Što psihologija kaže o ljubavi?
Britanska antropologinja Helen Fisher ovako započinje svoje predavanje pod nazivom „Zaljubljeni mozak“ (The brain in love), koji se pod navedenim engleskim nazivom može pronaći na Youtube – u:
Svuda u svijetu ljudi vole. Pjevaju za ljubav, plešu za ljubav, pišu pjesme i priče o ljubavi. Pričaju mitove i legende o ljubavi. Žude za ljubavlju, žive za ljubav, ubijaju za ljubav i umiru za ljubav. Kao što je Walt Whitman jednom rekao, “Oh, sve bih stavio na kocku zbog tebe.” Antropolozi su pronašli dokaze o romantičnoj ljubavi u 170 zajednica. Nisu pronašli nijednu zajednicu bez ljubavi.
Osim antropologa, taj su složeni fenomen sistematski počeli istraživati i socijalni psiholozi 1960 – ih godina (npr. psihologinja Dorothy Tennov, autorica pojma „zaluđenost“, eng. limerence). Zaključuju da postoje različite vrste ljubavi, a najjednostavnija podjela je dihotomna podjela na strastvenu i partnersku ljubav.
Strastvena ljubav = Zaljubljenost
Ono o čemu Helen Fisher govori jeste zaljubljenost odnosno strastvena ljubav (sinonimi: romantična ljubav, opsesivna ljubav, zaljubljenost, zaluđenost, zanesenost). Strastvena ljubav moćno je emocionalno stanje koje uključuje intenzivnu čežnju za drugom osobom. Obilježava ju doživljaj fiziološke pobuđenosti, pri čemu osoba u prisustvu voljenog/voljene uistinu doživljava nedostatak zraka i lupanje srca.
Mjerena Skalom strastvene ljubavi koju su 1986. godine razvile Elaine Hatfield i Susan Sprecher, strastvena ljubav sastoji se od snažnih, nekontroliranih misli, intenzivnih osjećaja (npr. ljubomora, anksioznost, čežnja, strast ili seksualna pobuđenost) te otvorenih postupaka prema objektu vlastite naklonosti. Kada je ljubav uzvraćena, odnosno ako su obje osobe zaljubljene, osjećaju snažno ispunjenje i ushit. Mogu puno vremena provoditi zajedno te pri tome zanemarivati druge ljude.
Kad nekoj osobi ljubav nije uzvraćena, javljaju se osjećaji snažne tuge i očaja. Prema istraživanju H. Fisher i suradnika (2004), oni koje su njihovi voljeni napustili s jedne strane osjećali su strastvenu ljubav i seksualnu želju, a s druge su se osjećali odbačeno, usamljeno, ljuto i očajno.
Neuropsihologija strastvene ljubavi
Londonski neuroznanstvenici A. Bartels i S. Zeki novijim istraživanjem iz 2000. godine potvrdili su svevremensku izreku „ljubav je slijepa“. Sudionike svog istraživanja privukli su putem postera koje su oblijepili po londonskim ulicama tražeći one koji su „iskreno, duboko i ludo zaljubljeni.“
Koristeći fMRI , Bartels i Zeki identificirali su područja mozga koja su povezana sa strastvenom ljubavi; aktivirana su područja mozga povezana s euforijom i nagradom, a smanjena je aktivnost u područjima mozga koja su povezana s tugom, strahom i anksioznosti. Ta područja mozga koja su aktivirana romantičnom ljubavi ujedno su područja koja su aktivirana kada su ljudi pod utjecajem droga kao što su opijati ili kokain. To objašnjava i činjenicu da su stari Grci zaljubljenost smatrali oblikom ludila. Isto tako, strastvena ljubav aktivira i područja mozga koja su aktivna kada su ljudi seksualno pobuđeni, stoga su strastvena ljubavi i seksualna pobuđenost usko povezani konstrukti.
