HRVATI vole mitove. Neki od tih mitova su sasvim bezazleni – tipa hrpe povijesnih bajki i o nekadašnjim knezovima, kraljevima i plemićima. Takve bajke ima svaka nacija i dio su nacionalnog identiteta, ništa opasno. Postoje bajke koje mogu biti igra, a mogu i dovesti do propasti obitelji: recimo ideja "obogatiti se na kladionici". Dok to držite za zabavu – sve je O.K., no u konačnici oko kocke postoji samo jedno pravilo: dobiva samo kuća.
No, postoje i štetni, bezvezni, glupi nacionalni mitovi koji nemaju nikakve pozitivne vrijednosti i samo hrane filozofiju "ne trebamo se mijenjati, stvari će se dovesti same u red". Jedan od tih mitova je da smo bogati vodom i da nije daleko vrijeme kada ćemo se obogatiti prodajom vode. Idu kamioni, brodovi, vlakovi puni hrvatske vode po svijetu, a nama ostaju milijuni bez rada…
Renta, odnosno rentna zarada je kod mnogih u Hrvatskoj vrhunac poduzetničkog sna – imaš neku imovinu, ta imovina donosi novce, a novci se onda broje i troše. Tako se i raširila zadnjih godina misao kako će globalno zatopljenje dovesti do toga da će drugi u nas masovno kupovati vodu i prevoziti je tamo gdje vode nema. A mi ćemo sakupljati lovu i bogato živjeti kao Saudijci od nafte. Sve bi to bilo dobro – da je priča nije potpuni mit.
Niti smo toliko bogati vodom, niti je voda skupa, a niti je toliko potrebna otkada je radi potreba Međunarodne svemirske stanice iznimno razvijen postupak obrnute osmoze. Da, ideju o hrvatskom "profitabilnom biznisu" uništili su dijelom i američki, izraelski i drugi znanstvenici.
No, uopće kako je priča počela?
Pogrešno tumačenje znanstvenog izvješća
Ima tome više od deset godina – od strane Ujedinjenih naroda proglašeno je Međunarodno desetljeće za vodu 2005.-2015. u sklopu kojega je FAO (Organizacija za prehranu i poljoprivredu UN-a) još 2003. objavio dokument "Review of World Water Resources by Country", u kojemu Hrvatska zaista stoji odlično! Sažetak izvješća je dostupan ovdje.
Netko od novinara je pročitao to izvješće (čini se sa zakašnjenjem od par godina) i u roku od par dana svi mediji su bili puni činjenice kako je Hrvatska puna vode. Treći ili peti u Europi (ovisno da li je korišteno ovo izvješće ili UNESCO-ovo). Vrhunski! Među 30 najbogatijih u svijetu po količini obnovljive pitke vode po stanovniku. Svi su bili oduševljeni. Treći u Europi!
Već su novine i portali počeli pričati, a stranke uvoditi u programe, kako ćemo se obogatiti izvozom vode, jer eto, kako ide vrijeme, voda će postati skuplja nego nafta. A znamo kako se fino i dobro živi od izvoza nafte!
Međutim, gotovo svi su previdjeli jednu frazu u izvješću – "pitke vode po stanovniku". Po stanovniku! Hrvatska je bogata vodom zato jer se statistika računa po stanovniku, a mi smo zemlja koja ima sve manje ljudi. I kako se stanovništvo smanjuje, bogatstvo vodom postaje sve značajnije! Dodatno, u pitanju je – stanje svih vodotokova! Još je 2011. godine bloger Daniel N. koji je vodio blog pri portalu Politika.com obrazložio FAO-vo izvješće u tekstu "Izuzetno bogati vodom".
Daniel N.'s blog tako navodi: "Čini se da nitko nije detaljno čitao izvještaj FAO. Ova količina je jednostavno ukupna količina slatke vode, uključujući izvore, podzemnu vodu, ali i rijeke i jezera! Štoviše, ovo uključuje i "vanjske" izvore, dakle vodu koja rijekama dolazi iz inozemstva. (…) U čemu je tajna "vanjskih" zaliha? Pa, to su jednostavno rijeke koje ulaze u Hrvatsku, ili prolaze granicom — Sava, Drava i Dunav. To su relativno velike rijeke, a Hrvatska jednostavno ima pravo na dio količine vode koja godišnje protječe tim rijekama."
Dakle, bogati smo vodom – ali zato jer imamo malo stanovnika i zato jer imamo velike rijeke – i tek zato dolazimo po svim statistikama na europski i svjetski vrh!
Vodovodi – bacamo preko pola vode!
