Behzad Čirkin: Uz Svjetski dan knjige - Neoprostivi grijesi sarajevske poetese Mubere Mujagić
Tragajući za nekim tematskim odgovorima lutao sam po web prostranstvima gdje naletjeh na ime i prezime Mubere Mujagić, u svijetu ugledne poetese iz Sarajeva. Davno u osamdesetim sam se o ovo ime „očešao“, ali vođen ondašnjim mladalačkim prioritetima nisam tome pridavao veće pažnje. Uostalom u ono vrijeme je bilo dosta drugih i jačih tema, zavladala je ekonomska revolucija Ante Markovića, u Beograd su tako nekako, u ta doba, iz Sarajeva bježali ondašnji sarajevski disidenti, partijski kadrovi poput Esada Ćimića i Vojislava Šešelja, a ja sam tada bio mlad i zaljubljen, nesputano uživao u studentskim vragolijama vjerujući u neuništivost poretka čija je ideološka potka bratstva i jedinstva bila utemeljena „u krvi najboljih sinova i kćeri“ ondašnje domovine. U sve to sam tada čvrsto vjerovao, poput mnogih drugih, pa mi nije bila važna usputna priča o slučaju Mubere Mujagić.
Autor: Impuls
Ispijam čaj od đumbira i lipe, prija mi, đumbir sam izrendao kako bi mi onaj oštar ukus lakše klizio kroz grlo sve do želučane duplje, a sve to zajedno stimulisalo protok krvi do mozga koji postaje nemiran pred mnogim pitanjima sopstvenog mi duha. Tragajući za nekim tematskim odgovorima lutao sam po web prostranstvima gdje naletjeh na ime i prezime Mubere Mujagić, u svijetu ugledne poetese iz Sarajeva. Davno u osamdesetim sam se o ovo ime „očešao“, ali vođen ondašnjim mladalačkim prioritetima nisam tome pridavao veće pažnje. Uostalom u ono vrijeme je bilo dosta drugih i jačih tema, zavladala je ekonomska revolucija Ante Markovića, u Beograd su tako nekako, u ta doba, iz Sarajeva bježali ondašnji sarajevski disidenti, partijski kadrovi poput Esada Ćimića i Vojislava Šešelja, a ja sam tada bio mlad i zaljubljen, nesputano uživao u studentskim vragolijama vjerujući u neuništivost poretka čija je ideološka potka bratstva i jedinstva bila utemeljena „u krvi najboljih sinova i kćeri“ ondašnje domovine. U sve to sam tada čvrsto vjerovao, poput mnogih drugih, pa mi nije bila važna usputna priča o slučaju Mubere Mujagić.
Juče sam ostao zaprepašten pred onim što sam našao i pročitao. Ne radi se o vrijednovanju njenog poetskog rada, već o njenom zapanjujućem književnom usponu u Evropi i svijetu, a i o društevnoj degradaciji i dehumanizaciji na domaćem terenu. Umrla je u Sarajevu, tiho i zaboravljena, u uslovima u kojima joj je rođeni brat teško skrpio sredstva za njenu sahranu.
Ko je Mubera Mujagić?
Zapisi o njoj kažu da je kao pjesnik i humanista bila priznata u cijelom svijetu, a kod nas je bačena u zaborav.
Rođena je u Sarajevu 1943. godine gdje je završila Pedagošku akademiju, a u Beogradu je na Filološkom fakultetu 1982. godine stekla i zvanje profesora srpskohrvatskog jezika.
1973. godine objavljuje prvu zbirku poezije, „Trenutak za dva postojanja“, za šta kao knjiga godine dobija uglednu nagradu na republičkoj manifestaciji „Trebinjski dani poezije“. Pokrovitelj te manifestacije je bila Akademija nauka i umjetnosti SRBiH uz brojne ondašnje društvenopolitičke republičke i federalne institucije. Knjiga je prevedena na brojne svjetske jezike.
Dobitnik je dugog niza drugih evropskih i svjetskih priznanja, a na domaćem terenu, pored niza ostalog, istakao bih zahvalno pismo Josipa Broza Tita za njen etički doprinos socijalističkom obrazovanju u kojem je animirala svoje đake na pozitivan patriotizam, bratstvo i jedinstvo, kao i istaknutu ljubav prema kulturi, školi i umjetnosti.
