Podatak da su vlasti javni dug BiH u periodu od 2006. do 2016. godine trostruko uvećale, dovoljno je ilustrativan u kojem smjeru ide bh. ekonomija. Ka dužničkom ropstvu!
Piše: Eldar Dizdarević
Senad Šepić, predsjednik Nezavisnog bloka, uputio je nedavno otvoreno pismo predsjedavajućem Vijeća ministara BiH te premijerima Federacije BiH i Republike Srpske. U pismu Šepić od Zvizdića, Novalića i Cvijanovićke traži da Vijeće ministara BiH zajedno sa nadležnim entitetskim institucijama izvrši provjere koliko iznose maloprodajne marže distributera nafte i naftnih derivata u Bosni i Hercegovini po litri goriva, te da se one zakonski ograniče i smanje, a sve u cilju kako bi se dio poskupljenja zbog nedavnog uvođenja dodatnih akciza prebacio i na teret distributera i trgovaca naftom i naftnim derivatima, a ne samo na građane u BiH.
Šepić navodi da je od februara 2018. došlo do tri povećanja cijena goriva i to 1. 2. 2018. godine, kada je gorivo poskupjelo za 20 do 25 feninga, zatim 16. 4. 2018. godine, kada je gorivo opet poskupjelo za dodatnih 5 feninga te na kraju 7. 5. 2018. godine kada je gorivo opet poskupjelo 10 do 15 feninga. “Od uvođenja akciza, gorivo je dakle poskupjelo i do 40 feninga, a vi niste uradili ništa da zaštitite građane, iako vas je i Parlament BiH za to zadužio”, zaključuje predsjednik Nezavisnog bloka.
Dodaje također da su cijene goriva danas u BiH iste ili veće nego u Austriji, a to je katastrofalno jer su u Austriji prosječne plate pet puta veće nego u BiH! Osim toga, konstatira on, zbog rasta cijena goriva nakon uvođenja akciza došlo je i do lančanog rasta troškova života tako da su troškovi, koji se računaju potrošačkom korpom, porasli za 17 KM. “Pozivam Vas ovim putem da urgentno djelujete vezano za ovu problematiku, da zajedno sa nadležnim institucijama spriječite nekontrolisana povećanja i smanjite marže distributera nafte i naftnih derivata, u skladu sa Zakonom i odlukom Parlamenta BiH, kako bi se osigurala zaštita građana u BiH, posebno najosjetljivijih kategorija stanovništva”, zaključuje u pismu Senad Šepić. Nažalost, do danas nije dobio nikakav odgovor od nadležnih.
Prisjetimo se ukratko. Uvođenje dodatnih akciza na gorivo (kao i na duhan i duhanske prerađevine) dio je famozne Reformske agende. Iako povećanje nameta zapravo nema apsolutno nikakve veze sa stvarnim reformama, predstavnici bh. izvršne i zakonodavne vlasti podlegli su opet, po ko zna koji put, pritiscima iz međunarodne zajednice te su u protekle tri godine uveli brojna dodatna opterećenja, među kojima su i pomenute akcize.
Naravno, prije uvođenja novih nameta svi koji se na bilo koji način bave ekonomijom upozoravali su na pogubnost tih poteza, pa su čak i mediji unaprijed predviđali negativne efekte takvih mjera (naprimjer, tekst u Oslobođenju “Akciza čiste gluposti” od 8. 11. 2017. godine). Čak su i ugledni svjetski stručnjaci, poput američkog ekonomiste Arthura Laffera, o tim “reformskim mjerama” negativno govorili. Laffer je, recimo, na predavanju u Sarajevu u novembru prošle godine rekao, između ostalog, sljedeće: “Uvesti toliki porez na duhan da se uništi domaća industrija, smanje budžetski prihodi od duhana i ojača crno tržište, kao što je urađeno u BiH, to je zapravo - čista glupost! Koja je logika, naprimjer, da autoput gradimo od povećanja akcize na gorivo? Možda političari misle da će se narod odjednom više voziti tim putevima ako bude plaćao skuplje gorivo!?”
