Robotika i fascinacija antropomorfizmom

Strah od robotike i tehnologije odgovaraju, po mom mišljenju, na dvije ljudske slabosti. Jedna je kognitivna: ne znamo kakva će buduća tehnološka promjena biti i zbog toga ne možemo znati kakve će biti naše buduće potrebe. Druga je psihološka

Izvor fotografije: razno (Google)

Skorije diskusije vezane za „ustanak robota“ imaju neke dosta neobične karakteristike. Strah da će roboti zamijeniti ljude smatra se nečim potpuno novim i nečim što bi moglo promijeniti našu civilizaciju i način života. U realnosti tu nema ničeg novog. Uvođenje mašina umjesto repetitivnog (ali i više kreativnog) rada praksa je koja se širi od početka Industrijske revolucije. Roboti nisu drugačiji od bilo koje druge mašine.

Vjerujem da su opsesija sa robotima i strah od robota povezani sa našom fascinacijom njihovim antropomorfizmom. Neki ljudi govore o velikim profitima koje će zgrnuti „vlasnici robota“ kao da se radi o robovlasnicima. Ali vlasnici robota ne postoje; postoje samo kompanije koje investiraju i implementiraju tehničke inovacije i u stvari će one izvući korist. Može se dogoditi da će se distribucija neto proizvoda pomjeriti dodatno prema kapitalu, ali ovo opet nije drugačije od uvođenja novih mašina koje mijenjaju radništvo – nešto što je sa nama bar dva vijeka.

Robotika nas direktno suočava sa tri pogrešna vjerovanja.

Prvo pogrešno vjerovanje tiče se doktrine „ukupnog rada“ (lump of labor) koja drži da će nove mašine zamijeniti veliki broj radnika i da će ljudi ostati bez posla zauvijek. Da, što je kraći naš vremenski horizont, propozicija se čini razumnijom. U kratkoročnoj perspektivi broj poslova je ograničen i ako više posla obavljaju mašine, manje će posla preostati za ljude. Ali čim produžimo pogled dalje u budućnost, broj poslova postaje varijabilan. Ne možemo tačno predvidjeti kakvi će biti (jer ne znamo šta će nove tehnologije donijeti) ali ovdje iskustvo dva vijeka tehnološkog progresa postaje korisno. Znamo da su slični stahovi uvijek postojali ali nikada nisu bili opravdani. Nove su tehnologije rezultirale stvaranjem dovoljno novih poslova, i u stvarnosti su stvorile više boljih poslova nego što ih je bilo izgubljeno. Ovo ne znači da neće biti gubitnika. Biće radnika koje će zamijeniti nove mašine (zvane „roboti“) kao i onih kojima će plate biti smanjene. Ali, bez obzira na to koliko ovi gubici mogu biti tužni i tragični za uključene pojedince oni ne mijenjaju cijelo društvo.

Drugo pogrešno vjerovanje „ukupnosti“ povezano sa prvim, odnosno s našom nesposobnošću da preciziramo šta će donijeti nove tehnologije, je vjera u ograničenost ljudskih potreba. Dva vjerovanja su povezana na sljedeći način: zamišljamo (ponovo uzimajući u obzir specifičan vremenski momenat) da su ljudske potrebe ograničene na ono što postoji danas, na ono za čim ljudi teže danas, i ne možemo vidjeti kakve će nove potrebe izrasti sa novim tehnologijama. Posljedično, ne možemo zamisliti kakvi će biti novi poslovi koji će zadovoljavati novostvorene potrebe. Ponovo, istorija dolazi u pomoć. Samo deset godina ranije nismo mogli zamisliti potrebu za inteligentnim mobilnim telefonima (jer nismo mogli zamisliti da bi mogao postojati) i tako nismo mogli zamisliti poslove koje je stvorio iPhone (od Ubera do prodaje ulaznica). Unazad samo 40 godina nismo mogli zamisliti potrebu da se ima kompjuter u svakoj sobi i nismo mogli zamisliti milione poslova koje je personalni računar stvorio. Prije nešto više od 100 godina nismo mogli zamisliti potrebu za ličnim motornim automobilom pa nismo mogli zamisliti ni Detroit ni Ford ni General Motors ni Toyotu pa ni stvari poput Michelinovog restoranskog vodiča.

