Duh košnice
Način života pčela oduvijek je budio ljudsku znatiželju. Promatrajući ih u ophodnji cvjetova, vrijedno mnoštvo u košnici te naročito savršenu građu saća, ne možemo ne zapitati se postoji li bolje uređena i održavana zajednica s preciznijom podjelom zadataka i dužnosti od zajednice pčela.
Vergilije u svom epu Georgike divi se pčelama i košnici, kako marljivo i složno rade kao da žive u nekoj pomno organiziranoj državi, a Shakespeare u Henryju V. na istom tragu piše:
Stoga je nebo odredilo svakom članu države i njegov posao i podstiče ga na redovan rad za opće dobro, koje iziskuje poslušnost sviju. Tako rade pčele, stvorenja čija nam prirodna uprava pokazuje kakav treba da je red u kraljevini. …
Košnicom vlada najizraženiji duh zajedništva u životinjskom svijetu. U toj zajednici postoji skladna razdioba poslova, a sav rad njezinih članova ide na dobrobit cjeline. Mark Winston, kanadski biolog, u svojoj knjizi Bee Time: Lessons from the Hive iznosi svoje tridesetogodišnje iskustvo proučavanja pčela: Mi težimo altruizmu, radnoj etici, fleksibilnosti, timskom radu i komunikaciji, što su vrhunci života u pčelinjoj zajednici, no često nam ne uspijeva doseći to što pčele rade s lakoćom.
Život u zajednici
Život pčela isprepleten je s ljudskim od pradavne prošlost. Čovjek ih je pronalazio u šumama i pećinama, pripremao im boravišta u udubinama stabala i panjeva te u izdubljenoj zemlji. Lončarske posude za pčele izrađivane su od pečene ilovače prije više od 5000 godina u starom Egiptu, Sudanu i Palestini. Med je kroz vjekove bio poslastica i lijek, a mitologija nam prenosi da je bio i hrana bogovima.
Naš planet nastanjuje više od 20 000 vrsta pčela, od toga samo devet vrsta pripada rodu medonosnih pčela (Apis). Osam vrsta medonosnih pčela živi u Aziji, dok je samo jedna, Apis mellifera, prisutna u Europi i Africi, a naknadno je raširena po svim kontinentima.
Vjerojatno najvažnija funkcija pčela za cijeli ekološki sustav jest oprašivanje bilja. Jaka pčelinja zajednica može u jednom danu oprašiti nekoliko milijuna cvjetova, a jedna pčela obiđe nekoliko tisuća cvjetova dnevno. One same oprašuju oko 80 % bilja, ostalo čine vjetar i drugi kukci. Sakupljajući nektar i pelud s cvjetova, neophodnih za njezin život, ona istovremeno prenosi pelud te vrši oplodnju biljaka. Time izravno utječe na stvaranje plodova, odnosno sjemena za daljnje razmnožavanje. I ne samo da se biljke razmnožavaju zaslugom pčela već će ti plodovi služiti kao hrana i izvor života mnogim životinjama i ljudima. Tamo gdje nema pčela, voćke daju malo plodova.
Stručnjaci se slažu da su pčele najorganiziranija zajednica u životinjskom carstvu u kojem vlada gotovo savršen red života i rada. Prosječna zajednica broji između 10 i 40 tisuća pčela, a dijeli se na tri skupine, od kojih svaka obavlja točno određenu funkciju. Središte predstavlja matica – majka svih članova zajednice. Ona je zadužena za redovito i ritmično obnavljanje legla. Neki narodi nazivaju je kraljicom pčela. Uloga trutova je oplođivanje matice, a nakon oplodnje umiru. Borave u košnici samo ljeti, a sami se ne brinu ni o svojoj ishrani, niti se bore za hranu, teritorij ili za ženku.
