Akira Kurosava – Plemenitost iza filmske kamere
Akira Kurosava smatra se jednim od najboljih redatelja XX. stoljeća. Neobično visok za Japanca, jednostavan i skroman, Kurosawa je bio umjetnik čija se plemenitost i osjećaj za duboku ljudsku dramu jasno ocrtava u njegovom impresivnom filmskom opusu.
Rođen je 1910. godine u Tokiju, u obitelji samurajskog porijekla. Želio je biti slikar i pohađao je likovnu akademiju u rodnom gradu. U ranim dvadesetima prolazi krizu stvaralaštva te nakon razdoblja traženja samoga sebe postaje asistent redatelju Kajiru Yamamotu. Tijekom rata, 1943. godine, snimio je svoj redateljski prvijenac, Sagu o džudu, u dva dijela. Već tada je bilo vidljivo da je mladi Kurosawa velik potencijal. Nastavio je snimati filmove koji su se bavili suvremenom tematikom i polako je gradio svoj ugled u svijetu japanske filmografije.
Odmah po završetku rata, 1945. godine, snimio je kraći igrani film Ljudi koji su stali na tigrov rep koji se temelji na tradicionalnoj no drami. Ovdje Kurosawa dotiče neke od tema koje će obilježiti njegov kasniji opus: povezanost s bogatim japanskim folklorom, zastarjelost feudalnih pravila i beznadnost u koju upadaju ljudi koji ih se slijepo drže.
Kurosawin prvi veliki uspjeh u Japanu bio je film Pijani anđeo. Radnja filma prati dvojicu muškaraca potpuno drukčijih svjetonazora – bivšeg kriminalca koji umire od tuberkuloze i liječnika koji ga pokušava spasiti. Prvi je sebični nasilnik koji je život protratio čineći kriminalna djela – drugi je nesebični liječnik koji liječi siromašne bez ikakve naknade. Pokušaj spašavanja života i duše kriminalca dovodi oba čovjeka do novih spoznaja i da nikad nije kasno promijeniti svoj život. Film Pijani anđeo bio je važan za Kurosawu ne samo kao njegov prvi hit nego i kao prvi film s glumcem Toshirom Mifuneom, s kojim je dijelio jednu od najuspješnijih suradnji u povijesti filma.
Sve do 1950. godine bio je poznat samo u rodnoj zemlji i rijetko je tko izvan Japana čuo za njega ili gledao njegove filmove. Do preokreta je došlo 1951. godine kada je producentska kuća Daiei (za koju je Kurosawa radio) odlučila nominirati Kurosawin najnoviji film, Rashomon, za prestižnu nagradu Zlatni lav u Veneciji. Iako nisu imali velika očekivanja, film je primljen s oduševljenjem i osvojio je Zlatnoga lava. Kurosawa i njegovi producenti bili su iznenađeni takvim ishodom događaja.
Rashomon je djelo neosporne umjetničke vrijednosti koje je širom otvorilo vrata Zapada, ne samo redatelju nego i cijeloj japanskoj kinematografiji. Film govori o različitim pogledima na jedan te isti događaj, a prepričavaju ga ljudi koji su mu svjedočili. Rashomon otkriva sve snage Kurosawe kao redatelja: majstorska kontrola nad kompleksnom pričom, snažna povezanost s glumcima, skoro poetsko korištenje sjene i svjetla. Jedna od najupečatljivijih scena u filmu svakako je mahnita trka bandita kroz šumu – zapadnim je kritičarima bilo jasno da takve scene može snimiti samo netko snažne imaginacije i s vrhunskim tehničkim umijećem, a obje je sposobnosti Kurosawa itekako posjedovao.
Međutim, ono što film čini klasikom nije samo njegova tehnička besprijekornost; ono što će gledatelja dirnuti više od šezdeset godina nakon nastanka filma, duboko je humana poruka o toleranciji i slozi te Kurosawina potpuna vjera u dobrotu čovjeka, unatoč svim nedaćama s kojima se susreće. Film sadrži izrazito jaku moralno-filozofsku poruku kako treba zazirati od svake forme osuđivanja jer ljudska je percepcija varljiva, a istina je uvijek korak dalje od čovjekova znanja. Stoga, ne čudi da je film izazvao toliko komentara, pa se otad riječ rašomon upotrebljava kao simbol za fenomen različite interpretacije jednog te istog događaja. Film je uvelike utjecao na cijelu zapadnu kinematografiju, uključujući redatelje kao što su Steven Spielberg i Martin Scorsese.
