Svi dijelimo iskustvo donošenja nekih pogrešnih odluka, za koje smo u trenutku donošenja te odluke mislili da je ispravna ili jednostavno nismo imali snage, pameti ili iskustva postupiti drugačije.
Piše: Irena Jurjević, savjetnica iz Gestalt psihoterapije
Neki od nas pogledavši u prošlost zapitaju se „Što sam pogriješio/la i kako ću drugi put drugačije?“ Drugi pak čitav život provedu u žaljenju „E da sam…“
“Kako sam mogao/mogla tako postupiti?”
“Gdje mi je pamet bila?”
“Da sam barem…”
“Kako nisam vidjela?”
“Trebao sam biti jači.”
“Znala sam što se događa, ali jednostavno nisam poslušala sebe…”
Znate i sami, ništa konstruktivnog iz ovoga. Prošlost ne možemo promijeniti, prošlost je samo misao kao i budućnost. Ovakvim razmišljanjem trujemo ono jedino što imamo, a to je sadašnjost.
Gotovo da nema osobe s kojom sam radila, a da nismo posvetili barem jednu seansu na opraštanje samom sebi nekih loših odluka koje su donijeli u prošlosti. Neki ljudi toliko zapnu u prežvakavanju prošlosti i predbacivanju samima sebi da su, od tolikog boravljenja u prošlosti, postali depresivni.
Ova tema često iskoči u psihoterapiji kad radimo na nekim odnosima koji su ostali nerazriješeni, a više nema mogućnosti za popravak, na primjer osoba je umrla.
„Da sam barem više tati pomagao“,
„Da sam barem imala više strpljenja s mamom“,
„Bila sam sebična, da joj barem to sad mogu reći, ali nje više nema“,
„Sad vidim da je on bio čovjek mog života, a ja sam ga ostavila“,
„Trebao sam prihvatiti taj posao i otići u inozemstvo“,
„Trebala sam ga napustiti odmah na početku veze, a ne izgubiti 15 godina svog života“ – riječi su nekih mojih klijenata.
„Lako je biti general poslije bitke“
S pogledom u loše izbore u vlastitoj prošlosti ljudi najčešće osjećaju kombinaciju žaljenja, krivnje te oštre ljutnje i osude prema sebi. Krive sebe, jer idu iz pozicije kao da su tada znali i mogli bolje, a svejedno nisu izabrali pametnije. Međutim, to je pogrešno. Da su u tom trenutku mogli bolje, napravili bi bolji izbor. Da su u tom trenutku bili snažnija osoba, odlučili bi drugačije. Da su bili pametniji, bili bi pametniji – ali tada nisu mogli biti ništa drugo nego upravo ono što su bili, i to u upravo onakvim okolnostima u kakvim su se zatekli.
Ljudi u svakom trenutku rade izbore i donose odluke najbolje što mogu, bilo na svjesnoj ili nesvjesnoj razini. Nekad su te odluke destruktivne, jadne, očajne, a ponašanje loše, sebično, nehumano, ali u tom trenutku donosimo ih iz onog stanja bivanja i s onoliko fizičkih i psihičkih resursa koje posjedujemo: s taman toliko pameti koliko imamo, unutarnje snage koju posjedujemo, sposobnosti, kreativnosti, znanja ili neznanja – ni manje ni više od toga. Zato uzalud je žaliti, jer da smo mogli bolje – bili bismo.
I onda u psihoterapiji… ili pokušajte doma sami
Kako bi oprostili samom sebi (ili bilo kome drugome) prvo moramo razumjeti zašto smo tako postupili i, umjesto osude, razviti suosjećanje prema sebi – točnije onom ili onoj sebi iz prošlosti kad smo donosili odluku ili se ponašali na nezadovoljavajući način. Dok sebi spočitavamo, u ulozi smo oštrog kritičara i zapravo osuđujemo i odbacujemo dio sebe – onaj dio iz prošlosti koji nije znao ni mogao bolje. A dok god odbacujemo ijedan dio svoje ličnosti ne možemo postići mir sa sobom i i sklad s drugima.
Gestalt tehnika “praznog stolca”
Pa tako u psihoterapiji dok radimo na ovom problemu, zamolim klijenta da zamisli dva dijela sebe, ona dva glasa u glavi koja vode dijalog: „Kako si mogao?/Nisam znao bolje“. Potom ga zamolim da sjedne u stolicu na koju je smjestio „samog sebe iz prošlosti“ te da se zamisli u trenutku donošenja odluke, i da što detaljnije opiše kako se tada osjećao, ali da priča u sadašnjem vremenu kao da se taj trenutak upravo sada odvija (kako bi se što bolje asocirao u tadašnje stanje).
Dok priča o tome kako mu je bilo u situaciji donošenja odluke, dok opisuje svoj osjećaj, svoje misli koje su mu tada prolazile kroz glavu, jasno mogu vidjeti promjenu na izrazu lica. Držanje tijela postaje opuštenije, a lice mekše. Najčešće je dovoljno da izgovori samo par rečenica da sam shvati koliko mu je bilo teško i zašto je tada postupio na određen način. Kad čovjek popriča sam sa sobom na drugačiji način počne se i osjećati drugačije – i osuda automatski nestaje.
Uvijek, i baš svaki put se dogodi da čovjek u ovom trenutku doživi snažnu promjenu osjećaja i mentalni uvid, tzv. „a-ha efekt“. Kasnije kad se u svojim mislima vrati u sadašnjost, njegov osjećaj je promijenjen: iz ljutnje i osude, u suosjećanje prema samom sebi. Čak i u najtvrdokornijim situacijama, kad čovjek kaže da ne može potpuno otpustiti ljutnju ili krivnju, barem u trenutku ovog procesa osjeti razumijevanje prema samom sebi, olakšanje i ganuće. Rjeđe ovu metodu trebamo ponavljati više puta kako bi se novi i zdraviji obrazac misli i osjećaja učvrstio, a najčešće se dogodi da ovo bude tako emocionalno snažan doživljaj, da čovjeku promijeni stav i osjećaj prema samome sebi i situaciji koja se nekada dogodila.
Izvor: Centar uspjeha
