Hayao Mijazaki – Čarobnjak anime
Hayao Mijazaki (宮崎駿, Miyazaki Hayao; rođen: Tokio, 5. januar 1941.) jedan od najpoznatijih i najpoštovanijih stvaralaca animea (japanskih animiranih filmova).
Iako veoma nepoznat u zapadu izvan animacijskih krugova do njegove pobjede na 2002. Oscaru – za animaciju Spirited Away, njegovi su filmovi bili uspješni u Japanu.
Spirited Away film je s najvećom zaradom svih vremena u Japanu; Princess Mononoke i Howl's Moving Castle bili su jednako uspješni. Mnogi njegovi filmovi istražuju temu ljudske povezanosti s prirodom, tehnologijom i suživotom između ljudske ambicije i pohlepe.
Dolazak Miyazakija na Zapad
U intelektualnoj šemi Starog kontinenta, japanska animacija odavno je gurnuta pod tepih zajedno s ostalim “šundom“. Iako već tri generacije Evropljana gledaju Candy Candy i Gundama, pa su se možda i navikle na velike oči i mecha (divovske robote), ipak je bilo veliko iznenađenje za sve kad je Zlatni medvjed Berlinalea 2002. predan u Miyazakijeve ruke.
Pogled na svijet
Miyazaki, sin radnika u vazduhoplovnoj industriji, on voli crtati svjetlucave mehaničke igračke. Kad je Crveni Baron svoju eskadrilu nazvao “leteći cirkus“, sigurno je sanjao o šarenim letjelicama kakve zuje u filmu Porco Rosso (1992). To je Miyazakijev jedini crtać koji se odvija u Evropi, a smješten je na bajkovitom Jadranu, koji izgleda kao križanac između tropskih atola i austrougarske rivijere iz sumraka belle epoque.
Međutim, iza romantičnih kulisa Porca Rossa, Miyazaki nam otkriva parade tenkova, italijanske nacionaliste i bijedne bodule. Prasac-pilot iz naslova hvali se: »Radije ću biti svinja nego fašista«. To je druga strana Miyazakija, vrlo neuobičajena za japanske crtaće. On je po uvjerenju marksista, zapravo narodni čovjek, pa u svojim bajkama ne izbjegava društvene bolesti i nepravdu. Kad bismo u istoriji igranog filma tražili reditelja koji titra na Miyazakijevoj frekvenciji, to je nema sumnje John Ford. Nausikaja (1984.), postapokaliptična junakinja koja je proslavila Miyazakija, zamalo nije postala princeza jer se autor kolebao treba li je uključiti u “povlašćenu klasu”.
Miyazakijeva filozofija emancipacije najbolje se vidi u jakim ženskim likovima, “majkama” koje se pojavljuju u svakom njegovu filmu. U Princezi Mononoke, Željeznim Gradom upravlja gospa Eboši, nekadašnja gejša. Miyazaki je to jednom objasnio ovako: da je postavio muškarca na čelo grada, to bi bio samo šef. Žena na vlasti je revolucionarka, makar radila sve isto kao i muškarac. Romantični marksista zvuči kao oksimoron, ali upravo je to protivrječje Miyazakiju osiguralo besmrtnost. Iako on sam navodi neke prethodnike, kao što su ruski Konjić grbonjić i francuski Kralj i ptica, Miyazaki je potpuna novost. U svijetu visokobudžetne animacije on je prvi alhemičar likova.
U njegovu moralnom sistemu ništa nije jednostavno. Primjerice, Željezni Grad uništava prirodu, a nema većeg ljubitelja prirode od Miyazakija. Ali, kao što kaže sam reditelj, šume ne sijeku zlotvori, nego vrijedni i radni ljudi. Svaki njegov lik ima dobre razloge za ono što čini. Tako se Miyazaki i nesvjesno suprotstavlja globalnim ekološkim dogmama: gospa Eboši ubija boga šume, koji je utjelovljenje prirode, i ne biva ubijena zauzvrat, nego i dalje vodi svoj mali narod! U američkoj i evropskoj animaciji, nažalost, takve su stvari nedopustive, dok reditelj to komentariše: »Želim da moj svijet sadrži i nemile ljude. Neću nikoga ubiti zato što je zao.«
Manga i način rada
Japanac koji se iz djetinjstva najbolje sjeća Kradljivaca bicikla, Bressonovih filmova i Pepela i dijamanta sigurno osim čovjekoljublja ima i osjećaj za mračne strane čovjeka. Taj se mrak oslobodio u njegovim mangama (japanskim stripovima), gdje nasilje i mržnja vrebaju iza svakog ugla. Dok film Nausikaja ima srećan završetak, u istoimenoj mangi od desetak svesaka Miyazaki na kraju praktički istrijebi čitav ljudski rod. Kad već spominjemo tih nevjerovatnih hiljadu stranica što su izašle iz pera čovjeka koji se ponajprije smatra rediteljem, moramo ponešto reći i o Miyazakijevom radu.
Marljivost umjetnika slijepa je tačka mnogih kritičara koji naivno veličaju talent. No, dobar animator je u prvom redu i možda jedino dobar radnik. Glatka i ispolirana animacija njegovih filmova proizlazi iz toga što Miyazaki s pažnjom prati rad svoje ekipe i sam crta mnoge sličice koje mu ne izgledaju dobro ili gdje likovi nisu prirodni. Po tome se razlikuje od većine japanskih reditelja, koje bismo mogli nazvati zanatlijama. Čak i zvijezda kao što je Mamoru Oshii (Ghost in the Shell) uopšte ne provjerava animaciju, nego to čine njegovi tehnički voditelji. U tom pogledu, intervjui s Miyazakijem uzbudljivo su štivo, jer otkrivaju bogatu pozadinu njegovih dječijih filmova — detaljno razrađenu arhitekturu i botaniku, tehnologiju, kaste i mentalitete. Miyazaki je demijurg u pravom smislu riječi.
Ipak, on je posljednji koji bi za sebe rekao da je velikan. »Kad radim animaciju, uvijek mi se čini da proizvodim velike laži. Na primjer, kakav bi to bio pozitivan lik kad bih nacrtao ružnu djevojku? Ona mora biti zgodna, nema mi druge. Što se može, mi ipak proizvodimo samo zabavu.«
Filmografija
Reditelj
- Future Boy Conan – (未来少年コナン Mirai Shōnen Conan), 1978 (TV series)
- The Castle of Cagliostro (Lupin III) – (ルパン三世カリオストロの城 Rupan sansei: Kariosutoro no shiro), 1979
- Nausicaä of the Valley of the Wind – (風の谷のナウシカ Kaze no tani no Naushika), 1984
- Castle in the Sky – Laputa: The Castle in the Sky (天空の城ラピュタ Tenkū no shiro Rapyuta), 1986
- My Neighbor Totoro – (となりのトトロ Tonari no Totoro), 1988
- Kiki's Delivery Service – (魔女の宅急便 Majo no takkyubin), 1989
- Porco Rosso – (紅の豚 Kurenai no buta), 1992
- On Your Mark, 1995
- Princeza Mononoke – (もののけ姫 Mononoke Hime), 1997
- Avanture male Chihiro – (千と千尋の神隠し Sen to Chihiro no Kamikakushi), 2001
- Leteći dvorac – (ハウルの動く城 Hauru no Ugoku Shiro), 2004
- Ponyo – 2008.
- The Wind Rises – 風立ちぬ Kaze tachinu, 2013
Scenarista
- Whisper of the Heart – (耳をすませば; Mimi o Sumaseba), 1995
