Jedna od priča Uru indijanaca koji sebe nazivaju jezerski narod je da je nekad davno tamnoputo pleme iz Amazonije migriralo i našlo se na obali jezera Titicaca.
Pošto nisu mogli da nađu zemlju koju bi obrađivali i bili su potlačeni od lokalnog stanovništva, preselili su se na sredinu jezera, na male plutajuće otoke koja su napravili zahvaljujući plutajućim svojstvima trske totora koja raste na obalama jezera.
Otoci su konopima vezani za dno jezera. Kako bi spriječili potonuće, tlo pod nogama neprestano se prekriva novim slojevima trske, dok najdonji slojevi polako tonu na dno jezera. Svaki otok će proći kroz taj proces obnove najmanje četiri puta godišnje. Svaki otok ima životni vijek od oko trideset godina ali samo ako je na otoku par obitelji.
Trska osim kao građevinski materijal koristi se i za medicinske svrhe. Baze trske se koristi za liječenje rana a cvijet od trske se koristi za čaj.
Uros takodjer imaju poveznicu i sa kopnom, nisu bas svi vezani za otoke, nekada je to tako bilo radi lakše obrane od neprijatelja.
Do sredine 80-ih godina otoci su od obale jezera bila udaljena oko 14,5 kilomtara, zbog čega je malo posjetilaca uznemiravalo lokalno stanovništvo. Velika oluja 1986. je uništila otoke, zbog čega su morali da naprave nove, bliže obali i gradu Puno, najvećem na jezeru Titicaca. Sa blizinom stigli su i nove mogućnosti u obliku turizma ili života na kopnu.
Mnoge obitelji imaju sobu za goste kako bi smjestili znatiželjne turiste u svojoj kući da ostane preko noći kako bi promatrali ovaj jedinstveni način života.
U početku Urui su oklijevali i nisu rado komunicirali sa pridošlicama, ali su brzo shvatili da od turizma mogu zaraditi dobar novac. Neki od njih su otoke preselili bliže gradu kako bi turisti lako mogli doći do njega što je najveća prijetnja njihovom kulturnom identitetu jer ih modernizacija polako stiže. Samo par stotina ih je ostalo zivjeti na stari način.
Impulsportal/Svijet oko nas
