Spomenete li Himalaju, kod ljudi ćete probuditi asocijacije nedostižnosti, hladnoće i opasnosti najvišeg vrha svijeta, Mount Everesta. Himalaja je sve to, ali je ujedno i oličenje ljepote majke prirode u njezinu najbožanstvenijem obliku. Mistični vrhovi obavijeni oblacima melem su za oči i dušu.
Tekst i foto: Andrea Grabunđa
Naša uspinjačka avantura na Himalaju počela je već u Puli na morskoj razini, a put nas je vodio prema najvišim vrhovima svijeta. Put do podnožja bio je dug, ali nakon 30 sati vožnje raznim prijevoznim sredstvima stižemo u Nepal, državu u kojoj je smješteno 10 od 14 najviših vrhova svijeta, koji prelaze 8000 m nadmorske visine. Unutarnji pozitivni nemir i zadovoljstvo što smo došli postaju sve izraženiji, a želja za usponom sve jača, te nakon nekoliko dana aklimatizacije u gradu krećemo put veličanstvene Himalaje.
Nakon devet sati provedenih u lokalnom autobusu, koji je sam po sebi avantura, što zbog broja putnika u autobusu i na krovu, što zbog ekstremne vožnje po rubu provalije, s masnicama na leđima zbog makadamskog puta i neudobnih sjedala u predvečerje napokon stižemo u Dunche. Gradić Dunche polazna je točka uspona, prelijepo mjesto okruženo terasastim plantažama riže, a u samom gradu žive vedri i uvijek nasmijani ljudi koji vas neprestano ugodno iznenađuju simpatičnim lokalnim pozdravom „namaste“. Iduće jutro, nakon što smo otvorili oči i izašli na terasu hostela u kojem smo prespavali, doživjeli smo prvi šok. Svuda oko nas kao nacrtani nizali su se isklesani golemi snježni vrhovi, poseban melem za oči koji jednostavno mami na uspon. Na ekspediciju je krenulo nas desetak poznanika u pratnji jednog Šerpe, odnosno vodiča, i četiri nosača. Cilj uspona bilo je sveto jezero Gossaikunda, smješteno u prvom nacionalnom parku Himalaje u pokrajini Lang Tang na visini od 4380 m nadmorske visine. Prema hinduističkoj legendi jezero je stvorio bog Shiva kako bi se napojio vode nakon što je popio otrov i tako spasio svijet od uništenja. Ekspedicija je počela, fotoopremu, vreću za spavanje, odjeću i ostale dijelovi potrebne opreme (koje nikad dovoljno) spremili smo u velike ruksake (u kakve bi i prosječan Šerpa stao) i prebacili na leđa, dok je dio ekipe svoje ruksake dao nosačima, koji će ih kao i mi nositi po najvećim usponima i spustovima u narednih devet dana.
"... u samom gradu žive vedri i uvijek nasmijani ljudi koji vas neprestano ugodno iznenađuju simpatičnim lokalnim pozdravom „namaste“.
Uspon je počeo, prvi dan bez previše napora zbog toga što nismo prešli neku značajniju visinsku razliku, a i većina uspona bila je blagog tipa. Putem susrećemo mnogo zanimljivih ljudi i djece koji žive u obližnjim selima i koji su uvijek spremni pozirati pred fotoaparatom. Zanimljivo je da što se više penjete, ceste postaju sve uže, a broj ljudi koje susrećete po putu se smanjuje, dok cijene obroka u lodgeama (malim planinarskim domovima gdje živi jedna obitelj koja nudi hranu i smještaj turistima) rastu sve više. Usputno razmišljanje o tim odnosima dovelo nas je do banalnog zaključka da hrana i piće moraju biti skuplji od onih u dolini zbog nemogućnosti dostave uobičajenim prijevoznim sredstvima pa kao jedino sredstvo ostaju leđa i ljudska snaga. Nakon prvog, manje napornog dana, sljedeći dani postaju sve zahtjevniji, čak puno više od očekivanog, ali zauzvrat priroda nas je svakog jutra znala nagraditi s pola sata nevjerojatnih prizora himalajskih vrhova obavijenih oblacima koji su nama fotografima bili važniji od dobitka na lotu (iako ni to ne bi bilo loše). Himalajska jutra riječima su neopisiva. Svakog jutra budili smo se točno u 5.30 sati, nakon toga slijedilo je odijevanje ili bolje rečeno zabundavanje do ušiju, jer su jutarnje temperature često ispod nule, zatim priprema fotoaparata i prateće opreme te na kraju pola sata nirvane.
Zanimljivo je vidjeti kako ljudi izrađuju drveni namještaj za svoje domove jer je transport istog gotovo nemoguć, a radišnost i susretljivost stanovnika „oblaka“ dodatno vas puni pozitivnom energijom. Izgledali su kao da nemaju briga i problema, ali da zato vremena imaju u izobilju. A to je ponajbolje vidljivo pri naručivanju hrane, jer obično od narudžbe jela do konzumacije prođe barem dva sata. No kod njih i to djeluje toliko simpatično da ne izaziva vašu napetost (kao što bi u našim krajevima bilo normalno). Najveći problem trekinga je tuširanje, zbog nepostojanja tople vode i decentne kabine za tuširanje, jer postojeće u većini slučajeva nalikuju na poljski WC s tušem. Jednom prigodom autor ovih redaka odlučio se istuširati u tom poljskom tušu dok je vanjska temperatura bila oko nule, bez grijanja i tople vode, a uza sve to poljski tuš nema ni vrata nego komad daske na kojem kratki konopac služi kao osigurač da se vrata ne bi otvorila za vrijeme kupanja. Počevši tuš-avanturu, prevladavao je osjećaj pucanja kostiju pri svakom dodiru s vodom, ali želja za čistoćom ipak je bila dovoljno jaka za suprotstavljanje tom izazovu. Starija žena francuskog naglaska odlučila je sa svojim društvancem pogledati kako iznutra izgleda poljski WC, ne znajući da je netko unutra. Nakon čudnih zvukova koji su dopirali izvan tuš-kabine, energična starija gospođa razbila je „osigurač“ i otvorila vrata. To je bio još jedan u nizu šokova. Nije ugodno ostati kao od majke rođen s tušem u ruci ispred desetak šezdesetogodišnjaka, koji začuđeno gledaju tko je toliko lud da se kupa po takvoj hladnoći.
