DogMan – mračni Luc Besson

Glavnu ulogu u filmu tumači talentirani Caleb Landry Jones, jedan od najboljih karakternih mladih glumaca. Moju pažnju je privukao u nekoliko manjih sporednih uloga, i to u hvaljenim filmovima kao što su „Get Out“ i „Tri plakata izvan grada“. Da najbolje od Caleba tek dolazi mogli smo se uvjeriti u filmu „Nitram“, snimljenog po istinitom događaju u kojem je savršeno portretirao poremećenog mladića, a za što je dobio i nagradu za najboljeg glumca na prestižnom filmskom festivalu u Cannesu. No, čini se kako je i to zapravo bilo tek zagrijavanje za sve ono što će pokazati upravo u „DogManu“, filmu gdje je, barem za sada, ostvario najbolju ulogu karijere. Filmu sa srcem, a u kojem je duša upravo njegov lik. Duša kroz koju i čujemo predivno tužne otkucaje koji nas prate dugo nakon izlaska iz kino dvorane. Neću zato pretjerati ako kažem kako je ovaj film nemoguće zamisliti bez njega u glavnoj ulozi.

U kontekstu Bessonove filmografije mogu slobodno reći kako je „DogMan“ neka vrsta povratka njegovom starom stilu režije, poput kakvog miksa „Podzemlja“, „Nikite“ i „Leona“. No, „DogMan“ opet uspjeva biti drugačiji, možda i najmračniji film u Bessonovoj karijeri. Ono što „Dogmana“ čini jedinstvenim svakako je činjenica da ga je gotovo nemoguće staviti u nijedan vremenski okvir. Besson to uspijeva kroz izvrstan odabir pjesama Edith Piaf, Charlesa Treneta, Djanga Reinhardta, Marlene Dietrich…, ali i kostima koji dišu različita (neotkrivena) razdoblja, kao da Besson nama stavlja na izbor vrijeme u kojem se najugodnije osjećamo. Sve to od filma i stvara bezvremensku kvalitetu, ali prije svega iskrenost, posebice kada je u pitanju glavni lik. Upravo je ta razočaravajuća iskrenost, a koja je portretirana najbolje kroz stihove Eurythmicsa: “some of them want to abuse you, some of them want to be abused“, najbolja slika, ton i osjećaj samog filma.

Glazba u filmu djeluje doslovno kao drugi dijalog, a što je najbolje vidljivo upravo kroz naše prvo upoznavanje s glavnim likom u uvodnoj sceni. Glazbu Besson koristi točno na mjestima gdje je to potrebno, jer tada dijalozi i nisu potrebni. Glazba je tu da nam kaže sve ono neizgovoreno, a što glavni lik u tom trenutku osjeća. A on osjeća jako puno. Douglas je mladić koji je odrastao u obitelji gdje je zlostavljanje od strane religioznog oca i brata djelovalo poput rituala. Njegova patnja djeluje poput statue, gotovo ju je nemoguće pomaknuti. Jedino pozitivno sjećanje za Douglasa vezano je uz njegovu majku i to upravo kroz glazbu koju mu je puštala u djetinjstvu. Bol u njegovom srcu je statična, baš kao što su to bili izvođači na pozornici čije će pjesme izvoditi kako bi nam približio svu patnju i bol. To poistovjećivanje djeluje prirodno. Jer, svi smo mi patili u našim životima, možda ne kao Douglas, ali to, srećom, nije ni potrebno da bismo prepoznali tu emociju u njemu. Mi smo, dakle, u neposrednoj empatiji zajedno s njim dok nas film doslovno uči kako se izvući iz svega toga, odnosno kako se osloboditi boli na najpozitivniji mogući način. I to je ona iskrenost koju film u sebi ima.

„Dotjeraš se kad zapravo ne znaš tko si. Zaboraviš na vlastitu prošlost.“

Najgori osjećaj na svijetu zasigurno je onaj kada znate da vam je nešto oduzeto. Bespomoćnost koju tada osjećate navodi vas da napravite korake za koje niste sigurni da li ih je uopće moguće ostvariti. Glavnom protagonistu filma oduzeto je sve ono što mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo. On ne može hodati, i to u fizičkom i psihološkom smislu, ali svejedno pronalazi u sebi silu koja ga tjera naprijed. Ovo bi možda djelovala kao floskula u većini filmova, ali ne i kada je u pitanju Besson. On kroz našeg junaka portretira sve ljude koji su se u bilo kojem trenutku svog života osjećali uplašeno. Upravo taj strah Douglas transformira u glumu, tako da nije čudno da baš na pozornici može biti što god poželi. Umjetnost je ono što njega spašava. Jednako kao što sve nas spašava kada radimo i pronađemo nešto što volimo, a sve to stane u jednu moćnu, ali itekako točnu rečenicu: „ako vam se ne sviđa nešto što vidite u ogledalu, onda to jednostavno promijenite.“ Douglasa bi, dakle, bilo pogrešno promatrati kroz prizmu njegove vanjštine, posebice ne u seksualnom smislu. Jer, ta njegova vanjština zapravo je samo jedna od njegovih maski (ne)ugodnosti.