Hrvatska ima za svoje potrebe sasvim pristojne količine kvalitetne vode, ali istini za volju, prema vodi se odnosimo užasno, nisu rijetki gradovi gdje vodovodi naplate niti pola vode koja se ubaci u sustav – dakle pola pitke vode uredno iscuri! Jasno je, trošak se uredno prebaci na kupce, voda još uvijek nije preskupa, i lakše se građanima nabiti nove uplatnice nego sustavno raditi na obnovi mreže koja doslovno propušta.
Analizom se bavio Eduard Soudil iz Glasa Slavonije, pa piše u izdanju od 7. srpnja 2016.: "Gubici vode u javnim vodovodima u Hrvatskoj u 2015. godini bili su čak 193,6 milijuna prostornih metara, ili 61 % ukupne količine isporučene vode. (…) Zabrinjava i činjenica da bi te gubitke uskoro mogli plaćati građani. U tom smjeru ide odredba koja je trebala stupiti na snagu 1. siječnja 2016., a odgođena je do 1. siječnja 2017. prema kojoj bi vodoopskrbe morale platiti Hrvatskim vodama za svaki kubični metar vode koje iscrpe."
Ponovimo – gubici vode su 63%! Dakle, gotovo dvije trećine onoga što se crpi! To za sada posredno plaćate, jer ste kao potrošač zadnji u nizu, a netko mora platiti povećanu potrošnju vodoopskrbnih sustava – nije ista potrošnja struje, trošenje pumpi i ostaloga ako treba izvući 1000 ili 2000 kubika. A kako stvari stoje – uskoro ćete i neposredno plaćati.
Velik dio hrvatskih vodovoda rađen je nakon Drugog svjetskog rata i cijevi su sada već u užasnom stanju – umjesto ulaganja voda se upumpava, tu razliku uredno plaćate, a sve druge probleme koji mogu nastati radi poroznih cijevi i spojeva (što može dovesti i do zdravstvenih problema ako vode povremeno nestaje pa vodovod "povuče" blato iz okoliša) – zaboravlja se.
Ovo da u vodovodima bacamo gotovo dvije trećine vode, na neki način ipak govori da jesmo bogati vodom – i da se kao nacija ponašamo kao pijani milijarderi u kockarnici. Uglavnom, umjesto bogatstva – radi loše brige o vodi i radi toga "lako ćemo, imamo mi vode", smiješe nam se dodatni troškovi i tko zna koliki milijuni ulaganja u sustave koji su desetine godina ostavljani bez gotovo ikakve obnove. Očekujte stoga sve više fontani – ali onih spontanih, radi puknuća cijevi.
Voda iz boca – ima li tu love?
Onima koji očajnički gledaju kako ipak postati bogat od vode ostaje zadnje uporište – voda iz boca. Skupa je, po 5-6 kuna pola litre, pa sigurno se tu može obogatiti. U biti i ne. Prvi problem sa skupom prodajom vode je u tome što ista pada s neba i to besplatno. Ponekad i u velikim količinama. Drugi "problem" je što Hrvatska, ali i dobar dio razvijenog svijeta ima pitku vodu iz pipe, gdje po cijeni litre "iz boce" kupite cijeli kubik.
Da biste ljude natjerali da za isti proizvod plate 1000 puta više, dakle kupe bocu vode, umjesto da je napune iz pipe – potrebna su enormna ulaganja u marketing i promociju. Takva ulaganja kod proizvodnje vode u bocama predstavljaju ogroman trošak. Nadalje, košta i boca, ali i prijevoz, jer jedno je kroz cijev, a drugo kamionom.
Hrvatska ima nešto preko 20 koncesionara koji zahvaćaju vodu za prodaju u bocama – i ti koncesionari plaćaju naknadu za koncesiju, fiksni dio kada počnu raditi i varijabilni, koji iznosi 30 kuna po kubičnom metru, dakle nekih tri lipe po litri. Novac se dijeli između države i lokalne samouprave (općina, grad) gdje se voda vadi. Ukupno je to bilo primjerice 2012. godine nešto preko 14 milijuna kuna. Naravno, na to treba dodati da pogoni trebaju i radnike (porez i prirez), ako dobro rade platiti će i porez na dobit, a za svaku bocu koja se proda u Hrvatskoj plaća se i PDV.
Da li bi mogla naknada po litri biti veća od ove oko tri lipe? Mogla bi, ali onda bi mogli i koncesionari odustati, a trgovci uredno vodu kupovati iz Austrije ili Italije. Onda ne bi bilo ni zaposlenih, ni kupovine opreme, ni plaća za one koji rade u pogonu, ni za vozača kamiona i druge. Jer, i uz ove cijene prodaja vode u bocama biznis je samo za najveće.
Naime, nekoliko koncesionara je i uz 3 lipe po litri čekao stečaj, a ne bogatstvo – razlog? Upravo marketinški, ljude treba nagovoriti da plaćaju nešto što mogu dobiti iz pipe za jednu tisućinu cijene.