Nakon Rashomona, Kurosawa je dobio veću slobodu rada i bolje uvjete financiranja. Vođen jedinstvenom umjetničkom vizijom, 1952. godine snima film Ikiru (Živjeti), možda jedan od najhumanijih i najdirljivijih filmova ikada snimljenih. Glavni lik stariji je japanski birokrat koji, saznavši da umire od raka, razmišlja o svome životu i shvaća kako je suhoparan i jalov. U pokušaju da se iskupi prije smrti, svim silama pokušava od pustopoljine u gradu napraviti dječje igralište. Poruka filma je da ne možemo krenuti na posljednje putovanje neispunjeni ili puni žaljenja za propuštenim – misao koja je integralni dio zena, svjetonazora koji je najviše utjecao na Kurosawu.
Dvije godine kasnije Kurosawa je snimio svoj najuspješniji film – Sedam samuraja. Od samog početka Kurosawa je film zamislio kao svojevrsni hommage vestern-filmovima, naročito onim redatelja Johna Forda. Rezultat je vrhunsko ostvarenje koje istovremeno gledatelje zabavlja i tjera ih na razmišljanje. Priča je jednostavna: nakon što su banditi godinama pljačkali njihovo selo, seljani se ujedinjuju i odluče unajmiti sedam samuraja da bi im pomogli u borbi protiv pljačkaša.
Svaki je samuraj karakterno ocrtan, a lik kojeg glumi Toshiro Mifune, najpoznatiji glumac koji se pojavljuje u filmu, lutalica je koji želi biti samuraj i više “slijedi” ostatak grupe nego što joj istinski pripada. Glavna je poruka filma da je snaga u slozi – seljaci koji su unajmili samuraje napokon su spašeni nakon mnogih nedaća. Međutim, jedan od samuraja na kraju filma primjećuje: “Oni su pobijedili – mi smo izgubili”, čime Kurosawa ukazuje na neminovni nestanak samuraja s povijesne scene.
Sada već međunarodno priznat redatelj, Kurosawa je potom snimio dva filma koji se temelje na europskim literarnim djelima – Krvavo prijestolje (Shakespeareov Macbeth) i Na dnu (istoimeno djelo Maksima Gorkog), a oba upozoravaju na destruktivnu moć prevelike ambicije.
Nakon nekoliko dramski intenzivnih filmova, Kurosawa je snimio tri vedrija filma. Prvi je Skrivena tvrđava, snimljen poput bajke s brojnim akcijskim scenama. Druga dva filma, Sajuro i Yojimbo (Tjelesna straža), bave se socijalnim normama i pokušajima čovjeka da živi kvalitetan život u teškim vremenima. U njima Kurosawa ističe optimizam i naglašava da čovjek treba imati smisao za humor. Okolnosti su često takve kakve jesu i nemoguće ih je promijeniti, ali shvaćanje da je bolje imati pozitivan nego negativan stav glavno je oruđe u borbi sa svakodnevnim izazovima. U filmu Yojimboprogovara o zastarjelom feudalnom sustavu. U Sanjuru pokazuje kako se stvarni život ne može živjeti po rigoroznim pravilima i kodeksima te da obiteljska čast ne može biti jedini kriterij djelovanja. To je tema kojoj se Kurosawa često vraćao i koja je jednako aktualna danas kao što je bila prije šezdeset godina.
Kurosawa se ponovno vratio ozbiljnijoj drami s filmom Riđobradi, ali tematika je ostala ista. U filmu stariji liječnik, zvan Riđobradi, poučava svoga mladoga učenika da predanost i nesebično služenje drugim ljudima može život učiniti velikim. Već je prije u svojim filmovima Kurosawa naglašavao da se čak i nekvalitetno proživljen život može promijeniti u bilo kojem trenutku, da se uvijek može duhovno napredovati i dostojno proživjeti ostatak života. Kurosawa u Riđobradom produbljuje taj koncept i pita se što čovjeku može pomoći na tom putu popravljanja svoga života. Čovjek živi u svijetu koji je u vječnoj promjeni, u kojem ništa nije stalno i često se ne snalazi u toj bujici događaja, što ga dovodi do očajanja. Riđobradi daje svom učeniku odgovor na pitanje kako živjeti, dajući primjer vladanja sobom i predanosti bližnjem. Premda je film smješten u XVIII. stoljeće, očito je da preko zastarjelih feudalnih formi Kurosawa kritizira moderno društvo i njegove norme.