Mladić kojem je oduzeto djetinjstvo, osim u umjetnosti, svoj spas je pronašao u ljubavi prema psima, a koje zove „svojim bebama“. Zlostavljanje nikada nije ugodno gledati na filmu, no Besson to radi na pametan način. Naime, za sve uvijek postoji izbor. Dobro i loše. Srećom, Besson je prikazao onu dobru stranu kada zlostavljana osoba pretvara svoju bol u nešto prepuno ljubavi. Ljubavi koju nije dobio od onih kojih je trebao, svoje obitelji, već ljubavi koji su mu pružili njegovi psi. Psi koji ne lažu i koji su uvijek iskreni. Zahvaljujući njima on je prevladao svoje teško djetinjstvo, i kada se sve činilo slomljeno i izgubljeno on postaje junak u vlastitoj priči. I baš kao što sam napisao, njegova krinka nije toliko važna koliko je bitno da on ne može biti ono što jest, te baš zato i stvara taj svoj novi lik. Na taj način otvara vrata svoje sreće. Napokon može biti netko. On je poput superheroja slomljenog tijela sa slomljenim srcem.

Bessonu nisu strane teme poput nasilja i marginaliziranosti glavnih likova. Uostalom, prikazao je to u mnogim svojim prethodnim filmovima. Portret Caleba u velikoj mjeri djeluje kao priča, a manje kao ispovijest, a što je najbolje vidljivo kroz njegov odnos sa psihijatricom Evelyn (jako dobra Jojo T. Gibbs). Njeno početno ispitivanje ubrzo postaje usporedba njihovih međusobnih sudbina, a da toga u samom početku nisu niti svjesni. Odnos između njih raste, dok istovremeno priča postaje fascinantna i zastrašujuća. Caleb secira sebe, upoznaje nas sa svojim buntovništvom, i tek tada krećemo u psihološko putovanje njegovog unutarnjeg nemira. Film tada koketira s psihološkom dramom, ali se taj Bessonov rizik itekako isplatio. Caleb djeluje poetski drzak, ali nikada ne gubi iskrenost što ga čini blagim i dragim u našim očima, bez obzira što se Besson ne ustručava ni od prikaza grubosti našeg junaka. Također, bez obzira na mračnu notu, film obiluje akcijom ali i komedijom, posebno upečatljivom kroz odnos s psima. Besson kroz flashbackove, bez obzira na nasilje, uspijeva stvoriti i bajkoviti ton. Taj odnos stvara i komunikaciju koja filmu može dati neujednačenu notu, a koja koketiranjem s SF elementima može zamračiti realizam, ali meni to nije nimalo smetalo. Dapače, uživao sam u tim trenucima.

Taj dio sam više doživio kao Bessonovo traganje za grubim i prljavim realizmom u emocionalnom prikazu glavnog lika, a za čiji gubitak nije mario ubacujući suspenziju, energiju i žestinu same priče. Nekako mi se čini kako je ta krhkost ličnosti tada još više došla do izražaja, dok je pozitiva koju donose psi, i to za nekoga tko je godinama doživljavao neuspjeh za neuspjehom u nemogućnosti odnosa sa drugim živim bićima, itekako bila potrebna i važna. Oni i jesu njegova produžena ruka, što stvara njegov pogled na svijet kroz oči umjetnika ljudske animalnosti. On je poput patnika koji je izgubljen među horizontima svijeta koji ga je odbacio. Snažna studija karaktera vidljiva je i kroz njegov odnos s božanskim, gdje glavni lik kroz potištenost, lucidnost, strastvenost, teatralnost i pokušava pronaći, barem donekle, smisao vlastitog postojanja.

Film u velikoj mjeri istražuje svijet umjetnosti, i to u onom psihološkom smislu. Nije dakle slučajan odabir izvođača čije pjesme Caleb izvodi na pozornici. Umjetnost je dakako savršeno oružje u potrazi za onim što želimo biti, bez ikakvih društvenih ograničenja. Ritam, montaža, režija, scenarij, sve je to uklopljeno u izvedbe kroz koje osjećamo i gledamo svaku životnu sekvencu glavnog lika, a što daje posebno uzbuđenje ne samo u vidu našeg odnosa prema Calebu, već i prema filmu. Pa ipak, nekako se ipak čini kako Caleb postaje i veći od samog filma. No, to ovdje nikako nije mana. Jer osjećaj koji nam je on dao svojom izvedbom zasigurno će vječno ostati u nama. Besson daje liku dovoljnu količinu patnje, cinizma i brige, te kroz potresne slike u nama budi bujicu emocija koje svoj klimaks dobiju u savršeno izabranim pjesmama „La Foule“ i „Non, je ne regrette rien“. Sve to pojačano je kroz Bessonov prikaz glavnog lika između akcije i emocije, i to u svim mogućim kadrovima.

Ne postoji bolji osjećaj za filmofila nego kada ga film ugodno iznenadi. Upravo je to meni napravio DogMan, postavši mi tako jedan od najboljih naslova koje sam ove godine gledao u kinu. Ovo je film koji ni približno nije toliko razvikan, što nažalost i dokazuje i prazna kino dvorana za vrijeme projekcije. No, to možda i nije toliko loše. Uostalom, upravo je takav i glavni lik filma. Njegovo srce i duša nisu stvorene za sve ljude, već samo za one koji mu se usude dovoljno približiti. Ako ste među takvima, otiđite u kino. Poklonite svoje srce filmu. Vjerujete mi, nećete požaliti.

Autor: Jure Pepur/ Kinoljubac