Čak i najbolji među ekonomistima, poput Ricarda i Keynesa (u: „Ekonomske mogućnosti naših unuka“ - eng. „The economic prospects of our grandchildren”) smatrali su da su ljudske potrebe ograničene. Danas bismo trebali znati bolje: potrebe su neograničene jer, pošto ne možemo tačno predvidjeti razvoj tehnologije, ne možemo predvidjeti ni specifične forme novih potreba. Ono što znamo je da naše potrebe nisu ograničene.

Treće pogrešno vjerovanje „ukupnosti“ (koje nije direktno povezano sa pitanjem robotike) tiče se vjerovanja u ukupnost sirovina i energije, takozvanog „nosećeg kapaciteta Zemlje“. Postoje naravno geološki limiti sirovina jednostavno jer je Zemlja ograničen sistem. Ali nas iskustvo uči da su limiti mnogo širi nego što generalno mislimo u bilo kojem trenutku u vremenu jer je naše znanje o tome šta zemlja sadrži ograničeno nivoom našeg tehnološkog razvoja. Što je bolja naša tehnologija, otkrivamo više rezervi svega. Ipak, prihvatanje da je X iscrpljivi izvor energije ili sirovi materijal i da će ih trenutne stope upotrebe iscrpiti za Y godina tek je dio priče. On zapostavlja činjenicu da će smanjivanje dostupnosti i rast cijene X stvoriti snažnije poticaje da se stvore zamjenski izvori (kao što pokazuju šećerna repa, sintetička guma ili „fracking“). Zaista, trošak finalnog proizvoda može porasti ali ponovo pričamo o promjeni relativnih cijena, a ne o kataklizmičkom događaju. Noseći kapacitet Zemlje koji ne uključuje razvoj tehnologije i određivanja cijena u svoju jednačinu predstavlja samo još jedno pogrešno vjerovanje ukupnosti.

Neki poznati ekonomisti poput Jevonsa koji je skupio tone papira očekujući da će nestati drveća imao je iste nelogične strahove. Ne samo da se ispostavilo da više hiljada (ili miliona?) puta uvećanom upotrebom papira svijet nije ostao bez drveća – Jevons jednostavno, i razumljivo, nije mogao zamisliti da će tehnologija omogućiti recikliranje papira i da će elektronska komunikacija zamijeniti značajan dio onog za šta se papir koristio. Nismo pametniji od Jevonsa jer ni mi ne možemo zamisliti šta bi moglo zamijeniti pogonsko gorivo ili magnezijsku i metalnu rudu, ali bismo trebali biti u stanju da razumijemo proces kojim se ove zamjene dešavaju i da sudimo po analogiji.

Strah od robotike i tehnologije odgovaraju, po mom mišljenju, na dvije ljudske slabosti. Jedna je kognitivna: ne znamo kakva će buduća tehnološka promjena biti i zbog toga ne možemo znati kakve će biti naše buduće potrebe. Druga je psihološka: naša želja da dobijemo zadovoljstvo od straha od nepoznatog, od te strašne ali zavodljive mogućnosti metalnih robota koji mijenjaju radnicu u fabričkim halama. Odgovara na istu potrebu zbog koje gledamo strašne filmove. Kada ne idemo u kino, volimo se plašiti iscrpljivanjem prirodnih resursa, limitima ekonomskog rasta i zamjenjivanjem ljudi robotima. To može biti zabavno, ali nas istorija uči da nije nešto čega bismo se trebali racionalno plašiti.

Autor: Branko Milanović. Tekst na engleskom na: globalinequality

Preveo: Boriša Mraović, Prometej