Snimio je još jedan film, Dodeskaden, prije nego što je 1971. godine zapao u višestruku osobnu, stvaralačku i financijsku krizu te prekinuo suradnju s Mifuneom. Japanska filmska industrija prolazila je kroz teško razdoblje, snimalo se malo filmova, a Kurosawa nije uspio dobiti nikakva financijska sredstva. U pokušaju da ostvari svoje ideje, otputovao je u Sovjetski Savez i tamo napravio svoj sljedeći film, Dersu Uzala, za koji je nagrađen Oskarom za najbolji film na stranom jeziku.
Dersu Uzala je priča o odnosu dva čovjeka koji dolaze iz dijametralno suprotnih svjetova. Junak po kojemu film nosi ime lovac je koji nikad nije živio u gradu, savršeno poznaje svoju prirodnu okolinu s kojom se s godinama stopio. Susreće Moskovljanina Arsenijeva i pridružuje se njegovoj ekspediciji koja istražuje zapadni Sibir. Istraživanje prirode pretvara se u otkrivanje samoga sebe – Dersu pokazuje grupi kako upoznati prirodu i tako upoznati sebe. Nakon što izgubi vid, odlazi u Moskvu živjeti s Arsenijevom obitelji. Dersu se ne snalazi u gradu i na kraju napušta Moskvu da umre u prirodi, gdje i pripada. Kurosawa ukazuje na čovjekovo otuđenje od prirode i kako jedino čovjek koji živi u prirodi, daleko od gradova i modernog načina života, može zadržati čistoću duha i radost življenja.
Nakon toga snimio je film Kagemusha, najskuplji japanski film ikad snimljen, s grandioznim scenama borbe. Film koji mnogi smatraju remek-djelom njegova kasnijeg razdoblja, Ran (Pobuna), adaptaciju Shakespeareova kralja Leara isprepletenog s japanskim folklorom, snimio je 1985. godine. Glavni je lik stari feudalni gospodar, Hidetora, koji nakon mnogih desetljeća provedenih u krvavim obračunima sa svojim neprijateljima, želi prenijeti moć na svoje sinove. Međutim, ne može se tako lako odreći moći kao što je to mislio. Ozlojeđeni njegovim pokušajem da i dalje upravlja zemljom, njegovi ga sinovi prvo pošalju u izgon, a zatim započinju građanski rat. Kurosawa majstorski kontrastira zeleni, bogati pejzaž, smiren i harmoničan, s bezumnim ljudskim nasiljem. Hidetora zadobiva nutarnji mir tek kada počinje polako lutati seoskim putevima koji su paralela njegovu duhovnom putu, a kojim napreduje kako se udaljava od uzroka svoje nesreće. Odvojen od vlasti i moći, nakon dugo vremena on napokon pronalazi samoga sebe.
Krajem svog sedmog desetljeća, odlučio je stvoriti životno djelo – film o svojim snovima, zvan Snovi. Potpuno neopterećen financiranjem i uvjetima producenata i studija, Kurosawa je sam napisao scenarij i u potpunosti nadzirao režiranje. Rezultat je vizualno divan film magične atmosfere koji se sastoji od nekoliko vinjeta. Logički gledano, film nema linearnu fabulu niti puno smisla. Međutim, njegova poruka je univerzalna – ljudski snovi nisu prolazne vizije, nego pouke o tome kako živjeti svoj svakodnevni život. Neke od tema koje Kurosawa dodiruje su: skrivene snage prirode, besmislenost nasilja, čovjekova žudnja za kreativnim ostvarenjem i goruća potreba da se očuva okoliš. Ukratko, ovim filmom Kurosawa uzdiže život u svoj svojoj ljepoti i gleda na smrt ne kao na tragediju, nego kao na zadnje poglavlje jednog velikog putovanja.
Kurosawa je snimio još dva filma Rapsodija u kolovozu i Ne još.
Umro je 1998. godine u Tokiju. Iako je danas najpoznatiji po svojim epskim filmovima o samurajima, njegova duboka plemenitost i razumijevanje čovjekovih težnji ostavljaju njegove filmove kao uzore sedme umjetnosti za generacije koje dolaze.
Autor: Stela Zorić/ Nova Akropola