Evropska akademija joj uručuje zlatnu nagradu za zbirku pjesama objavljene 1984. godine pod naslovom „Slutnja kao govor“. Sljedeće godine Evropska akademija je bira, između 24 visoka evropska intelektualca, kao svog člana sa zvanjem konzul akademik za Bosnu i Hercegovinu.
1986. godine postaje dobitnicom Velike zlatne medalje u okviru natječaja velika nagrada Mediterana i velika nagrada zvijezde Evrope pri Evropskoj akademiji. Na osnovu svih njenih zasluga Evropska akademija joj, uz titulu akademika konzula za razvoj etičkih i kulturnih vrijednosti naroda Evrope, uručuje i titulu počasne ličnosti, jedine sa prostora SFRJ i jedna od nekoliko žena iz čitavog svijeta.
Objavom kompilacija njenih pjesama, 1988. godine, indijski Tagore Institute je nekoliko njenih pjesama uvrstio u svoju Svjetsku antologiju poezije.
U Sjedinjenim Američkim Državama 2003. godine je biraju za ženu godine.
Od svih pojedinosti njenog potisnutog poetskog stvaralaštva, u sivoj sjenci znakovita osvrta na bezmjerje obezličenosti vladajućeg društevnoga besprizorja društvene scene Bosne i Hercegovine izdvajam još ove podatke.
Sarajevska „Svjetlost“ joj godine 1973. objavljuje knjigu „Trenutak sa dva postojanja“, a godine 1987. Bošnjački institut u Cirihu knjigu „Budi drveće pod nebom“.
Trojezična zbirka pjesama „Ogledalo od magle“ izlazi iz štampe godine 2000. na bosanskom, njemačkom i engleskom jeziku. Sljedeće godine objavljuje joj se dvojezična poetska zbirka „Potop šutnje“ na bosanskom i arapskom jeziku.
Šta je grijeh Mubere Mujagić?
Zbog čega njen ideološki progon u SRBIH i SFRJ?
Kako to da je ostala bez posla?
Koji su to razlozi da se u svijetu priznata poetska i intelektualna veličina kod kuće našla na ulici?
Kako to da je četiri pune godine prije svoje smrti živjela u svojemu Sarajevu bez struje, vode, grijanja, telefona, penzije, zdravstvenog osiguranja, bez ikakvih materijalnih primanja, nerijetko gladna?! Od društva zaboravljena, potpuno odbačena, a na njenu dženazu nije došao čak niko ni iz Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Skroman pogreb je upriličen od strane najbližih i sa najbližima.
Mubera Mujagić je u osamdesetim javno tražila da se iz školskih udžbenika izbace stihovi Petra Petrovića Njegoša i Ivana Mažuranića, pravdajući svoj zahtjev etičkim razlozima, jer se kroz stihove Njegoševog „Gorskog vijenca“ i Mažuranićevog spjeva „Smrt Smail age Čengića“ vrijeđaju muslimani. Taj svoj stav je istakla na sastanku sarajevske podružnice pisaca i Aktiva saveza komunista. U intervjuu za beogradski NIN je svoj zahtjev pravdala prefisionalnom etikom obrazovnog djelatnika, sa prijedlogom da se u školski program uvrsti Njegoševo djelo „Luča mikrokozma“ kojim Negoš obrađuje univerzalne ljudske vrijednosti, za razliku od „Gorskog vjenca“ kojim se raspiruje međunacionalna i vjerska mržnja, pogotovo u višenacionalnim sredinama u kojima žive i muslimani.