Ukratko – voda iz flaša može donijeti i donosi neku kunu lokalnoj samoupravi, u nekom nerazvijenom kraju (a obično su takva područja gdje su dobri izvori vode) omogućiti zapošljavanje 10-20 ljudi u pogonu, što je za ta mjesta odlično – no ne očekujte da će Hrvatska od toga živjeti.
Tko misli da je to dobar biznis – može probati, jer kažem, neki su morali odustati, izvora ima.
A možda će Afrika i Azija ipak trebati vodu?
Zadnji adut oko toga da ćemo se obogatiti vodom – da ćemo čistu, kvalitetnu vodu prodavati za naftu ili zlato ili dolare u arapske i druge države – uništili su znanstvenici. Preciznije rečeno – ISS, Međunarodna svemirska stanica.
Poslati gore kilogram tereta koštalo je 20.000 dolara (sada malo manje), a kako vam po astronautu treba par litara vode dnevno, jasno je bilo da je voda jedan od većih troškova održavanja ISS-a. Postupak obratne osmoze za dobivanje pitke vode se koristi već desetljećima, ali su radi ISS-a utučeni dodatni milijuni u njegov razvoj. I što smo dobili? Na ISS-u astronauti doslovno dobivaju vodu iz mokraće! Na Zemlji ne moramo naravno ići tako ekstremno, ali more je skoro svugdje, a obrnuta osmoza uredno radi s morskom vodom.
Ukratko, povratna osmoza, obrnuta osmoza ili reverzna osmoza je metoda koja služi za dobivanje pitke vode iz slane vode. Postupak koristi polupropusnu membranu kroz koju prolazi čista voda a zaostaju soli. Tlak slane vode mora biti oko 25 bar. Kako kaže Wikipedija, a potvrđuje praksa – povratna osmoza ili reverzna osmoza je skoro savršen proces filtriranja vode (uz korištenje aktivnog ugljena te dezinfekciju (kloriranje, ozon, UV svjetiljka, sunčeva dezinfekcija). Ovaj proces omogućuje odstranjivanje najsitnijih čestica iz vode. Tako se dobiva voda za piće koji zadovoljava sve potrebne standarde. Štoviše, znate li koji je problem obrnute osmoze? Vodu čini i previše čistom – praktično dobivamo destiliranu vodu, pa joj se umjetno moraju dodavati minerali!
Izrael već negdje polovnu vode dobiva ovim postupkom – najveće postrojenje Sorek, proizvodi 627.000 kubičnih metara na dan. Drugim riječima šest stotina dvadeset sedam tisuća tona. Jedno 2-3 supertankera. Svaki dan! A mi bismo eto, prodavali vodu!
Dodatno – zemlje koje trebaju vodu najčešće su u pojasu gdje ima jako puno sunčanih dana, tako da razvojem sustava za iskorištavanjem sunčeve energije za proizvodnju struje (da i tu je svemirska industrija pomogla!), voda dobivena obrnutom osmozom postaje sve jeftinija.
Današnji svijet ide putem novih tehnologija
Dok u Hrvatskoj vodovodi cure na sve strane, a narod priča kako ćemo se "obogatiti vodom" – dotle svijet nije stajao. Obrnuta osmoza, fotonaponski elementi, praktično izravna primjena tehnologije namijenjen za Svemir u svakodnevnom životu – to je svijet danas. To je svijet u kojem se nalazi i jedna mala Hrvatska, koja nikako ne želi prihvatiti zakonitosti tog svijeta. A te zakonitosti su jednostavne: boljitak donosi tehnologija, poduzetništvo i rad.
Priča o kako će se naći bogatstvo za naciju od rente – pa i u smislu iskorištavanja voda, jednostavno je bajkica, a bajke nisu nešto od čega se može platiti ručak.
Da, imamo dovoljno vode za svoje potrebe, ako je budemo pazili – od toga da nam ne curi pola vodovoda do toga da strogo kažnjavamo sva divlja odlaganja otpada. Da, neki će vodu i flaširati i netko će od toga imati posao, a pokoja brdska općina dobiti neki novac. I poneki koncesionar će naravno imati dobit, neki će i propasti, jer eto i to se događa. No, nekog naročitog bogatstva u svemu tome nema niti će biti.
Svijet naime nije čekao da im mi nabavimo vodu, lijepo su ljudi prionuli poslu i razvili tehnološki postupak kojim od nikoga neće ovisiti što se proizvodnje pitke vode tiče. Ipak je ovo 2016. godina, koliko god Hrvatska željela ostati u prošlosti.
Veliki novci se inače vrte oko novih postrojenja za obrnutu osmozu, oko razvoja, proizvodnje, održavanja, ti složeni pogoni su jako velik novac – no Hrvatska u tome ne sudjeluje. Koga uopće ovdje briga što je obrnuta osmoza?
