Odlazak velikana južnoslavenske škole glume
Mustafa Nadarević je imao nešto od vulkanske energije jednog Fabijana Šovagovića i blagog humora Ivice Vidovića, nešto od mudrosti jednog Ljube Tadića i od samoubilačke upornosti Bate Stojkovića. Pored svega toga, posjedovao je neku samo svoju, skromnu i krajnje posvećenu odanost glumi, podvučenu sjetom koja je stalno s njim putovala.
Piše: Bojan Munjin
Bilo je to neko mirno proljeće u Zagrebu ranih 1980-ih kada je Hrvatsko narodno kazalište premijerno izvelo predstavu "Dundo Maroje" u režiji Ivice Kunčevića. U tom pomalo uspavanom tradicionalnom teatru baš takav "Dundo Maroje", s pucanjem i pjevanjem, izazvao je pravu eksploziju: na sceni su bili, neviđeno dobri, Mustafa Nadarević kao Pomet i Mira Furlan kao Petrunjela. Dvorana se tresla od aplauza, a za Mustafu Nadarevića bio je to jedinstven trenutak velikog glumca i jednog velikog uspjeha. Puno je glumaca bilo koji su manje-više dobro ili korektno odigrali ulogu Pometa, ali samo su je trojica odigrala vrhunski: prvi je bio Jozo Laurenčić koji je kao Pomet u Jugoslovenskom dramskom pozorištu stigao s tom predstavom do prvog Teatra nacija 1954. godine u Parizu, uz hvalospjeve francuske kazališne kritike, drugi je bio Pero Kvrgić kao smiješni i sirotinjski zafrkant Pomet, a treći Mustafa Nadarević koji je ulogom robusnog i ironičnog proletera Pometa tadašnjoj omlitavljenoj vladajućoj klasi mogao s pozornice u brk reći ono što je ide. Zato je ta predstava tada proglašena crnom verzijom "Dunda Maroja", ali je u njoj Mustafa Nadarević briljirao i raskošnom igrom čitavo vrijeme vladao našom pažnjom. Umjetnički, ona je tada gostovala na svim festivalima i pokupila sve nagrade koje je mogla pokupiti, naročito Nadarević za ulogu Pometa, a kazališno nebo i Hrvatske i Jugoslavije dobilo je novu zvijezdu koja nije prestajala sjati. To je bilo prije gotovo 40 godina: danas tog jedinstvenog glumca, predstavnika najboljih iz stare garde, više nema.
Druga velika Mustafina uloga, opet u zagrebačkom HNK-u, nekoliko godina kasnije bila je Cyrano de Bergerac, za koju je opet ispraćen ovacijama, ali tada se na premijeri strašno naljutio na glumca koji u ključnom trenutku, na samom kraju predstave, nije uspio ravnomjerno gasiti svijeće koje su, uz mač koji Nadareviću tek isklizne iz ruku, trebale simbolički najaviti Bergeracovu smrt. Nadarević je bio velik glumac i osjetljiv čovjek i volio je da u onome čemu je posvetio čitav život stvari budu na svom mjestu. Nekoliko je puta morao raditi čak i ono što su činili i drugi glumci, iz vlastitog jada i radi zaštite digniteta glumačke umjetnosti, no po tome je znao biti neumoljiv: više puta bi znao zaustaviti predstavu i u kombinaciji ljubazne molbe i energične zapovijesti zatražio bi publiku (naročito onu mlađu) da ne šuška bombonima, ne raspravlja glasno i ne cereka se bez razloga, dok glumci pokušavaju, zbog te iste publike, raditi svoj posao najbolje što mogu. Odigrao je Nadarević u zagrebačkom HNK-u briljantno Leonea u "Gospodi Glembajevima", Willyja Lomana u "Smrti trgovačkog putnika" Arthura Millera, Don Zanea u "Gloriji", kada mu je na premijeru iz Beograda, nakon svih ratova i užasa, došla Mira Stupica koja je kasnih 1940-ih tu "Gloriju" igrala na istim zagrebačkim kazališnim daskama. Početkom 1990-ih, kada se više mrzilo nego mislilo na ljepotu umjetnosti, Mustafa Nadarević je u zagrebačkoj Gavelli režirao "Let iznad kukavičjeg gnijezda" prema slavnom romanu Kena Keseya i odigrao ulogu Patricka McMurphyja, tog neobuzdanog čovjeka koji simbolizira otpor svakom sistemu. To je u doba rata i nasilja bio Mustafin glumački odgovor, jednako kao što je to 15 godina ranije bio odgovor i redatelja istoimenog filma, Miloša Formana, na pitanje što je to zaista sloboda. Zanimljivost ove predstave, možda ne toliko za njezin osnovni energetski vektor, ali dosta blisko lucidnosti Mustafe Nadarevića, bila je u tome što je za ulogu onog karakteristično krupnog i visokog Indijanca, Poglavice Bromdena, on izabrao košarkaša Rajka Gospodnetića, kao čovjeka "izvana", s kojim je čitava predstava dobila dodatnu auru svenarodnog glasa protiv svake represije.