S druge strane, vjerovali ili ne, bilo je čak univerzitetskih profesora iz BiH koji su prije uvođenja akciza tvrdili da novi nameti neće prouzrokovati rast cijena. Čak su tvrdili da dodatne akcize neće uticati ni na povećanje cijena goriva. No, evo, na našu veliku žalost, realnost ih je brutalno demantirala, baš onako kako su to nezavisni stručnjaci koji ne rade u stranim institucijama i predviđali, odnosno baš onako kako je to predsjednik Nezavisnog bloka opisao u svom otvorenom pismu.
Prisjetimo se i euforičnih najava iz parlamentarnih klupa prije uvođenja akciza. Gorivo neće poskupjeti, neće doći do porasta životnih troškova, mi ćemo reagirati i spriječiti poskupljenja, mi ćemo od tih akciza sagraditi moderne autoputeve kroz BiH i tako dalje. Nažalost, ništa od pomenutog se nije desilo, iako je bilo zakonskih osnova da nadležni djeluju. Tako je, naprimjer, Miroslav Brčkalo, poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini RS-a, upozorio da prilikom formiranja novih cijena resorno ministarstvo i Inspektorat nisu ispunili svoje zakonom propisane obaveze, jer je “gorivo poskupjelo više od 30 feninga po litri, a Ministarstvo trgovine i Inspektorat ćute, iako su morali djelovati po Zakonu o regulisanju cijena!”
A sve se znalo zapravo i prije uvođenja dodatnih nameta. Lako je bilo pretpostaviti i rast cijena goriva i životnih troškova, baš kao što je bilo lako pretpostaviti da model gradnje autoputeva povećanjem cijena goriva nije baš dobar za BiH. Kako je to svojevremeno lijepo pojasnio prof. dr. Vjekoslav Domljan, takav model finansiranja putne infrastrukture zaista je zabilježen u nekim zemljama u svijetu, ali on jednostavno nije primjenljiv kod nas jer, naprosto, BiH nije tranzitna zemlja niti je zemlja nezaobilazna na ruti transporta ljudi i robe.
“Nije mudro graditi autoceste u doba rapidne deindustrijalizacije i depopulacije BiH, koja će trajati zasigurno do 2100. godine. Kratko kazano, ako BiH gubi robu i putnike - a nije tranzitna zemlja (kad bi BiH propala u zemlju, nijedan putnik niti jedna roba izvan BiH ne bi zažalila zbog toga) - postavlja se pitanje za koga se grade autoceste. Ako BiH nema programsko budžetiranje, vlast može oporezovati šta želi i ulagati u što želi. No, s takvim pristupom javnim financijama, već je završila sa šeširom u ruci pred MMF-om”, rekao je on. I potpuno je u pravu. Jer, šta ako se za nekoliko godina ispostavi da je izgradnja putne infrastrukture na ovaj način ekonomski neodrživa? U tom slučaju ne samo da bi bila stvorena ekonomska šteta izgradnjom cesta nego bi se i povećanje cijena pokazalo kao sasvim besmislena finansijska mjera. Kada krenemo nizbrdo, hoće li se tada iko sjetiti Reformske agende?
Uvođenje novih nameta u ovakvoj situaciji zaista jeste besmislena finansijska mjera, ali samo sa stanovišta bh. ekonomije i njenih građana. Nažalost, nije baš toliko besmislena s pozicije međunarodnih finansijskih institucija poput MMF-a, Svjetske banke i Evropske banke za obnovu i razvoj. Njima svako zaduživanje BiH - pa čak i ono potpuno besmisleno - apsolutno odgovara, jer oni ne daju samo kredite. Sa besmislenim kreditima međunarodne finansijske institucije dobijaju i moćno oruđe za vršenje pritiska na bh. dužnosnike u smislu daljnje rasprodaje bh. imovine u bescjenje, poput recimo telekoma, elektroprivreda, izvorišta pitke vode i tako dalje, što je također dobrim dijelom već najavljeno u famoznoj Reformskoj agendi. Podatak da su vlasti javni dug BiH u periodu od 2006. do 2016. godine trostruko uvećale, dovoljno je ilustrativan u kojem smjeru ide bh. ekonomija. Ka dužničkom ropstvu! A dodatno povećanje akciza na gorivo i drugih nameta samo je zapravo jedna od brojnih stepenica na tom putu.
