Otprilike se jedna trećina ljudi u razvijenim zemljama jako boji zmija. Kad kažemo da se netko boji zmija, to ne znači da je se boji zato što misli da su otrovne i opasne. To znači da ne može ni pomisliti na njih, da se užasava i pogleda na njih.
Strah od zmija zove se ofidiofobija i jedna je od najraširenijih fobija. Pa zašto se ljudi boje zmija? Točnog odgovora na to pitanje još uvijek nemamo, jer on je vjerojatno vrlo složen. U postanku ofidiofobije važnu ulogu igraju kulturni, vjerski, povijesni, pa i biološki čimbenici.
Vjera i kultura utječu na stvaranje strahova?
Biblija daje vrlo jasnu, negativnu sliku zmije. Ona je životinja koja je prevarila ženu i zbog koje su ljudi izbačeni iz raja. Nije bez razloga za taj „posao“ odabrana baš zmija. Ona je u biblijskoj mitologiji tajanstvena, dvolična životinja, posebnih moći i znanja, čiji ugriz može usmrtiti čovjeka. Pa je tako „paklenska rabota“ zmije u Edenskom vrtu dovela do izbacivanja ljudi iz njega odnosno do njihove smrtnosti. I ljudi, od onda, zaziru od zmije, mrze ju i boje je se, sve zbog njene mističnosti i “mudrosti”. Međutim, u kulturama koje nisu prakticirale kršćanstvo i judaizam, zmije najčešće ne predstavljaju zlo nego su simbol mladosti i vječnosti.
Ima li ofidiofobija evolucijske korijene?
U cijeloj bi priči prste mogla imati i biologija odnosno proces evolucije. Mnoge životinje izbjegavaju ili bježe od mirisa zmija. Od nama bliskih životinja, posebno su nam zanimljivi majmuni, koji ih se većinom boje i taj im je strah urođen. Međutim, oni više ovise o osjetu vida nego o osjetu njuha. Lemuri s otoka Madagaskara na kojem nema otrovnih zmija, ne pokazuju veliki strah, za razliku od većine američkih, afričkih i azijskih rođaka. Zato se počelo razmišljati da strah od zmija ima genetsku podlogu, da je nasljedan.
Što su nas naučili naši preci?
Ljudski su preci evoluirali u Africi, gdje su zmije otrovnice vrlo brojne i gdje nema nekih općih pravila za razlikovanje otrovnih od neotrovnih. Stoga se pretpostavlja da je procesom prirodne selekcije, ako strah od zmija ima genetsku podlogu, tijekom mnogo godina, potaknuto neselektivno prepoznavanje svih zmija. Drugim riječima, potaknuta je selekcija oblika ponašanja: Ako izgleda kao zmija, bježi! Oni koji su pokazivali drugačije ponašanje, vjerojatno su interakciji sa zmijama stradali i nisu ostavili potomaka; oni koji su ga imali, preživjeli su i njihovi su potomci dobili gene za takvo ponašanje. Uz to, ide i dobar vid koji mora biti stereoskopski.
Ako ste sakupljač hrane, kao što su to bili naši preci, korisno je imati stereoskopski vid. Onda se pravilno može procjeniti udaljenost do hrane, kad se prema njoj pruže ruke. Isto je s udaljenosti zmije.
Prof. Lynne Isbell, antropologinja sa Kalifornijskog sveučilišta u Davisu 2006. godine pokazala je da bi zmije mogle biti selekcijski čimbenik koji je potakao evolucijski razvoj stereoskopskog vida u majmuna i ljudi, prema gore spomenutom modelu. Istraživanje je išlo i dalje te je prof. Isbell pokazala da postoji i neurološka podloga straha od zmija. Naime, u mozgu majmuna postoje posebne živčane stanice koje, kad im se pokažu slike zmija, počnu intenzivno okidati električne impulse. Tada se prvi puta pokazalo da strah od zmija možda ima i svoju biološku podlogu.
Pa zašto se onda ljudi boje zmija?
Ipak, većina se majmuna boji zmija, a od ofidiofobije pati oko trećine ljudi u razvijenim zemljama. Što je s ostalima? Vrlo je vjerojatno da na strah od zmija u ljudi zajednički utječu biološki, psihološki i sociološki čimbenici. Uostalom, ponašanje ljudi je i puno složenije od ponašanja ostalih životinja – ljudi su najrazvijenije životinje, jedine koje imaju razum i slobodnu volju.
Piše: doc. dr. sc. Zoran Tadić - ordinacija.vecernji.hr
