Pitija, za koju se vezuje frazem pitijski odgovor, nije bila mitska, nego stvarna, postojeća ličnost. Po svojim zagonetnim odgovorima, međutim, ona je postala toliko poznata da legenda o njoj traje već više od dvije i po hiljade godina, a njeno ime utkano je i u ustaljeni izraz, koji znači: „nejasan, dvosmislen, nerazumljiv, neodređen, tajanstven, zagonetan odgovor”.
Ko je i šta je, u stvari, bila ta toliko čuvena Pitija? Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je vratiti se na trenutak u daleku prošlost, u staru Grčku. Tu je, u pokrajini Fokida, ispod glasovitog Parnasa, gdje su obitavale muze, u mjestu zvanom Delfi, čiji ostaci i danas postoje, još od VIII vijeka prije n. e. bio čuveni Apolonov hram (svetilište posvećeno grčkom bogu Sunca i zaštitniku poezije, muzike i drugih umjetnosti). Apolonovo svetilište bilo je poznato širom negdašnje Helade po Pitiji, prvosveštenici hrama, koja je slovila kao velika proročica. Svima onima koji su se zanimali za vlastitu sudbinu ili za ishod raznih poduhvata, najčešće ratnih, Pitija je davala, na sebi svojstven način, čudne i zagonetne odgovore.
Na pitanja je odgovarala u zanosu, sjedeći na tronošcu iznad pukotine u jednoj stijeni, iz koje su se dizale i naokolo širile omamljujuće pare, pod čijim je uticajem izgovarala zamršene i dvosmislene rečenice. Uz to je često žvakala i sveto lovorovo lišće. Pitijin nesuvisli govor ostali sveštenici tumačili su kao proročanstva.
Jedan od najpoznatijih Pitijinih odgovora bila je ona rečenica što je gramatičari obično navode kao primjer da ukažu na značaj pravilnog postavljanja zareza i njegovu ulogu (kao i pauze u govoru) u iskazivanju značenja.
Ta rečenica, u latinskoj verziji, glasi ovako: Ibis redibis numquam peribis in bello (čita se: „ibis redibis numkvam peribis in belo”). To je, u stvari, bio Pitijin odgovor na pitanje jednog vojskovođe da li će pobijediti u ratnom pohodu koji namjerava preduzeti. Izgovorena u zanosu, bez predaha, i lišena bilo kakvih pauza ili naglašavanja pojedinih riječi, ta se rečenica mogla tumačiti dvojako. Sa pauzom, odnosno zarezom iza druge riječi (Ibis redibis, numquam peribis in bello) ona znači: „Ići ćeš, vratićeš se, nikada nećeš poginuti u ratu.” A ako se pauza načini iza treće riječi, ili se tu pri pisanju stavi zarez (Ibis redibis numquam, peribis in bello), onda to ima sasvim suprotno značenje: „Ići ćeš, nećeš se nikada vratiti, poginućeš u ratu.”
Slični su bili i ostali Pitijini odgovori. Tako je, na primjer, u jednoj prilici na pitanje kralja Pira, čije je ime ovekovječeno u ustaljenom izrazu Pirova pobjeda, kako će proći u borbi protiv Rimljana, izjavila: Aio te, Aecida, Romanos vincere posse, što se moglo tumačiti na dva načina: „Kažem ti, Eakide, možeš pobijediti Rimljane”, ili: „… da Rimljani mogu pobijediti tebe”.
Upravo takvim svojim odgovorima, eto, ušla je Pitija u legendu. Nje, naravno, odavno više nema. Nema u Delfima ni čuvenog Apolonovog hrama. Poslije nekoliko paljenja i skrnavljenja konačno ga je uništio car Teodosije, oko 390. godine, kada je u Grčkoj pobijedilo hrišćanstvo. Ostali su samo, i danas se čuvaju (kao turistička atrakcija), kameni temelji i nekoliko stubova starog svetilišta. Tu je i neugledno, zapušteno mjesto gdje je nekada na tronošcu sjedila glasovita Pitija – kazujući u zanosu svoja proročanstva. U jeziku, međutim, ona je ostavila mnogo trajniji trag. Ostao nam je od nje izraz pitijski odgovor, koji se i danas upotrebljava kada se želi reći da je nečiji odgovor na postavljeno pitanje nejasan, dvosmislen, nerazumljiv ili neodređen.
Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010
