati. I istina je da se Hrvatskoj nudila pomoć slovenske policije i da Plenkovićeva Vlada jednostavno nema političke snage za priznavanje nemoći.
No, kao što sam već naveo, ovo je tek jedan aspekt problema, dok preostaju druga dva, ništa manje bitna, a odnose se na budućnost odnosa između preostalih postjugoslavenskih država koje nisu ušle u Europsku uniju i europske politike te na budućnost Europe bez granice u cjelini, i kao ideje i kao političkog projekta.
Jer, ako se do ovih posljednjih događaja i moglo gurati dalje po inerciji i narativu koji se očito potrošio i kojeg su simbolizirali hitovi Toto Cutugna i Scorpionsa, to sad doista više nije moguće, budući da priča o Europi bez granica i kontinentu mira zvuči tragikomično u novonastalim okolnostima blindiranih granica i europskih gradova kojima patrolira vojska.
Odgovor na pitanje je li moguće izaći iz psihoze i kolektivnog straha ili nije neće biti jednostavan i zapravo je primarno na ljevici. Desnica je na to pitanje svakako odgovorila i pokupila svu silu glasova, između ostalog i na nedavno održanim izborima u dvjema njemačkim pokrajinama. Problem je što na ljevici tog odgovora nema, niti se on nazire, a oni lijevi intelektualci koji o svemu tome razmišljaju i pišu, ni sami ne nude neke konkretne odgovore. Uključujući Slavoja Žižeka koji jeste održao zanimljivo i utemeljeno predavanje u Frankfurtu, o situaciji u Izraelu, koje je kod mnogih izazvalo sablazan.
Kad pak govorimo o našoj odgovornosti i ovim prostorima te o tome kako mi mislimo i mimo same Europe odgovoriti na ova pitanja, stvar je još gora, i to iz razloga što ih se u javnosti niti ne postavlja.
Jer dok se oko nas očito stvara novi svijet, a znamo koliko nas je koštao raspad staroga nakon pada Berlinskog zida, ovdje još uvijek raspravljamo o posljedicama raspada staroga, kao da nas se ništa što se danas događa suštinski ne dotiče, osim ako se ne manifestira izravno u našim društvima.
Ponoviti dva puta takvu vrstu sljepila na međunarodne okolnosti bilo bi previše, čak i za nas.
Ovaj tekst, jasno, ne može odgovoriti na ova pitanja, ali može na kraju uputiti i na treću knjigu, autora Edgara Morina, pod naslovom “Misliti Europu”, s punom sviješću da je autor čovjek iz zajednice Marana, tj. onih Sefarda koji su pravo na ostanak u Španjolskoj platiti promjenom religije, makar je ona bila samo površinska.
