David Thomson: Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar
Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika.
Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"
Sve je započelo kada je prvi holivudski mogul poželio izgraditi kuću na obali.
Do 1926. godine, Louis B. Mayer već je obnašao dužnost direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a na Zapadnoj obali i počeo doživljavati Los Angeles svojim gradom. Bio je slabo obrazovan, no kada su financije bile posrijedi, posjedovao je istančan instinkt za preživljavanje. Nekoć siromašni klinac koji je prebjegao iz Rusije, u tom je trenutku vjerojatno bio najbolje plaćeni čovjek u Americi. Znao je prepoznati pravu priliku. Osim toga, imao je suprugu i kćeri tinejdžerice koje su smatrale da zaslužuju lijepu novu kuću kao indikator njihova položaja u društvu. Zašto ne neko mjesto na plaži Santa Monica, gdje živi krema društva?
Louis B. Mayer s ženom, dvije kćeri i pomoćnicom državnog tužitelja ispred Bijele kuće, 3. veljače, 1927. godine (Izvor: Wikipedia.org)
Gospodin Mayer znao je doskočiti svakom problemu: isprva mu je palo napamet da unajmi nešto, no ideja o izgradnji bila mu je primamljivija. Sugerirali su mu da će trebati arhitekte, nacrte i puno vremena, namjerava li napraviti kuću po propisima. Prema riječima njegove kćerke Irene, nije se složio s takvim mišljenjem: „Kada nam je u filmskom studiju potreban set, izgradimo ga preko noći. Nemojmo se prepustiti na milost i nemilost izvođačima radova. Nemojmo uvlačiti arhitekte u cijelu priču. Kada mi radimo stvari, posao se obavi. Razgovarat ću s ljudima u studiju – ako je možemo dovršiti prije ljeta, imat ćemo kuću na obali.“
Akcija! Tako je i bilo. Cedric Gibbons, izvršni direktor dizajna u studiju, izradio je neke nacrte, a koordinator produkcije Joe Cohn predložio je raspored gradnje. Kuća je trebala biti završena u roku od šest tjedana. Za to će im biti potreban cjelodnevni rad u tri smjene. „Može?“ – upitao je gospodin Mayer. „Može.“ – odgovorio je Cohn. Međutim, postojala je kvaka. Studio se upravo spremao potpisati ugovor sa sindikatom koji je predstavljao studijske radnike (i koji će uskoro biti poznat pod imenom International Alliance of Theatrical Stage Employees - Međunarodni savez kazališnih scenskih radnika). Ti su radnici imali ugovorom zajamčene stope nadnica, uz plaćene prekovremene sate. Kada bi je gradili studijski radnici, troškovi bi bili znatni. Stoga je Cohn predložio da se unajmi tek nekoliko kvalificiranih ljudi iz studija, a jeftinu radnu snagu autsorsa. Kuća je bila spremna za useljenje u proljeće 1926. godine. Bila je to prava palača.
Kuća koju je Louis B. Mayer dao izgraditi 1926. godine na adresi 625 Palisades Beach Road, Santa Monica (Izvor: Pinterest)
No gospodin Mayer bio je zabrinut. Do ovog vrlo praktičnog primjera nije mu bio sasvim jasan dogovor postignut sa studijskim stolarima, soboslikarima, električarima, i ostalim radnicima. Počeo se groziti dana kada će se oni drugi ljudi – takozvani talenti: glumci, režiseri,i najgore od svega, scenaristi – dovinuti ideji o sindikalnom organiziranju.
Filmski je posao lijepo napredovao. Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Ti su se prelijepi ljudi za basnoslovne plaće pridržavali onoga što im je bilo naloženo. Jednom kada su filmovi bili dovršeni i stavljeni na tržište, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Neki su od njih bili obrazovani i imali radikalne ideje. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i – ne daj bože – tantijeme ili udio u profitima?