"... radišnost i susretljivost stanovnika „oblaka“ dodatno vas puni pozitivnom energijom.
Tijekom uspona dogodovština je bilo napretek, a situacija među članovima ekspedicije bez obzira na težinu uspona svakim danom je bila sve bolja, ne bi prošla večer a da ne bismo svi skupa uz svijeće (budući da, naravno, nema struje) zapjevali, pričali viceve i životne dogodovštine. Što je ekspedicija postajala teža, vanjski uvjeti ekstremniji i usponi naporniji, prijateljstvo među nama je jačalo. Ništa ne može sjediniti ljude kao planina. Ujedno, što smo se više uzdizali, krajolici su bili sve ljepši i upečatljiviji, a posebno nam se u pamćenje urezala jedna noć na preko 4000 m. Usred noći koja nam nije dopuštala da sklopimo oči nešto je u nama govorilo da izađemo prošetati. Javila se napetost i uzrujanost bez nekog posebnog razloga. Nakon desetominutnog previranja u toploj vreći za spavanje odlučili smo ipak izaći malo na zrak. Temperatura je bila neizdrživo niska, sigurno desetak stupnjeva ispod ništice, ali odluka je bila donesena. Izašavši iz kućice, prva pomisao bila je povratak u toplu vreću za spavanje. Mjesec je bio visoko te smo napravili krug oko brvnare. Nakon desetak metara zastali smo na sekundu i podigli pogled. Ispred nas, kao u bajci, iz oblaka je izvirio Langtang Lirum, najviši vrh himalajaskog lanca planina Langtang i jedan od najopasnijih vrhova svijeta. Prošle godine na njemu je poginuo poznati svjetski alpinist Slovenac Tomaž Humar, a prije njega bilo je i drugih stradalih planinara. Vrh je izgledao moćan i bezopasan (možda jer smo od njega bili udaljeni kilometrima), ali kao što svaki planinar zna, ukrao je mnogo duša. Gledali smo nijemo se diveći.
Idućeg dana bio je predzadnji dan uspona, stižemo do svetog jezera Gossaikunda i vrijeme nam uopće nije bilo naklonjeno, pogotovo zadnjih dva sata hoda tijekom kojih nas je uporno pratila kombinacija obilne kiše popraćene ledom, snijegom i jakim hladnim vjetrom. S vanjskom temperaturom debelo ispod nule stižemo do kućice smještene na samom jezeru. Prizor je nevjerojatan, a iako su uvjeti bili ekstremni, nisu uspjeli sakriti božansku ljepotu jezera koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Krenuli smo u obilazak jezera, poštujući drevne tradicije kod kojih obilazak obavezno mora biti u smjeru kazaljke na satu, kao što se između ostalog obilaze sva hinduistička mjesta i hramovi. Hladnoća i noć su prekinuli naše divljenje ljepoti svetog jezera i potjerali nas u kućicu na zasluženi topli čaj i juhu od češnjaka, koja nam je tih dana bila temelj prehrane, jer pomaže jačanju imuniteta i sprečava pojavu simptoma opasne visinske bolesti, koja se u lakšem obliku pojavila kod pojedinih članova ekspedicije, ali srećom nikoga nije zahvatila punom snagom. Došao je i zadnji dan uspona, najviši vrh naše ekspedicije bio je prijevoj Laubirinda smješten na gotovo 4700 m. Radi usporedbe, gotovo kao Mont Blanc, najviši vrh Europe. Približavajući se vrhu koraknuli smo u carstvo vječnog snijega i leda. Prizor je bio fantastičan, snijeg i ledena jezera na visinama gdje uopće nema vegetacije ni životinja izgledala su bajkovito, a oko nas samo moć i ljepota majke prirode. Naše divljenje trajalo je tek pola sata, jer je priroda odlučila da je to dovoljno i poslala jak vjetar i oblake koji su nas potjerali iz vječito hladnog carstva.
Nakon silaska s vrha vjetar se smirio i počeo je spust koji je trajao četiri dana. Tijekom spusta pratilo nas je ružno vrijeme, na mahove i apokaliptično. Međutim, prizori su postajali sve ljepši, slapovi koji su se spuštali s vrha planina izgledali su moćno i bajkovito, a kiša je samo upotpunjavala te nezemaljske prirodne ljepote. Zelenilo je postupno nadjačavalo sve druge boje i priroda je postajala sve bujnija. Nakon četiri dana hoda kroz šumu rododendrona i palisonda stižemo u prvo selo koje je ujedno označavalo i kraj himalajske avanture.
Vrijeme koje smo proveli na veličanstvenim Himalajama okruženi najvišim vrhovima svijeta u nama je pobudilo puno emocija. Sav taj okoliš i moćni prizori oko nas dali su nam do znanja koliko je priroda lijepa i velika te da joj svaki stanovnik Zemlje treba iskazati dužno poštovanje i ljubav. Veličanstvo Himalaja ostavilo je u nama dubok trag poštovanja prema njima, a jedino sigurno što možemo ustvrditi jest da je povratak neizbježan.
Izvor: pleasure.hr