Ali put ovog glumca nije bio, ni na početku ni na kraju, posut ružama. Rođen 1943. u Banjoj Luci, Nadarević ubrzo ostaje bez oca koji umire od tuberkuloza, a nakon toga na neki način i bez majke, koja u postratna sirotinjska vremena pokušava zaraditi kakvu crkavicu, dok njega, od Bosanskog Novog, preko Rijeke i Zagreba, odgajaju djed i baka. Nije to u takvo vrijeme bila dobra perspektiva za mladog Nadarevića. Bio je izbacivač u riječkim disko-klubovima, pao je dva razreda u gimnaziji ("Bio sam opasno prepotentan i bezobrazan", govorio je), a da ga spasi ulice baka ga je odvela u amatersko kazalište "Viktor Car Emin". Što bi rekao Al Pacino u mladosti: "Mogao sam postati robijaš ili glumac." Ni na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu Mustafa Nadarević, koji je bio veliki prijatelj i cimer s Radom Šerbedžijom, nije se naročito trudio ("Nije mi se dalo, priznajem, bio sam neodgovoran, izbacivali su me s proba jer nisam naučio tekst"), ali je poslije studija i kratkog angažmana u ZKM-u već 1969. postao stalni član ansambla zagrebačkog HNK-a. Trebalo je proći dugih 12 godina i sijaset malih uloga u HNK-u, uz gotovo incidentnu glavnu rolu (1975.) u predstavi "Lorenzaccio" u režiji Vladimira Habuneka, da bi se zaista počelo događati nešto veliko. Do tada je Nadarević bio ponešto popularan zahvaljujući TV serijama: igrao je u "Nepokorenom gradu", "Prosjacima i sinovima" i "Tajni Nikole Tesle". Konačno, "Velo misto", prema scenariju Miljenka Smoje, donijet će mu nešto veću popularnost jer je u njoj Nadarević, briljantno svladavši dalmatinski dijalekt, majstorski odigrao inženjera Duju, osnivača Hajduka, što mu navijači ovog kluba nikada nisu zaboravili.
Mustafa Nadarević je velike uloge počeo dobivati relativno kasno, u dobi od oko 35 godina, ali je glumački eksplodirao u pravo vrijeme. Tada, početkom 1980-ih, dogodio se taj fascinantni trenutak jednog čudesnog glumačkog preobraćenja i odjednom je Nadarević zasluženo postao suvereni vladar filma, pozornice i TV ekrana. Kako i zašto jedan glumac ili glumica postaju tako očaravajuće veliki, to nikada nećemo točno znati, ali dojmove o Nadarevićevoj glumačkoj iznimnosti čuva svatko od nas: nečeg plahog i nečeg eruptivnog, nečeg smirenog i nečeg neobuzdanog bilo je u njegovim kretnjama i govoru i na pozornici i na filmu. Mustafa Nadarević je imao nešto od vulkanske energije jednog Fabijana Šovagovića i blagog humora Ivice Vidovića, nešto od mudrosti jednog Ljube Tadića i od samoubilačke upornosti recimo Bate Stojkovića. Nikada nije bio zvijezda, nije glumio uloge heroja ili ljubavnika, ali je bio glumac veličanstvene unutarnje transformacije. Pored svega toga, posjedovao je neku samo svoju, skromnu i krajnje posvećenu odanost glumi, podvučenu sjetom – to je nešto kao dobrota koja se nosi u njedrima – koja je nakon svih životnih lomova stalno s njim putovala.
