Često su me smatrali distanciranom ili snobom. Čak i bezobraznom. To je boljelo i počela bih se braniti, no nisam samu sebe razumjela – kako bi me razumio netko drugi? Što nije valjalo sa mnom? U ranim četrdesetima naišla sam na informaciju koja mi je okrenula svijet naglavce. Sa mnom je bilo sve u redu, zapravo. Ja sam introvertirana stara duša.
Glazbenica i spisateljica Cathy L. Mason rano je shvatila da je vrlo slična svojoj majci: najviše bi voljela zaključati vrata i ostaviti bučan svijet vani. Sama i sigurna od svih osjećala bi se najbolje. Za Huffington Post ispričala je kako je prihvatila svoju introvertiranost:
To je zaista bio prizor za pamćenje. Kuća u kojoj je moja majka živjela 20 godina, nekadašnje prazno platno u tad nedovršenom susjedstvu, polako ali sigurno pretvarala se u pravu utvrdu privatnosti. Nije bilo u pitanju to da nije voljela svoje susjedstvo. Tamo je bilo mnogo dragih ljudi s kojima se ponekad družila. Bili su jako dobri prema njoj pogotovo kad ih je najviše trebala. No tijekom godina, posadila je drveće, grmlje i cvijeće, pogotovo ono koje raste brzo i visoko. Rolete su uglavnom bile spuštene, a kad se i obitavalo vani bilo je to iza kuće. Mogla je ako je željela usred noći odlaziti u vrt kako bi pognojila svoje najdraže bilje – mogla je njegovati svoj Zid tišine a da time ne povrijedi nečije osjećaje. Proučavala je silne vrtlarske magazine kako bi pronašla drveće i grmlje koje bi joj osiguralo privatnost.
Obično bi ustajala vrlo rano. Dugo vremena nisam to mogla razumjeti. ‘Mama, 4:15 je?? Zar zaista?’ No za nju to je bio miran, spokojan, neometan dio dana kad se stvari mogu obaviti bez znatiželjnih očiju. Još kao dijete znala sam kakav je to horor ako te netko vidi – bilo je kazneno djelo po noći paliti svjetlo u sobi ako rolete nisu spuštene. Mama je to zvala ‘život u akvariju’. i jako se trudila izbjeći ga. Nije bilo dozvoljeno zavirivati i nalukavati se. Nikad.
Prijatelji su ponekad znali doći u našu kuću, ali nitko nikad nije mnogo doznao o nama ili njoj. Brižno je čuvala informacije, iako je njezina draga fasada sve prevarila. Još od malih nogu znali smo držati jezik za zubima i nikad ne pričati o našem obiteljskom životu. Stvari su bile dobro zaključane i samo nekolicina je imala pristup osobnim podacima.
A mi smo kao po naredbi spuštali rolete, brzo ubacivali svoje stvari u sobe i zatvarali ih kad bi netko dolazio, te baš uvijek odgovarali ‘dobro’ na sva znatiželjna pitanja. Vidite, mi smo dobro. Uvijek dobro. To je bio, do neke mjere, egzistencijalni zatvor, ali Nancy ga je očajnički trebala. Ona je cvjetala i napredovala iza svojeg zdravog, gustog grmlja, teških navučenih zavjesa i stoičke tišine.
Naravno, ponekad smo otvarali prozore i vrata i puštali svježi zrak unutra, ali samo kad je kuća bila mirna i sav svijet na sigurnoj udaljenosti, ona bi oživjela. Tad bi mogla raditi i misliti. Čitati, stvarati i organizirati ladice. Stvari koje su je ispunjavale i inspirirale. Ona je STVARNO voljela organizirati ormare i ladice.
Ponekad mi se činilo da s njom nešto nije u redu. No i ja sam u tome uživala, pa sam se pitala i je li sve u redu sa mnom. Ostali članovi naše obitelji bili su ekstroverti, pa sam se osjećala kao autsajder čak i kad sam bila doma. Nije baš optimalna situacija za neprivlačno, mršavo dijete i tenejdžericu. Postala sam stručnjak u obrani i zaštiti sebe same.
Udala sam se, odgojila djecu i nastavila se pitati zašto sam najsretnija kad se ponašam baš kao moja mama. Znala sam da sam čudna. Imali smo puno prijatelja i bili uključeni u puno aktivnosti koje su voljela naša djeca. Pa ipak, kad bi se vratili kući, zatvorili vrata i ostavili užurbani svijet vani, osjećala sam se oslobođeno. Mogla sam se opustiti i misliti. Biti ja. Kreirati, organizirati, čitati. Iako nisam šivala – osim što sam jednom kao tinejdžerka prišila neki džep – shvatila sav važnost ovladavanja nekom vještinom. Često su me smatrali distanciranom ili snobom.
Čak i bezobraznom. To je boljelo i počela bih se braniti, no nisam samu sebe razumjela – kako bi me razumio netko drugi? Što nije valjalo sa mnom?
U ranim četrdesetima naišla sam na informaciju koja mi je okrenula svijet naglavce. Sa mnom je bilo sve u redu, zapravo. Ja sam introvertirana stara duša. I Nancy je bila introvert. Ona to nikad nije doznala. Oni nikad nije znala, a i ja sam provela desetljeća a da nisam razumjela ni sebe ni nju. Ona je živjela u strahu, a ja ne, no temeljni pristup životu bio nam je upadljivo sličan.
Mnogi introverti ne žele čitati popise slavnih osoba koje dijele njihovu crtu ili s kojim drugim tipom osoba se najbolje slažu. Jednom kad doznamo tko smo i što smo, prihvaćanje samoga sebe jako je slatko i svo etiketiranje je završeno. Uglavnom. I tako sam ja to prihvatila. Više ljudi bi trebalo. Svijet je nevjerojatno bučno, kaotično mjesto koje ranjava osjetila na više različitih načina. Privatnost i mir nevjerojatno ozdravljuju.
Ja oko kuće nemam visoko drveće koje seže sve do prozora, kao što je ona imala, ali imam lišća u izobilju i to me smiruje. Ne mogu i ne želim prestati čitati – kakva veličanstveno tiha i kontemplativna aktivnost. Ne družim se puno s prijateljima i prezirem šoping. Slažem albume naše obitelji. Organiziram. Oh, kako samo organiziram! Posuđe, ormari, uredski pribor. Milina!
I dišem. Kad sam kod kuće i svijet je zaključan s vanjske strane, mogu čuti svoje vlastite korake. Moj dah. Kucanje našeg sata. To tako umiruje. Poznata sam kao Kraljica rublja – ne znam je li to zbog toga što iskreno uživam u spremanju veša ili zato što me umiruje zvuk perilice u pozadini. Moja nova vešmašina je predivan stroj, ali možda pretih. Njegova efikasnost oduzela mi je osvježavajuće klokotanje.
I kad se vraćam kući s posla i obaveza, osjećajući se razdraženom i iscrpljenom, osjećam neko zadovoljstvo dok se penjem stubama iz garaže, pozdravljam našeg malog psa, ostavljam ključeve i novčanik u hodniku, presvlačim se u udobnu trenirku, dolazim do velikih ulaznih vrata i zatvaram ih još jednom provjeravajući da su dobro zaključana.
Klik. Akvarij je zatvoren. Spokoj.
Autor: Silvija Novak - Moje vrijeme
