Kinematografi kojih više nema: Brus Li mi ti se divimo...
Sjećanja postaju krhka, pa se ponekad zapitam gdje sam imao prvi susret sa Malim Zmajem.“Palas“, „Kozara“ ili u Društvenom domu Mejdan, „pravnom“ sljedbeniku „Vrbasa“.
Piše: Mišo Vidović
I dok mozak pokušava na plus 35 obaviti iole normalnu funkciju, između ostalog, precizno odrediti mjesto radnje, pouzdano tvrdim - sedamdesetih godina obavezna filmska „lektira“ smatrao se na Na zmajevom putu i U zmajevom gnijezdu. Uz usklik „Brus Li mi ti se divimo“, pohodile se kino dvorane kako bi se uvjerili da je sistem borilačke vještine „Jeet Kune Do“, koji je lično razvio i usavršio, efikasan u borbi protiv nepravde i raznih bjelosvjetskih lopova, kriminalaca, bandita. Prepričavali se detalji borbe sa Čak Norisom, u rimskom Koloseumu: na kraju Mali Zmaj na mrtvo (na filmu) prebije Norisa. Ne dugo nakon toga, pod misterioznim i (ne)razjašnjenjim okolnostima Mali Zmaj napušta ovozemaljski svijet, Čak Noris nastavlja filmsku karijeru i mlati sve odreda što ima bilo kakve veze sa bilo kakvim oblikom kriminala.
Posljedica činjeničnog stanja sa filmskog platna da je Brus Li bio heroj bez mane i straha, stvorila je kod tinejdžerske populacije potrebu da se u stvarnom životu pozabavi borilačkim vještinama: stvar prestiža trenirati kung-fu, ali se na kraju zadovoljavalo i sa „običnim“ karateom .Neko se više, a neko manje posvetio treningu. Međutim, upornost da se dostigne barem milioniti dio vještine Malog Zmaja sa filmskog platna nije išlo lako.Kada je nekakav mrga na treningu spucao malo jači mavaši-geri, bol je prošla, ali se vremenom topila želja da se s kamatama vrati dug. Filmovi se i dalje gledali, ali se „ulaznica“ u liku Malog Zmaja našla na jaknama, dok je iole svaka pristojnija tinejdžerska soba ukrašavana sa posterima „Brus Li mi ti se divimo“.
Ako se od četiri, šest i osam, prvobitno preferirala sabrana djela Brus Lija, plakati sa naslovima Šveđanke u internatu, Grčke smokvice, Šefica zna znanje, bili su sve primamljiviji. Ubrzo su „švedske akcione“ nadopunili „danski akcioni trileri“, Hopa cupa u krevetu, Mazurka u krevetu. Određeni stepen znanja, pa i „zdravestvene edukacije“ sticao se kroz Rektor u krevetu, Zubar u krevetu. Britanska produkacija vozila je sa Doživljajima instruktora vožnje“, ali se pratile i „aktivnosti“ britanske radničke klase u Doživljajima perača prozora. Marketinški stručnjaci možda bi u ovim vremenima ove naslove ocjenili kao „primamljivo prihvatljivim za tržište“, ali im je prije više od četrdeset godina Pero Trta „ima ribe koliko hoćeš“ u filmu Specijalno vaspitanje , dok šverca karte, očitao lekciju. Stoga su njegove riječi samo potvrda da se za ovakve uratke uvijek tražila karta više, dok su, tvrde bolji poznavaoci prilika, djela filmske klasike, sa visokim umjetničkim pretenzijama, bilježila skromniju posjetu.
Mada se roditeljima prodavala priča kako „idemo gledati kaubojski film“, dok su u rukama karte za švedsko-danske akcione trilere, nije se izbjegavala italijanska špageti-vestern produkcija. Među obaveznom lektirom Čovjek zvani Trinita, i Trinita je moje ime, gdje se kao lukavi revolveraš i udarač proslavio Terens Hil. A kada se kaže Terens Hil, ne smije se zaboraviti Bad Spenser - oduševljenje izazivao kada razvali i premlati prepun salon desperadosa, plus nekoliko koji usput navratili da vide šta ima... I dobili mare...
Carlo Pedersoli (Bad Spenser) i Mario Girotti (Terens Hil) otišli u legendu. Svega nekoliko snimljenih filmova od Malog Zmaja stvorili jednu vrstu mita, a legenda o njemu i dalje živi. Legendarne kino sale šesdesetih i sedamdesetih godina, i dalje žive, u pričama i sjećanjima njihovih savremenika. Ustupile su mjesto komercijalnim “nabudženim” kinematografima. A sve se čini da se i špice više ne kupuju. Čudesni svijet hongkonških akcija, švedsko - danskih “akcionih trilera”, špageti vesterna još uvijek se vrti, pa i u povremenim reprizama na televizijskim kanalima…