Članovi International Alliance of Theatrical Stage Employees, podružnica 16, tijekom parade povodom dana Sv. Patrika u San Francisku 2014. godine
Takav razvoj događaja imao je potencijal da se pretvori u podrivačku revoluciju, a gospodin Mayer je bio jedan od onih Rusa koji su prezirali revolucije. Stoga je okupio nekoliko prijatelja te im objasnio kako je potrebno osmisliti formulu kojom bi se sindikate učinilo nepotrebnima. Bio bi to način da se sporovi rješavaju prije nego li izbiju na površinu. Povrh toga:filmski posao je za pristojnu javnost bio prljava rabota. Naravno, uživali su u filmovima i zvijezdama, no skandali koji su ih pratili činili su im se van svake pameti – ta je prekrasna dječurlija jurcala naokolo razbacujući se novcem, opijena narkoticima; došlo je do nekoliko umorstava; potom 1926. godine i do razvoda Charlie Chaplina od Lite Grey, s kojom je Chaplin navodno ušao u spolni odnos dok je još bila maloljetna. Iako ju je pokušao nagovoriti da pobaci, ozakonili su vezu, da bi se potom rastali. Grey je u brakorazvodnoj parnici izjavila kako je Chaplin volio svakakve prljave stvari, poput oralnog snošaja. Većina Amerikanaca 1926. godine nije razumjela što to znači, no proširiti takvu vijest potencijalno bi značilo dovesti Hollywood na loš glas.
Stoga su gospodin Mayer i njegovi kompanjoni odlučili da im je potrebna organizacija koja bi se bavila pitanjima rada u studiju bez ulaženja u cijelu sindikalnu priču, a koja bi djelovala i kao PR pogon za odašiljanje poruke kako je Hollywood predivno mjesto gdje se stvaraju divne i uzbudljive priče za zabavu širokih masa.
Plan im se svidio i krenuli su razmišljati kako da nazovu takvu organizaciju. Bila je potrebna riječ kojom bi se podrazumijevalo prestiž, povijest, distinkciju...? U danima koji su uslijedili konkretizirali su naziv:Akademija filmskih umjetnosti i znanosti (Academy of Motion Picture Arts and Sciences). „Umjetnosti i znanosti“ – bio je savršeno pogođen izbor riječi jer je navodio na pomisao kako je Akademija oduvijek bila tu i da su je osnovali Bog, Harvard i Albert Einstein.
Priredili su banket u siječnju 1927. godine, na kojem su ponudili članstvo nekolicini svojih prisnih prijatelja. Svatko je mogao vidjeti da se radi o organizaciji namijenjenoj moćnim ljudima. Netko je predložio da se dodjeljuju nagrade.
To im je zazvučalo kao nešto što bi trebali raditi. Uostalom, ako će se dodjeljivati nagrade za najbolje filmove, svatko će moći vidjeti da stvaraju kvalitetna djela.
Prva dodjela Akademijine nagrade, 16. svibnja 1929. godine (Izvor: All-len-All)
Neki su se pitali kako bi nagrada mogla izgledati. Cedric Gibbons navodno je napravio skicu na stolnjaku: čovjek koji između nogu drži mač i njime pritišće filmske role uz tlo.
Nekoliko je godina kasnije Akademijina knjižničarka Margaret Herrick izjavila:„Podsjeća me na mojeg ujaka Oscara.“
Je li se sve dogodilo baš tako? Više-manje – a kada se priča u Hollywoodu zavrti, ona postaje službena povijest. Naravno, nije se sve odigralo baš kao što je gospodin Mayer zamislio. Nije imao sreće. Amerika se našla u problemima. Filmska industrija zapala je u nedaće. A u ranim su tridesetima glumci, scenaristi i režiseri ipak uspostavili svoje sindikate, odnosno svoje cehovske udruge, uvidjevši kako je Akademija tek glasnogovornik sistema. Danas spomenute cehovske organizacije svojim članicama/ovima osiguravaju zdravstvene i mirovinske police – kao i tantijeme. Talenti su našli način da ubiru postotak na neto, ali i bruto dobit! No jednu stvar nisu uspjeli izboriti: autorska prava. Ako su studiji ti koji unaprijed ulažu novac, oni posjeduju i proizvod, što znači da mogu raditi s njim što god ih je volja. Ništa nije savršeno.
S engleskog preveo Martin Beroš
