Jezik Nazca linija
Mnogo stoljeća prije Inka stvoren je povijesni spomenik na južnoj obali Perua koji je bez premca u svijetu…
U pogledu razmjera i točnosti izvedbe, on nije manje značajan od egipatskih piramida. Ali dok tamo podižemo pogled prema monumentalnim trodimenzionalnim strukturama jednostavnog geometrijskog oblika, ovdje moramo s velike visine spustiti pogled prema širokim otvorenim prostranstvima prekrivenim zagonetnim linijama i crtežima koji su načinjeni na ravnici kao da ih je ucrtala divovska ruka…
Maria Reiche, Tajna pustinje
Još otkad je peruanski arheolog Toribio Mejia Xesspe 1927. godine ponovno otkrio1 te neobične geoglife, kasnije nazvane linijama Nazca, ne prestaje zanimanje znanstvenika i javnosti za jednu od najzanimljivijih drevnih zagonetki na svijetu. Zahvaljujući naknadnim zapanjujućim otkrićima, 1994. godine ovaj je lokalitet proglašen UNESCO-vom svjetskom baštinom.
Smještene u pustinjskim ravnicama sliva rijeke Rio Grande de Nazca u Peruu, linije Nazca nalaze se na arheološkom nalazištu koje se prostire na više od 75 000 hektara. Znanstvenici vjeruju da je većinu linija stvorila kultura Nazca (oko 100. g. pr. Kr. – 700. g.), ali i kulture Chavina i Paracasa koje su joj prethodile. Glavno polazište za takvo datiranje je činjenica da su crteži smješteni u području koje su naseljavale spomenute kulture. Međutim, za izradu ovakvih crteža potrebne su vrlo napredne tehnologije mjerenja, koje po svemu nadilaze mogućnosti spomenutih kultura.
Zanimljiva je teorija o načinu ucrtavanja linija i o njihovoj postojanosti u takvim pustinjskim uvjetima. U ovom je području pustinjska podloga prekrivena slojem šljunka i izlomljenog kamenja. Arheolozi su zaključili da su drevni narodi stvarali crteže uklanjajući taj površinski sloj tla do dubine od 15 do 30 cm, u nekim slučajevima i do 50 cm, otkrivajući time sloj ilovače svjetlije boje.
Većina poznatih geoglifa nastala je uklanjanjem površinskog sloja samo s ruba figura, stvarajući tek njihov obris, dok su drugi nastali uklanjanjem šljunka iz kompletne unutrašnjosti oblika.
S obzirom na malu količinu kiše i erozije u pustinji, geoglifi su uglavnom sačuvani tijekom stoljeća. Za njihovu postojanost ključna su dva fenomena. Nakon apsorbiranja dnevne topline, neposredno iznad linije stvara se jastuk od vrelog zraka koji ih štiti od vjetrova. Zemljište k tome sadrži vapno koje se u dodiru s jutarnjom izmaglicom pretvara u čvrsti zaštitni sloj.
Postoje tri osnovne vrste Nazca linija: ravne linije, geometrijski crteži i slikovni prikazi.
Na obalnoj ravnici postoji više od 800 ravnih linija, od kojih su neke dugačke čak 50 km! Imajući u vidu da mnoge od njih prelaze i preko brdovitog terena, i danas bi bio veliki izazov napraviti ovako dugačke, ravne linije.
Osim toga, postoji preko 300 geometrijskih crteža koji uključuju osnovne oblike poput trokuta, pravokutnika i trapeza, kao i spirale, strelice, cik-cak i valovite linije.
Otkriveno je i sedamdesetak crteža životinja i biljaka: crteži pauka, kolibrića, majmuna, kita, ljame, patke, guštera, psa, kaktusa, cvijeta te raznih stabala, od kojih se neki prostiru na dužini od 370 metara. Posebno intrigira činjenica da neki oblici predstavljaju vrste živog svijeta koje nisu karakteristične za podneblje Nazca kulture. Postoje i prikazi poput ruke, čovjekolike figure, nazvane “Astronaut” te drugi neidentificirani oblici.
Tajna Nazca linija
Istraživanja Xesspea, koji je prvi skrenuo pažnju na njih, nisu bila potpuna bez pogleda iz zraka, što je bilo moguće razvojem zrakoplovstva od 1939. godine.
Amerikanac Paul Kosok i Njemica Maria Reiche, koji su među prvima proučavali linije promatrajući ih i sa zemlje i iz zraka, pretpostavili su da se neke od njih poklapaju s pravcima izlaska Sunca u danima zimskog i ljetnog solsticija na južnoj hemisferi. Također, smatrali su da bi geoglifi mogli predstavljati nešto poput zemaljskih sazviježđa. Maria Reiche je primjenjujući svoja znanja iz geometrije, astronomije i umjetnosti dala najveći doprinos njihovu istraživanju, prezentaciji u javnosti i adekvatnoj zaštiti.
Međutim, u drugoj polovici XX. st., drugi istraživači, uključujući američkog astronoma Geralda Hawkinsa, nisu se složili s astronomskim objašnjenjem geoglifa. Oni su smatrali da je teško utvrditi nebesku konstelaciju koja je postojala u vrijeme nastanka linija, te da stoga ne postoji dovoljno dokaza kojima bi se potkrijepile prethodne teorije.
Teorija američkog antropologa Johana Reinharda iz National Geographica preusmjerila je istraživače na zanimljiv trag. U svojoj knjizi Nazca linije: nova perspektiva njihova porijekla i značenja on zastupa sljedeću tezu: “Čini se vjerojatnim da većina linija nije predstavljala orijentir za zemljopisni ili nebeski horizont, već je vodila do mjesta na kojima su se izvodili obredi za dobivanje vode i plodnosti usjeva.”
