The Platform: Distopijska “ceremonija uživanja” u jelu
El hoyo ili The Platform španjolski je film koji je prvotno prikazan na Toronto filmskom festivalu u rujnu 2019. godine gdje je osvojio nagradu publike People’s Choice Award – Midnight Madness – u kategoriji underground, kultnog filma ili žanrovskog ostvaraja prikazanog u kasnijim terminima festivala.
Piše: Ervin Pavleković
Redatelj filma je Galder Gaztelu-Urrutia kojem je ovoj prvijenac, scenaristi su David Desola i Pedro Rivero, za filmsku glazbu je zaslužna Aranzazu Calleja, dok je za fotografiju zaslužan Jon D. Dominguez. U glavnim ulogama su Ivan Massague, Antonia San Juan, Zorion Eguileor, Emilio Buale Coka te Alexandra Msangkay.
Radnja filma
Film donosi priču o zatvorskom sustavu u kojem su zatvorenici smješteni na platforme u sredini kojih je praznina, odnosno rupa pravokutnog oblika kroz koju prolazi pokretna platforma, odnosno “švedski stol“ s hranom. Na svakoj platformi nalaze se dvije osobe, a pokretni stol pojavljuje se svaki dan u ograničenom vremenskom periodu, na svakoj od platforma. Jasno je, s obzirom da je platforma mnogo, a hrana se priprema na samome vrhu, da oni pri samome vrhu imaju svojevrsnu gozbu i hrane u izobilju, dok oni ispod imaju tek ono što ostane. Takav koncept zatvorskog sustava donosi pitanje njegove pravednosti; je li pravedno da oni pri samome vrhu imaju stol pun hrane te mogu birati što će jesti i piti, dok oni na samome dnu često ne dobiju ništa osim prljavog posuđa.
Upravo to govori refleksija na samome početku – imamo one na vrhu, one na dnu i one koji padaju. Ukoliko neki od zatvorenika pokuša zadržati hranu, ćelija se ugrije ili ohladi do temperature u kojoj osoba ne bi mogla preživjeti. Svaki mjesec, zatvorenici se nalaze na drugome mjestu, odnosno u drugoj ćeliji, bez nekog reda, što znači da oni s vrha mogu doći na samo dno. Prilikom dolaska u zatvor svaki od zatvorenika ima pravo sa sobom ponesti jednu stvar. Protagonist Goreng uzima Cervantesov roman Don Quijote, dok njegov sustanar, starac Trimagasi uzima samooštreći nož. S obzirom da se Goreng budi u ćeliji s neznancem, tj. starcem, on mu pojašnjava pravila života u ovakvom zatvorskome sustavu.
Simbolika naziva filma
U originalnom prijevodu sa španjolskog film ima značenje rupe, a pritom se misli na rupu u sredini svake platforme, onu koja vertikalno povezuje sam vrh i dno svojevrsne zatvorske ustanove. Jedno od značenja riječi rupa, osim onoga kojim se misli na udubinu ili otvor u nečemu, jest ono kojim se želi označiti određen prostor kao bijedan ili jadan, pa prema tome i cijeli zatvorski toranj, nazovimo ga tako, jest svojevrsno bijedno mjesto, ono mjesto koje okuplja razne društvene patogenosti.
Iako su zatvori ustanove koje simboliziraju marginalizaciju društveno patogenih individualaca koji su kažnjeni za svoja nedjela izolacijom u zatvorski sustav gdje se vrši stalni nazdor uz ograničene mogućnosti, u slučaju filma The Platform, taj sustav nije isključivo i samo za one pojedince koji su sagriješili i time učinili neku devijantnost i kažnjivo djelo već i za one koji svojevoljno žele otići u takav sustav. Ipak, čak i u onima koji svojevoljno to žele, prisutna je kakva patogenost ili abnormalnost u čemu.
Simbolika osobnih predmeta zatvorenika
U predmetima koje su Goreng i starac ponijeli sa sobom postoji određena simbolika. Starac je ponio samooštreći nož, koji nikada nije tup, već se korištenjem sam oštri. Njegov nož je onaj zbog čijih je stalnih i iritantnih reklamiranja na televiziji i sam doživio živčani slom u jeku kojeg je izbacio televizor kroz prozor i usmrtio nekog migranta na ulici. Zbog nehotimičnog zločina mora odslužiti određenu kaznu.
S druge strane, Goreng se nalazi u tom zatvorskom sustavu svojevoljno, a odlučio se na takav potez jer je htio prestati s pušenjem. Don Quijote je njegov simboličan odabir predmeta koji uzima zbog poruke koju roman nosi. Simboliku tog španjolskog klasika možemo promatrati na više razina – jedna se odnosi na protagonista, pušača koji želi prestati sa svojim porokom. Upravo borba protiv određenog poroka nerijetko se smatra jednom od najtežih borbi gdje su upornost i volja najvažnije oruđe. Nadalje, promatramo i borbu samog protagonista za opstanak u zatvorskome sustavu koji bi trebao biti simbol društvene pravednosti, no očigledno to nije.