Koja su to još područja mozga u kojima strastvena ljubav smanjuje aktivnost? Pokazalo se da su to područja mozga koja kontroliraju kritičko mišljenje, odnosno mentalne aktivnosti pomoću kojih ljudi prosuđuju tuđe namjere i osjećaje pa i karakter i osobine ličnosti. Zaljubljeni će ljudi stoga manje kritički gledati, na primjer, na lijenost obožavane osobe, a iz zaljubljenosti mogu proizaći i brojni iracionalni i opsesivni postupci, poput opisanog:
„Upoznao sam je na satu salse, privlačnost je bila trenutačna i na kraju je završilo tako da smo razmijenili brojeve telefona – iako sam znao da je udana. Bilo je to protiv svega u što vjerujem, ali nisam se mogao zaustaviti… Čak bih se zatekao kako „slučajno“ šećem njezinom ulicom zureći u prozor kako bih mogao dobiti sliku odakle stižu njezini potajni pozivi… „ (Marshall, 2006, str. 23).
Nadalje, prema Helen Fisher, zaljubljeni ljudi često su euforični, pate od nesanice, gubitka apetita i sniženih općih aktivnosti organizma (nezainteresiranosti za uobičajene aktivnosti) i to zbog povišene razine dopamina i norepinefrina u mozgu.
Dorothy Tennov, osim što je autorica pojma „zaluđenost“, na osnovu svojih istraživanja došla je do zaključka da su oči organ zaluđenosti (ne srce). Njezini su ispitanici često spominjali kontakt očima (Način na koji me gledala ili, bolje, način na koji je to rijetko činila).
Psiholozi M. Argyle i M. Cook potvrdili su važnost pogleda koji se sretnu u sobi punoj ljudi; ustanovili su da se, kad ljudi iskuse snažne ugodne emocije, njihove zjenice rašire i postaju veće (što podsvjesno i nehotice odaje osjećaje). Osim toga, malo pojačano izlučivanje suznih kanala čini oči sjajnima, stvarajući ono što Argyle i Cook zovu „ljubavni sjaj u oku“.
Partnerska ljubav
Kao i strastvena, i partnerska ljubav (zvana i „prava ljubav“, „bračna ljubav“) uključuje osjećaje intimnosti i naklonosti prema nekome. No, za razliku od strastvene ljubavi, partnerska ljubav nije popraćena intenzivnim emocijama, odnosno nije popraćena intenzivnom strašću ili fiziološkom pobuđenošću, izrazitom ljubomorom ili anksioznošću.
Partnersku ljubav ljudi mogu doživljavati u neseksualnim vezama (kao što su bliska prijateljstva) ili u seksualnim vezama u kojima doživljavaju snažne osjećaje intimnosti, ali ne i mnogo napetosti i strasti koju su nekada možda osjećali.
Odnos strastvene i partnerske ljubavi
Prema Hatfield i Waster (1978), „strastvena ljubav krhki je cvijet – vene s vremenom. Partnerska ljubav zimzelena je biljka – dodir ju obogaćuje.“
U tradicionalne teorije o fazama razvoja veze (npr. Marshall u knjizi „Volim te, ali…“ govori o šest faza veze) ukorijenjena je ideja o linearnom prijelazu iz strastvene u partnersku ljubav. U skladu s tim, u plemenu Kunga u pustinji Kalahari razvoj romantične veze opisuje se na sljedeći način: „Kada se dvoje ljudi spoji, njihova srca gore i njihova je strast vrlo velika. Nakon nekog vremena, vatra se ugasi i tako ostaje.“
Kad se „vatra ugasi“? Odnosno, koliko traje zaljubljenost? Socijalna biologinja Cindy Hayman pratila je tri neurokemikalije (dopamin, feniletilamin i oksitocin) kod 5000 osoba u 37 različitih kultura te ustanovila da intenzivna faza privlačnosti traje između osamnaest mjeseci i tri godine. Istog je mišljenja i Marshall.