U svom stavu se pozivala i na mišljenje profesora Aleksandra Kreške koji je u javnom pismu tražio da se iz školskih programa brišu „Gorski vjenac“ i „Smrt Smail age Čengića“, što je pravdao i citatima iz Njegoševog djela gdje se, pored ostaloga, kaže:
„borbi našoj kraja biti neće do istrage turske ali naše... Nekršću se gore usmrđeše... odža riče na ravnom Cetinju... Što će đavo u kršćenu zemlju? Što gojimo zmiju u njedrima? Vrana vrani oči ne izvadi; brat je Turčin svud jedan drugome. Nego udri dokle mahat možeš, a ne žali ništa na svijetu! Sve je pošlo đavoljijem tragom, zaudara zemlja Muhamedovom.... Sljedovat im rijekom krvavom u lađici grdna stradanija, to je biti jedno ili drugo. Divne žetve vidim na gomile pred oltarom crkve i plemena; čujem lelek đe gore prolama. Treba služit česti i imenu. neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može - nek ad proždre, pokosi satana! Na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje. Udri za krst, za obraz junački, ko gođ paše svijetlo oružje, ko gođ čuje srce u prsima! Hulitelje imena Hristova da krstimo vodom ali krvlju! Trijebimo gubu iz torine! Nek propoje pjesna od užasa, oltar pravi na kamen krvavi! Svi glavari skoče na noge s velikom grajom: Tako, već nikako! No lomite munar i džamiju, pa badnjake srpske nalagajte i šarajte uskrsova jaja, časne dvoje postah da postite; za ostalo kako vam je drago! … u krv će nam vjere zaplivati,- biće bolja koja ne potone! Ne složi se Bajram sa Božićem...“
U vremenu danas se ovako nešto naziva kažnjivim govorom mržnje. Sarajevska poetesa Mubera Mujagić je tražila da se ovo izbaci iz školskog programa pravdajući svoj zahtjev etičkim pedagoškim odnosom prema mladim naraštajima kojima se u ranom uzrastu kroz ovakve stihove stvara animozitet prema drugim ljudima, drugim narodima, drugim vjerama, vraćajući se u prošlost od 500 godina dugog „turkovanja i hajdukovanja“.
Podjele koje se potcrtavaju ovakvim stihovima pjesničkog „oslobodilačkog zanosa“ svedene su na crtu pjesničke mitomanije koja poziva na osvetu, upućuje na neprevaziljive razlike, na „metak u krv“ kroz pjesničku naraciju i retrogradno razarajuću identifikaciju na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.
Mubera Mujagić je dalekovidno upozoravala na nužnost traženja tačaka linija čvrstih susreta među ljudima, a oštro upozoravala na nastavno-obrazovne elemente koje je tada vidjela kao putokaze na „autostarde pakla“ doživljene u devedesetim godinama.
Kaže meni moja supruga, sa kojom sam srkao onaj svoj čaj od đumbira i lipe, da se sa pjesnikinjom Muberom Mujagić sve to ne bi ni desilo da je drug Tito tada bio živ.
Tačno je da je drug Tito umro 1980. godine, ali iza druga Tita navališe mnogi ni do koljena mu „Titići“ među kojima su bili i mnogi od onih koji su preko noći od „uzornih komunista“ osvanuli kao „veliki nacionalisti“.
Aktuelnoj vladajućoj bosanskohercegovačkoj nacionalkratiji, u sve tri nacionalkratske prijestolnice, i te kako odgovaraju sva ta polja razdora među ljudima i među narodima, samo tako je tu je garantovan njihov uspjeh. Ljudi poput rahmetli Mubere, koja je za svoj poetski i ljudski angažman primala zahvalnice i od samog druga Tita, padaju nezahvalno u zaborav. Do nekih novih vremena. Onih u kojima mostovi među ljudima imaju daleko veći značaj.
Tek u zrelom dobu ljudi su spremni da razumom prihvate i Muberi sporna djela, u dobu kada im je sopstvena misao izgrađena životna vodilja, a ne jednotračne usmjeravajuće vrijednosti tuđih djela. U procesu zrele misaonosti to se dešava van domašaja bilo kakvih retrogradnih pečatiranja i čekićanja djece školskoga uzrasta. Sa prisutnom zrelom analitikom kroz prizmu prostora, vremena, okvira i okolnosti dešavanja određenog književnog djela. A za tako nešto, sudeći po stanju na brdovitom Balkanu i vladajućim normama vaspitno-obrazovnih institucija, Sunce je jako, jako daleko.