Najbrojniji članovi su radilice. Ima ih nekoliko desetaka tisuća u svakom leglu te vrše sve poslove, a rad je podijeljen prema dobi pčele. Mlade radilice obavljaju radove u košnici (čiste saće, od pčela sabiračica preuzimaju sakupljeni nektar i pelud i prenose ga u ćelije saća te hrane ličinke). Nešto starije radilice izlučuju vosak u svojim voštanim žlijezdama, koje se nalaze na donjoj strani zatka, i grade saće. Na kraju kućnog razdoblja mlade pčele preuzimaju poslove izvan košnice, skupljaju hranu, i to nektar i vodu u svojem mednom mjehuru, a pelud u košaricama zadnjeg para nogu. Pčele se ne rađaju s predznanjem, već mlade pčele sve nauče od starijih i iskusnijih. Radovi se prilagođavaju vremenskim prilikama i paši te drugim okolnostima. U slučaju jake nektarne paše veći broj radilica odlazi u sabiranje, a o tome se međusobno obavještavaju posebnim plesom kojim pokazuju količinu, udaljenost i smjer izvora paše. Pčelari znaju da se pčele dogovaraju o svojim običnim poslovima, ali i izvanrednim događajima kao što je otkriveno “blago”, napad medokradica ili gubitak majke. U svakom se događaju pčele drukčije ponašaju i drukčije bruje. Zahvaljujući njihovom međusobnom razumijevanju, rad u košnici odvija se u savršenom skladu.
Kao jak i vitalan organizam, pčelinja je zajednica sposobna za brzu prilagodbu novonastaloj situaciji. Naša tamna pčela prenesena u Australiju ili Kaliforniju već druge ili treće godine, kad ustanovi da ondje vlada vječno ljeto i nikad ne nestaje cvijeća, sabire svaki dan onoliko koliko joj treba za dnevnu potrošnju, prestajući gomilati zalihe za zimu.
Domaća pčela ne može živjeti sama za sebe i odijeljena od svoje zajednice. Tada vrlo brzo ugiba. Osim spomenute vrste Apis mellifera, medonosne pčele, začetke ideje zajedništva vidimo i kod divljih pčela koje žive same. No, to se uglavnom svodi na interesno povezivanje jedinki prilikom obavljanja određenih poslova, kao na primjer gradnje zimskog staništa. Čim određeni posao završi, one se razdvajaju i nastavljaju živjeti samostalno.
Stvaranje nove zajednice
Kad pčelinje društvo dosegne vrhunac razvoja u košnici i stvori blagostanje, pojavljuje se prirodni nagon za razdvajanjem pčelinjeg društva, takozvano. rojenje. Tako se postupno počinje stvarati roj koji će se odijeliti od zajednice. To novo društvo čine pčele radilice, bez matice i trutova. Sastoji se od otprilike polovice prijašnje zajednice; između 5 i 20 tisuća pčela svih uzrasta. Roj iz rezerve svoje dotadašnje zajednice uzima onoliko meda koliko pčele mogu ponijeti i užurbano izlazi iz staništa.
U tom trenutku cijeli jedan pčelinji narod koji je dosegnuo puninu razvoja ostavlja budućoj generaciji plodove svog truda i dostojanstveno odlazi dalje potražiti novu postojbinu. One ne bježe zbog iznenadne odluke ili u strahu, zbog gladi, napada ili bolesti… Ako je zajednica siromašna i pogođena nedaćama, pčele je nikako neće ostaviti. Odlaze onda kada je na svom vrhuncu. To je zanimljiv prizor: zračni prostor iznad košnice na visini od nekoliko metara ispunjava nekoliko tisuća pčela. Tvoreći oblik kugle, uz naročito zujanje lagano kruže te se tim plesom opraštaju od starog stana. Najprije pronalaze mjesto na grani gdje oblikuju grozd; tu se smire i čekaju da skupina pčela izvidnica obiđe okolinu i pronađe novo stanište.
Život započinju iznova u goloj nastambi. I tek što se košnica postavi na mjesto, pčele poput vojnika kreću svaka na svoj posao. Teško je i zamisliti koliko vještine i marljivosti treba tom malom narodu, koliko oštrine oka u građenju dok se ne uredi novi stan, označe nacrti i odredi mjesto za sve što treba – i to što štedljivije i što brže. Vrhunac gradnje je saće, šesterostrane stanice koje se grade od voska što ga izlučuju iz svoga tijela, a služi za smještaj pčelinjega legla (jaja, ličinke, kukuljice) i rezervne hrane (meda i peludi). Ne smiju se zaboraviti ni zakoni ventilacije, stabilnosti i čvrstoće, važnost lakog prilaza i određivanje otpornosti voska… Ponekad je dovoljno samo četiri-pet dana i novi roj funkcionira kao i zajednica koju su napustili.