On dodaje da, kada zaluđenost izblijedi, luda, opsesivna strana zaluđenosti se ne može ponovo zadobiti, ali snažna radost, hodanje po oblacima i iznimna sreća mogu (kao flashbackovi, no ne kao sveobuhvatni raniji stupnjevi zaluđenosti). Takvi flashbackovi često dolaze nakon razdoblja poteškoća; na primjer kad su partneri neko vrijeme odvojeni (jedno je od njih na faksu/poslu u drugom gradu)
Zašto se uopće zaljubimo?
Odnosno, pravo pitanje glasi: zašto se zaljubimo baš u jednu osobu prije nego u neku drugu? Odgovor leži u 4 efekta:
- Efekt blizine – prijatelji i ljubavnici ljudima najčešće postaju oni s kojima se igrom slučaja najčešće sreću i s kojima su najčešće u interakciji.
- Efekt sličnosti – naziva se i Byrne-ov zakon sličnosti i smatra se središnjim efektom privlačnosti i započinjanja romantične veze. U narodnoj mudrosti mogao bi se opisati izrekom Svaka ptica svome jatu leti i istraživanja su ga potvrdila više nego izreku Suprotnosti se privlače. Dakle, obilježje uspješnih veza je sličnost među partnerima (s obzirom na stavove, vrijednosti, osobine ličnosti, demografska obilježja/ socioekonomski status, intelektualni status, kulturalna obilježja). Uz to, neka su istraživanja pokazala da su veze osoba koje su usklađene (sličnije) i po fizičkom izgledu stabilnije i dugotrajnije.
- Efekt uzajamnog sviđanja – Općenito, ljudi vole one koji ih vole i ne vole one koji ih ne vole. U većini slučajeva, to da se osoba A sviđa osobi B snažno određuje to da će biti i obrnuto – da će se i osoba B sviđati osobi A.
- Efekt fizičke privlačnosti – Dion i Berscheied (1974) utvrdili su da već mala djeca za prijatelje preferiraju lijepu djecu, a neatraktivnu doživljavaju kao neprijateljsku i agresivnu. Pokazalo se da oba spola cijene fizičku privlačnost, ali da je muškarci cijene nešto više. Fizička privlačnost ima veliku ulogu u sviđanju jer ju većina ljudi povezuje s drugim poželjnim osobinama (stereotip „lijepo je dobro“), npr. društvenošću, popularnošću, seksipilom, asertivnošću
Bože dragi što je lijepo kad se zaljubiš,
Kad za nekim iznenada glavu izgubiš…
S navedenim stihovima popularne Halidove pjesme zasigurno bi se složili svi trenutno zaljubljeni, a i oni koji se sjećaju vremena (osjećaja, misli, ponašanja) kada su bili zaljubljeni. Zaljubljenost (strastvena ljubav) emocionalno je stanje koje snažno utječe na osjećaje, misli i ponašanje zaljubljene osobe; aktivirajući jedna, a smanjujući aktivnost drugih područja mozga. Gotovo svaka popularna pjesma je o ljubavi, kao i polovica svih romana i filmova. Uz provedena istraživanja, sve to naglašava veliku važnost i kulturalnu univerzalnost složenog fenomena ljubavi.
„Sve je u životu prolazno, moj druže… I ljubavi i tuge i svi srećni dani…“
Prethodni stihovi naglašavaju utjecaj važnog faktora – vremena. Mogu biti utjeha za nesretno zaljubljene, a ne obeshrabriti one sretno. Strastvena je ljubav preduvjet partnerske i flashbackovi zaljubljenosti mogući su i nakon što ona prestane (knjiga „Volim te, ali…“ daje najbolji opis i savjete kako vratiti zaljubljenost i strast u vezu).
Na koncu, velika važnost fenomena ljubavi sažeta je u jednoj rečenici:
Što je, naposljetku, naš život doli veliki ples u kojem svi pokušavamo postići najbolju razmjenu plesnih partnera?
Malcom Bradbury (1932-2000), engleski književni kritičar i pisac