O glumi je Mustafa Nadarević općenito razmišljao kao o nekoj vrsti bolesti. "Nije normalno da ja nisam više ja nego netko drugi. Zaluđivati se s tim ne samo da nije lako, nego je to i klizav teren, opasno je... A ako hoćeš dobro i svojski da radiš, onda nema druge nego da duboko, duboko riješ po sebi", govorio je. S obzirom na to da je jedno vrijeme predavao na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, studenti su mu zauvijek zahvalni za korisne savjete koje im je davao kao profesor.
Nadarević je odigrao oko 150 kazališnih uloga i snimio više od 60 filmova i televizijskih serija i bio je sigurno jedan od najnagrađivanijih glumaca ovih prostora. Odigrao je sijaset velikih uloga u brojnim filmovima ("Već viđeno", "Gospoda Glembajevi" i drugi), ali dva ostaju zapisana zlatnim slovima na vratima svjetskih hramova umjetnosti: "Otac na službenom putu" Emira Kusturice, u kojem Nadarević igra brata Ziju, nagrađen je Zlatnom palmom 1985. u Cannesu, a "Ničija zemlja" Danisa Tanovića, u kojem igra starijeg srpskog vojnika, nagrađen je 2001. Oscarom. U oba filma pojavljuje se glumački dream team jugoslavenske (ili regionalne) kinematografije: nakon dodjele Zlatne palme "Ocu na službenom putu" u Cannesu, u samo mjesec dana umiru veliki glumci iz tog filma Zoran Radmilović i Slobodan Aligrudić. Ovaj posljednji, prije no što će otići na ljetovanje u Makarsku, gdje je umro na plaži, zvao je svoje matično kazalište, Atelje 212, s molbom: "Dajte mi nešto lepo da igram na jesen." Pavle Vuisić, koji u Kusturičinom filmu igra djeda Muzafera, zapisuje nešto kasnije u svoj testament: "Na sahrani mojoj govor posmrtni ili slično da se čuo nije." Prije nekih 20 godina Nadarević je potpisniku ovih redova nježnim, gotovo dječjim glasom rekao: "Glumce treba čuvati i treba ih voljeti jer oni sve što imaju vama ostavljaju na poklon."
Nadarević je volio Bosnu, odakle je potekao, i tugovao je i patio kada je u posljednjem ratu gorjela. Stalno je odlazio onamo, predavao je jedno vrijeme na sarajevskoj kazališnoj akademiji i režirao nekoliko predstava ("Hasanaginica" i druge), pokušavao je kao glumac pomoći koliko je mogao, ali jedno je sigurno – nije mrzio nikoga nakon svog tog užasa. Kada bi u novije vrijeme beogradski glumci dolazili u Zagreb na neko od svojih gostovanja, Nadarević bi ih dočekivao u kakvom restoranu i grlio ih najiskrenije (tome mogu svjedočiti Branko Cvejić, Mirjana Karanović, Miki Manojlović i drugi) kao prijatelje i rod rođeni. "Ako bi se ponovile devedesete, bila bi to kataklizma i kraj za sve nas", govorio je.
A kraj njegovog puta bio je dramatičan i tragičan kao i početak. Njegova supruga Slavica Radović, nadarena scenografkinja i kostimografkinja iz Ljubljane, njegova srodna duša, ljubav njegovog života, kako je govorio, s kojom je bio više od 20 godina za kojih su prošli i najbolje i najgore, dugo je bolovala i na kraju umrla od iste teške bolesti koja je slomila i Mustafu Nadarevića. Kada je ona umrla, Nadarević je zapisao: "Nažalost, život je netalentirani glumac. Kad nas jednom netko napusti, onda je to zauvijek. Ostaje samo umijeće preživljavanja. I sjećanja."
Mustafa Nadarević, jedan od posljednjih predstavnika velike južnoslavenske škole glume, i sam je prije nekoliko dana otišao. Poželio je, kao i njegov drug Pavle Vuisić, da na pogrebu budu samo njegovi najbliži. Da, umjetnost življenja i glume negdje su vrlo blizu, ali gluma je uspješnija, kako je govorio, jer na pozornici se umire svake večeri, a u životu samo jednom.