Pčele i ljudi
Danas je pčelarstvo raširena grana. Istraživanja pokazuju da od toga imaju koristi i pčele i ljudi. Pčele se brzo prilagode na uvjete koje pripremi pčelar nastojeći u što većoj mjeri zadovoljiti njihove potrebe. No, usprkos tome, svjedoci smo dramatičnog smanjenja broja pčela na svijetu. Taj trend se primjećuje i kod pčela koje oprašuju cvjetove daleko od civilizacije. Razlozi se pripisuju prekomjernoj primjeni pesticida i kemikalija u intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji.
Izumiranje pčelinjih zajednica poziv je na buđenje i nama jer naš vlastiti opstanak ovisi o zdravlju ekosustava koji nas podupiru. Možemo spasiti pčele smanjenjem upotrebe pesticida i poboljšavanjem uvjeta okoliša u kojem žive. Pomažući njihovom preživljavanju, doprinijet ćemo i vlastitom opstanku.
Proučavajući ove neumorne i složne životinje, ne možemo ne zapitati se možemo li nešto od njih naučiti. Očito je postojanje harmonije između pčela i okoline. Pčele svoj stan stvaraju izlučivanjem voska iz sebe, pažljivo ga oblikuju i stavljaju na raspolaganje zajednici. Oprašujući cvjetove ostvaruju svoju dužnost prema prirodi. Leteći od cvijeta do cvijeta prikupljaju nektar koji prerađuju u med, no stvaraju višak koji uzimaju ljudi.
Pčelinje nas zajednice također podsjećaju da društva najbolje funkcioniraju kada su pojedinačna ostvarenja usmjerena na opće dobro ili kako nam to kazuje Marko Aurelije – što nije dobro za košnicu, nije dobro ni za pčelu. Intenzivna suradnja i sloga kamen je temeljac pčelinje zajednice u kojoj svaka pčela radi ono što je potrebno za opstanak i napredak cjeline. Radilice stalno procjenjuju što treba raditi, smjenjuju se na poslovima, ne zbog vlastitog zadovoljstva i koristi, nego kako bi najbolje služile zajednici. Pri tome je važan rad svake pojedine radilice jer zajednice ne bi mogle funkcionirati bez malih, ali bezbrojnih doprinosa nebrojenih pčelica.
ZANIMLJIVOSTI IZ ŽIVOTA PČELA
Da bi proizvele 1 kg meda, pčele trebaju u košnicu unijeti 3 – 4 kg nektara, što ovisi o sadržaju vlage u zraku i nektaru. Iz jednog cvijeta pčela usisa oko 0,02 mg nektara.
Jedna pčela u minuti posjeti oko 10 cvjetova, a jedan izlet iz košnice traje oko 10 minuta. Znači da za vrijeme jednog leta pčela posjeti oko 100 cvjetova.
Izvan košnice pčela dnevno radi 6 – 7 sati. Za to vrijeme napravi oko 40 letova i posjeti oko 4000 cvjetova.
Životni vijek pčele ljeti ne prelazi 50 – 60 dana, ali zimi žive i duže od 5 mjeseci.
Ljeti u svakoj košnici dnevno umire oko 1000 pčela radilica, ali više od toga rađa se svaka 24 sata. Mlada matica dnevno položi i više od 2000 jaja.
Pčela može odletjeti od košnice skoro 8 km i nepogrešivo će pronaći put natrag. Međutim, radno korisna daljina pčele ne bi trebala biti veća od 2 km.
Pri letu bez tereta pčela razvija brzinu do 65 km na sat. Za jednu minutu preleti preko 1 km. Natovarena nektarom i peludom pčela smanjuje brzinu leta za 18 – 36 km na sat, ovisno o smjeru i pravca vjetra.
U proljeće 70 % pčela unosi vodu u košnicu, 20 % unosi nektar, a 10 % pelud
Autor: Marin Božić
