Neodgovorni pojedinci detektorima metala uništavaju arheološka nalazišta, a brojno blago završi van države
Foto: Jelena Jevđenić/Impuls
Uništavanje historijskog naslijeđa u Bosni i Hercegovini je gotovo svakodnevna pojava. Od premještenih, razbijenih stećaka, neodgovarajućih "restauracija", a u posljednje vrijeme veliku ulogu ima i pretraživanje metal detektorima koje pojedinci čak i objave te se hvale "ulovima".
Adisa Lepić, arheologinja u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, kaže da je zakonska regulativa zasnovana na prilično starom zakonu koji zabranjuje prodaju i preprodaju kulturnog naslijeđa, sa prilično mizernim kaznama. Ipak naglašava da nema saznanja da je neko nekada kažnjen po ovom zakonu. Uostalom prenošenje umjetnina, kulturno- historijskog pokretnog naslijeđa preko državne granice strogo je kažnjivo djelo.
Navodi da se na stranicama za prodaju mogu naći predmeti iz raznih historijskih perioda, a da je bilo slučajeva da se prodaju stećak, što je posebno nezamislivo kada se zna da je to nadgrobni spomenik.
Za upotrebu metal detektora kaže da bi ekvivalent tome bio da arheolog na svoju ruku krene da radi hirurške operacije ili da uporedite sa bilo kojim drugim zanimanjem radi nestručna osoba.
"Postoje stručna lica, postoji metodologija arheološkog iskopavanja sa principima kako se to radi. Kada neko to radi iz hobija, kao što većinom rade metal detektoraši ili da bi zaradili, oni u dobroj mjeri uništavaju arheološke lokalitete. Za njih arheološki slojevi, arhitektonska konstrukcija ne predstavlja bitan segment arheološkog terena. Fokus je isključivo na samo pokretne sitne nalaze poput nakita, oružja, kovanica kako bi to istrgli iz zemlje i prodali. To trajno uništava kontekst, a sa arheološke strane kontekst važan između ostalog da bi se odredila lakša datacija predmeta i odnos sa ostalim nalazima unutar lokaliteta. Nama to narušava interpretaciju predmeta, porijeklo predmeta i samo evidentiranje arheološkog nalazišta", upozorava Lepić.
Lepić na osnovu ličnog iskustva razgovora sa osobama koje su odlazile i nudile materijal muzeju kao za otkup ili kao za poklon, kaže da su na pitanje zašto to rade odgovarali da rade jer vole kulturno naslijeđe i to im je interesantno pa rade iz ljubavi.
"Kad nastavim komunikaciju, kažu 'pa dok vi dođete na teren, dok dobijete dozvole, treba puno vremena', oni znaju da to nije u redu. Nekome predstavlja hobi, nekome razonodu razonodu, a većini potencijalnu zaradu. Svaki put iznova i iznova je teško objasnit da predmeti koji su nađeni van konteksta gube na svojoj naučnoj vrijednosti. Potom da je njihovo “čuvanje” u privatnim kolekcijama ili odnošenje van granica BiH trajni gubitak materijalne građe za buduće generacije. Ono što želim poentirati da je arheološkim predmetima mjesto u muzejskim institucijama. Muzeji su nadležni da ih čuvaju, zaštite i predstave publici, ali u konačnici kulturno naslijeđe jedne države pripada narodu te države. Zato pojednici, fizička lica a naročito ljudi koji to rade isključivo iz ličnog interesa nemaju pravo da to nazivaju “ljubav prema naslijeđu” ili slično. To je upravo suprotno", navodi Lepić.
Kao jedan od dodatnih problema je i to što ljudi koji rade ilegalna kopanja ne žele da otkriju lokalitete.
"Što se tiče općenito državnog ili entitetskog nivoa, ne postoji grupa stručnjaka koja bi radila na sprečavanju takvih pojava. Jedan od načina je da se ovakvi problem mogu regulisati kroz nevladin sektor gdje institucije mogu biti partneri. Primjer je najbolji u sjevernoj Evropi, Danska, Norveška oni su imali ogromne probleme sa kopanjem vikinških nalaza, ali zbog regulative i kontrola takve stvari ne mogu izaći iz države i slijede visoke kazne zbog čega se ne isplati raditi ilegalna iskopavanja", kaže Lepić.
Rijetka pozitivna stvar kod ilegalnih iskopavanja su primjeri tzv. slučajnih pronalazaka ostava koje ne moraju nužno biti dio arheološkog nalazišta. Do takvih otkrića rijetko dolazi na uobičajnim arheološkim iskopavanjima, a vrlo često bivaju otkriveni metal detektorom.
Osim unapređivanja zakonske regulative, za popravljanje situacije Lepić ističe ulogu nevladinih organizacija, ali i arheologa koji bi kroz stručne skupove mogli skrenuti pažnju.
"Svaka zemlja ima ovaj problem. Kod nas je to u porastu. Vrlo se često iznose stvari preko granice, pogotovo ono pronađeno uz Savu. Veliki broj divljih kopanja se obavlja oko Tomislavgrada i Livna, ali i Krajine i Hercegovine. Ljudi često drže nalaze po kućama, privatnim kolekcijama. Neki od njih to preprodaju. Pitanje je i nedostatka savijesti i neetičnosti. Smatram da je veliki nedostatak edukacija oko ovog problema kao I zakona kojim bi se kažnjavali počinioci. Još što bih predložila je izrada ozbiljne strategije po pitanju zašite kulturnog naslijeđa, a čime se prvenstveno treba pozabaviti svaka lokalna zajednica", zaključila je naša sagovornica.