Mnogi geoglifi predstavljaju simbole koji se mogu dovesti u vezu s vodom – važnim izvorom života u ovim iznimno sušnim krajevima peruanske obalne ravnice. Pauci su u mnogim andskim kulturama povezani s kišom, lovom i ratovanjem, a općepoznato je da se pauci pojavljuju prije kiše2. Isto tako, kolibrić u drevnim kulturama Latinske Amerike predstavlja simbol plodnosti, a zajedno s majmunima pojavljuje se tamo gdje vode ima u izobilju – u džunglama Amazone. Prema ovim teorijama geoglifi su mogli biti ključni za prizivanje kiše. Neka novija istraživanja3 također sugeriraju da bi geoglifi mogli predstavljati markere za nalazišta vode pod zemljom.
Nazca linije nalaze se 450 km jugoistočno od Lime, na pustinjskoj visoravni između pacifičke obale i Anda. Crteži su jasno raspoznatljivi samo gledani s visine, a beživotna visoravan izgleda poput goleme prazne ploče na kojoj su divovske ruke nacrtale jasne i precizne geometrijske oblike i crteže. Otkriveno je preko 800 ravnih linija, 300 geometrijskih likova i 70 biljnih i životinjskih oblika, tzv. biomorfa. Neke od ravnih linija imaju duljinu do 50 kilometara, dok su biomorfi duljine od 15 do 365 metara (pauk – 46 metara, kolibrić – 50 metara, majmun – 110 metara, ptica koja podsjeća na kondora – 135 metara; gušter se proteže u dužini od 188 metara, a pelikan na 285 metara).
Goleme dimenzije geoglifa nadmašuju veličinom sve ono što su sagradile Inke, najveće carstvo u pretkolumbovskoj Americi, a stilom odudaraju od svih drugih ostataka pronađenih u Americi. Ono što je nepoznato nama danas, bilo je nepoznato i samim Inkama u vrijeme španjolskih osvajanja. Može se zaključiti da se radi o ostacima vrlo visoko razvijene nepoznate civilizacije čija starost seže nebrojeno mnogo vjekova unatrag i o kojoj možda nikada nećemo saznati nešto više.
Zanimanje za fenomen Nazca još uvijek ne prestaje, što pokazuju i mnoga istraživanja koja su u posljednjem desetljeću na svjetlo dana iznijela više novih crteža, zahvaljujući kamerama visoke rezolucije instaliranim na dronovima. Godine 2011. japanski tim sa Sveučilišta Yamagata, kojim je rukovodio Masato Sakai, otkrio je novi geoglif koji izgleda kao prizor obezglavljivanja. Duljine oko 4,2 metra duljine i širine 3,1 metar, daleko je manji od ostalih Nazca prikaza. Također su pronašli prikaz mitskog stvorenja dugačkog 30 metara koje ima mnogo nogu i isplažen jezik.
Članovi Društva za američku arheologiju iznijeli su 2015. godine mogućnost da se svrha linija s vremenom mijenjala te da su linije u jednom trenutku predstavljale i rute kojima su peruanski hodočasnici išli u hramske komplekse, poput poznate grobnice Cahuachi gdje su pronađena mumificirana tijela iz Nazca razdoblja.
Krajem 2019. godine spomenuti je tim japanskih znanstvenika u suradnji s američkom računalnom tvrtkom IBM uspio pomoću superračunala integrirati podatke dobivene satelitskim snimkama visoke rezolucije i dekodirati novi geoglif. On predstavlja čovjekoliku figuru dužine oko pet metara. Očekuje se da će upravo upotreba najsuvremenije tehnologije dati velik doprinos u otkrivanju novih oblika, posebno jer se smatra da mnogi od njih nisu vidljivi ljudskom oku ni iz koje perspektive.
Pored svih dosadašnjih istraživanja, do danas ne postoji opće prihvaćena teorija i gotovo je nemoguće znati tko je načinio ove divovske crteže, kada, kako i u koju svrhu. Dok jedni u njima vide naznake astronomskog kalendara, za druge su to religijski simboli, a za one treće, odvažnije mašte – kozmodrom za posjetitelje iz drugih galaksija…
Iskustvo je i u ovom slučaju potvrdilo da ćemo teško dokučiti tajne drevnih civilizacija ako ih promatramo i mjerimo iz suvremene perspektive i ogrćemo današnjim vrijednostima. Moguće je da će udruživanje arheologije i antropologije dati cjelovit i zanimljiv smjer ovim istraživanjima.
Treba imati na umu da nepostojanje pisanih dokaza mnogih drevnih južnoameričkih kultura, kao i poteškoće u razgraničavanju njihova djelovanja i prožimanja, ne čine razumijevanje njihova nasljeđa nimalo lakim. Bogata materijalna kulturna ostavština na ovim prostorima još uvijek je neriješena zagonetka, a pokušaji njezina razotkrivanja i dalje se nastavljaju.
1 Nazca linije spominje još 1553. godine Pedro Ciesa de Leon, španjolski konkvistador i kroničar Perua.
2 Izvor: Richard Burger, arheolog s američkog Sveučilišta Yale u tekstu “Spider God” Temple Found in Peru, National Geographic, 2008.
3 Peru’s Nasca Lines Point To Water Sources, Suggest UMass Researchers, University Of Massachusetts, Amherst, 2000; The Ancient Nasca World, Rosa Lasaponara, Institute of Methodologies for Environmental Analysis, Italy
Autor: David Braić