Simboličnost romana u The Platform je i u borbi protiv vjetrenjača, odnosno borbi protiv koga ili čega koja se smatra uzaludnom, a u ovome slučaju borbi protiv sistema. Osim te borbe, i roman i djelovanje Gorenga odlikuju stanje svijesti ili pogled na svijet ljudskih odnosa koji je uljepšan, u ovome slučaju svijet kakav bi trebao biti, pravedan i pošten. Osim samog romana, i samooštreći nož također čini drugu cjelinu dualnosti ove simbolike, posebice uzmemo li u obzir samu situaciju u kojoj je starac nenamjerno i nehotimično ozlijedio drugu osobu, a sve to posredstvom nekoga ili nečega, u ovome slučaju televizije.
Upravo zato na spomenutu simboliku nadovezuje se i stanovita apsurdnost situacije u kojoj je netko nenamjerno postao kriminalac i ubojica, a da to nije htio ili na bilo koji način namjeravao.
Atmosferičnost à la carte restorana
Za apsurdnost te situacije i u konačnici apsurdnost samog zločina kriv je suvremen čovjek i njegov način života, globalizacija te sve što ona donosi – sveprisutnost medija, medijsku manipulaciju te medijsko silovanje reklamnim sadržajima u ionako već zaglušenoj atmosferičnosti postmodernog društva i života.
Osim takve pozadinske atmosferičnosti, cijelo vrijeme možemo svjedočiti tami zatvorskih ćelija, mraku te pomračenju umova koji u nedostatku hrane ili tekućine mogu i nerijetko prelaze u razna halucinantna stanja, a posredstvom svega toga nerijetko možemo svjedočiti nezamislivim i bizarnim radnjama kanibalističkih poriva. Nepravedan zatvorski sustav u kojem jedni imaju, drugi nemaju tjera pojedinca upravo na takve surove načine preživljavanja, one koji nas podsjećaju na samu surovost i pravilo hranidbenog lanca u kojem preživljavaju uvijek oni jači i snalažljiviji. Takva razrada darvinističke teorije dobiva novo značenje u ovoj socijalnoj darvinističkoj alegoriji. Osim mraka i tame u zatvorskom sustavu gdje nema straže i onih koji nadziru, već samo zatvorenici koji ne mogu pobjeći, potpuna opozicija jest sam vrh tog hranidbenog lanca i sustava s kojeg hrana i dolazi.
Na samome početku te u kasnijim kraćim scenama imamo priliku vidjeti vrhunski restoran koji se nalazi na samome vrhu zatvorskog sustava iz kojeg hrana dolazi. Klasičnom glazbom koja je isprekidana zvukom diranja neke strune, tutnjavom ili lupanjem čega u uvodnim sekvencama možemo vidjeti restoran iz kojeg hrana dolazi, ima velike prozore, prozračan je pa tako dominiraju svijetli tonovi, a gotovo potpuna bjelina i čistoća daju jasnu opoziciju onome što se ispod njega nalazi. Takav restoran koji se čini kao jedan od onih vrhunskih à la carte i kojem se pazi na svaki detalj, potpuna je opozicija situaciji stanovnika koji se nalaze ispod, te stoji kao apsurdan opozicijski tematsko-idejni konstrukt.
Sumiranje svega
Radnja je linearno-kronološka, no imamo povremene analepse i razna halucinantna stanja likova. Žanrovski, možemo govoriti obrascima science fictiona koje prepoznajemo u samom zatvorskom sustavu te njegovom neobjašnjivom sistemu i funkcioniranju. S obzirom na samu situaciju te plan protagonista s mišlju borbe protiv nepravednog zatvorskog sustava, jasno je da se radi o svojevrsnom trileru, posebice u scenama dinamike. Montaža u takvim dijelovima donosi brze promjene scena jela, premještanja s platforme na platformu te prelaska na psihički rastrojena stanja, u kombinaciji s glazbom koje podsjeća na lupanje metala, otkucaje kakvog metalnog sata te odzvanjanje istoga uz gdjekad klasičnu glazbenu notu što nameće i elemente horora. Protagonist te ostali glumci uvjerljivo donose svoje glumačke kreacije koje vrlo dobro portretiraju animalističku i/ili suštinsku narav čovjeka te prijelazna psihička stanja.
Radnja filma The Platform mahom podsjeća filmove kao što su The Cube, The Hunger Games ili pak serijal filmova Saw te koristi idejnu kombinaciju spomenutih, no na jedan zanimljiv način. Iako sadrži određenu predvidljivost te je u dijelovima ipak nedorečen, s posebnim naglaskom na neobjašnjivo labav sam završetak, možemo reći da je španjolski film The Platform solidno ostvarenje – bizarno-apsurdna ceremonija distopijskog “uživanja“ u jelu i/ili ultimativna darvinistički utemeljena parabola ljudskog ponašanja koja će neke šokirati te ga stoga vrijedi pogledati, posebice u ovo vrijeme i u nesvakidašnjoj situaciji u kojoj se nalazimo.
