LEŽANJE REVOLUCIJE: Kako se postaje Crnogorac?
Foto: Screenshot YouTube
Debela je kora što Crnu Goru odvaja od bijelog svijeta. Tu rigidnu opnu uglavnom čine mediji od milja nazvani mediji glavnog toka. I zaista, u njima sve teče, brzinom koja imitira postojanost. Zapravo se stvari u politici, ekonomiji i zabavi smjenjuju takvom brzinom da je pravi peh ne pronaći svoje mjesto u tom agregatnom stanju obilja. Ali, eto, Crnu Goru je zapao takav peh, neki bi rekli i sreća, da se rijetko nalazi u svjetskim medijima.
Piše: Brano Mandić
Malo o kriminalu, još manje o politici, majušnu članicu našeg regiona CNN je posljednji put pomenuo kad je Donald Tramp rekao kako bi Crnogorci mogli izazvati Treći svjetski rat; a prije toga onomad kad je nilski konj Nikica pobjegao iz divljeg zoološkog vrta u rijeku Zetu i nehajno zaplivao glavnim tokom američkog prajm tajma serviran kao soft news poslastica.
Ovih dana, napokon, polako ali sigurno, kao što se polako završava uvod ovog štiva, svijetom se probija usporena, ali uporna vijest da u selu Brezna kod Nikšića, preciznije u oblasti Piva, grupa heroja mjesec dana ne ustaje iz kreveta. Takmičenje u ležanju, kako su organizatori nazvali ovu proslavu nečinjenja, tradicija je duga desetak godina, ali nikad do sad nije došlo do ovolikog odugovlačenja. Stari rekord od 117 sati značajno je probijen. Novinari više američkih, azijskih i evropskih platformi pokazali su mjesto neradnje, hiljade portala prenijelo je „legendu o spavačima“, da se tako kišovski izrazim, uz ogradu da mimo spavanja ovi junaci uglavnom skroluju i fejsbuče, plus dobiju dnevni dopust od deset minuta za nužne radnje.
Pitanje je koliko je dostupnost interneta učinila da se rekord na ovaj način premaši i da po neradu, ležanju i sporosti poznati Crnogorci iz vica pređu u naoko ozbiljniji medijski prostor. Zapravo na tromeđi zajebancije, mita, i predrasude, tamo gdje se stiče dobar dio recentnih medijskih sadržaja, ovakvoj inicijativi je prirodno stanište. U svijetu zaljuljanom preko granica ljudske pažnje, u svijetu koji pokušava da ubrza kako bi zaboravio (Kundera), jer kad zaboravi lakše podnosi (Bajaga), slavni podvig nečinjenja dobija gotovo mitsku i svakako šamansku dimenziju.
Vlasnici etno sela „Montenegro“ takmičenje su pokrenuli 2011. godine, da li slučajno, nepunu godinu nakon slavnog performansa Marine Abramović „The Artist is present“. Ono što je Marina uradila u njujorškoj MoMA-i, dakle locirala glavnu potrebu savremenog čovjeka za stankom koja dozvoljava emotivni kontakt, to su isto na jednoj folklorno-turističkoj razini zafrkancije sproveli agilni ugostitelji iz pivskog sela.
Mnogo prije Marine performans ležanja izveo je Mladen Stilinović, hrvatski umjetnik koji je kandidovao pokretačku snagu nerada i sa najviše kote jorgan planine gađao kapitalističku bandu među rogove. Sve one politike koje su bjelodano vodile ka svijetu ubrzanog odljuđenja i besmislene hiperprodukcije pokreta, Stilinović je preležao u svom slavnom djelu „Umjetnik radi“, iz 1978. godine. Ovaj savremeni jogi nerad je proglasio radom i obratno, otvorio prostor da se misli.
Mladen Stilinović - "Artist at Work" (FOTO: Mladen Stilnović)
A šta se moglo misliti potkraj sedamdesetih, prije nego što će Ronald Regan i Margaret Thatcher preuzeti vlast, a Kina otvoriti svoju ekonomiju da uleti u globalnu trku? Pa moglo se misliti da je baš mitologizacija rada i mahnite proizvodnje kontrarevolucionara, odnosno nečovječna mahinacija u koju se Zapad bolje uklopio od Karlom Marxom nadahnutih himni sa Istoka. Otud svi koji su se sprdali neplaćenom radu svojih đedova na državnim radnim akcijama, danas besplatno rintaju za privatnu tehno-oligarhiju i znojem s lica glancaju pragove glavnih web platformi. Tamo gdje su razorenoj radničkoj klasi obećali slobodno vrijeme podmetnut je neplaćeni rad. Nova ekologija vremena, odnosno poplava raznih pokreta od slow fooda do slow novinarstva, postala je odstupnica za mnoge romantike koji neće da se predaju tom bludu rada i agendi brzine.
Ali, na stranu pitanje klase, poruka svih kritičara ubrzanja jeste prosta istina da se u brzini gubi radost življenja. I to svi znaju, svi osjećaju, siroti mali hrčci ispred svojih ekrana, u predahu između radnih pobjeda, dok gledaju takmičenje u ležanju, tamo negdje na globalnom jugu, đe sve izgleda nekako slatko i zaostalo. Mit o lijenosti svakako se čini upotrebljivijim od famoznog crnogorskog mita čojstva i junaštva koje je odavno doživjelo sudbinu ispuhanog kurtona. Umjesto onog čuvati sebe od drugoga a druge od sebe, lijenost ne traži ništa, ona sve trpi, svemu se raduje. Ne nadima se, svemu se nada. Lijenost je kao ljubav po svetom Pavlu, otpor svakom aktivizmu koji ne vodi nikud van svoje tržištem omeđene svrhe. A ne vodi nikud zato što se rad, ljudska prava i obaveze tehnokratski segmentiraju i množe na pokretnoj traci između čovjeka i njegove prirode, čineći tako svaku aktivnost i rad besmislenim.
Da još nešto da kažem u ovom, mea culpa, ubrzanom preletu. Čini se da Crnogorci koji leže prestaju biti striktno etnički element. Zapravo se u tom silnom ležanju nacionalno rastače, pa je ove godine favorit Jovan iz Kruševca, što šaljivi organizatori takmičenja nazivaju apsurdnom situacijom. Naprotiv, to bi mogla biti šansa da pod okrilje crnogorske lijenosti priđu novi članovi zajednice koja bi nadišla etnički šablon. Baskijske su fabrike decenijama primale špansku sirotinju i tako redefinisale baskijski identitet od etničkog ka radničkom pripadanju socijalnoj strukturi. Pošto fabrika u Crnoj Gori, da oprostite, nema, možda da novo vezivno tkivo bude organizovani nerad? Dobro ste došli, drugarice i drugovi, usporite, postanite Crnogorci, zalegnite revolucionarno, skalajte subverzivno, neće vam rabota uteć'.
