Tragajući za nekim tematskim odgovorima lutao sam po web prostranstvima gdje naletjeh na ime i prezime Mubere Mujagić, u svijetu ugledne poetese iz Sarajeva. Davno u osamdesetim sam se o ovo ime „očešao“, ali vođen ondašnjim mladalačkim prioritetima nisam tome pridavao veće pažnje. Uostalom u ono vrijeme je bilo dosta drugih i jačih tema, zavladala je ekonomska revolucija Ante Markovića, u Beograd su tako nekako, u ta doba, iz Sarajeva bježali ondašnji sarajevski disidenti, partijski kadrovi poput Esada Ćimića i Vojislava Šešelja, a ja sam tada bio mlad i zaljubljen, nesputano uživao u studentskim vragolijama vjerujući u neuništivost poretka čija je ideološka potka bratstva i jedinstva bila utemeljena „u krvi najboljih sinova i kćeri“ ondašnje domovine. U sve to sam tada čvrsto vjerovao, poput mnogih drugih, pa mi nije bila važna usputna priča o slučaju Mubere Mujagić.

Draga moja prijateljice, sasvim je uredu to što se nekada, bez nekog posebnog razloga, osjećaš depresivno. Zaista je normalno osjećati se ponekad melanholično, tužno, apatično.

Postoje teme za koje je neverovatno da nisu našle svog romanopisca. Šta je, recimo, sa Marksovim domaćinstvom? Ono je bilo sastavljeno od dramatičnih viktorijanskih stereotipa: nezakonito dete sa sluškinjom, zapostavljena supruga, misteriozni i konspiratorni posetioci, prekorni rođaci i dobročinitelj filantrop plemenitih pobuda. I eksploatisana ćerka koja strada.