Zaboravljena majstorica Lily Garafulić
Kiparstvo je, kao i ples, jedan od najstarijih i najintenzivnijih oblika izražavanja.
Piše: Morena Livaković
Rekla je to Aura Riquelme govoreći o radu čileanske umjetnice Lily Garafulić koja je životni vijek posvetila stvaranju skulptura, većinom iz kamena i drva.
Odabir kamena kao medija zvuči logično s obzirom da kiparica potječe iz Nerežišća na Braču, otoku poznatom po suživotu čovjeka i opjevanog bijelog mramora.
No, iza ove romantične predodžbe o hrvatskim korijenima skriva se jedna od brojnih mučnih obiteljskih priča s početka stoljeća, kao i sramotna priča o propustu naše likovne leksikografije.
Djetinjstvo i školovanje
Lilyini su roditelji Petar Garafulić i Margarita Janković tek jedni u nizu ljudi koji su bili prisiljeni otići s otoka uništenog peronosporom. Nastanili su se u čileanskom gradu Antofagasti, gdje je Lily rođena 14. svibnja 1914. kao najmlađe od devetero djece. Obitelj se 1919. preselila u Santiago, u kojem je, protivno željama roditelja, Lily završila Visoku školu lijepih umjetnosti (Escuela de Bellas Artes) pod mentorstvom obnovitelja čileanskog kiparstva Lorenza Domingueza i slikara Hernána Gazmurija.
Godine 1938.-1939. studijski boravi u Parizu s još tri čileanske kiparice. Prva je čileanska umjetnica koja je ikad organizirala samostalnu izložbu svojih skulptura. Iste je 1944. godine dobila stipendiju zaklade „Guggenheim” i otišla u New York usavršiti obradu kamena i graviru. Sudjelovala je u ukrašavanju bazilike Gospe Lourdske u Santiagu, koju je projektirao njezin prezimenjak bračkih korijena, čileanski arhitekt i pisac Andres Garafulić.
Karijera
Nakon što je 1947. postala docenticom na Katedri za kiparstvo Sveučilišta u Čileu, neumorna i energična Lily nastavila se obrazovati, i to najčešće putovanjima po svijetu iz kojih je izvlačila inspiraciju za radove. Putuje Italijom 1947.-1948. i izučava tehniku mozaika u Raveni, 1957. godine s kongresa likovnih umjetnika u Veneciji odlazi u Grčku i Egipat preko Dubrovnika i Splita. Godine 1960. boravi na Uskršnjim otocima, nakon čega stvara svoje drvene i kamene „duhove Aku”, tražeći način da uobliči ono što odbija biti oblikom.
Obilazi Južnu Ameriku zbog indijanske umjetnosti i tajni Machu Picchua, a 1988. posjećuje makedonske manastire. U međuvremenu je postala profesoricom na Likovnoj akademiji i direktoricom Nacionalnog muzeja lijepih umjetnosti u Santiagu. Od 1957. potpredsjednica je Međunarodnog kiparskog udruženja pri UNESCO-u, a među brojnim nagradama koje je primila valja istaknuti onu osvojenu 1995., El Premio Nacional de Artes Plásticas, državnu nagradu za umjetnost.
Recepcija
Lily Garafulić umrla je u Santiagu 15. ožujka 2012. godine od srčanog udara u 98. godini života. Objavivši vijest o njezinoj smrti, The Santiago Times podsjetio je na njezino hrvatsko podrijetlo i na to da je bila vrlo utjecajna u čileanskim kiparskim i kulturnim krugovima. Njezina nećakinja Gloria Garafulic-Grabois izjavila je kako je Lily imala čelični um i zlatno srce te bila čudesna žena.
Ova 'žena golema znanja i energije' te likovna pedagoginja međunarodne reputacije, za 80 godina kiparskoga rada stvorila je više od 300 skulptura, od kojih su mnoge monumentalnih dimenzija. No unatoč svim njezinim kreativnim i akademskim postignućima i usprkos tome što je javno izrazila želju da izlaže u Hrvatskoj, ni jugoslavenska ni hrvatska vlast niti kulturne ustanove nisu se zanimale za njezin rad.
Nakon što je u Santiagu 2003. o njoj objavljena monografija, Nikola Visković opravdano se ljuti zbog tog namjernog zanemarivanja, upozoravajući kako
„Ona [monografija] istovremeno otvara i pitanje našeg provincijalizma koji se ogleda u posvemašnjem ignoriranju njezine svjetski priznate umjetnosti o kojoj nema ni slova u našoj literaturi o likovnim umjetnostima niti naši kulturni činovnici pokazuju zanimanje kako bi se ostvarila njezina izložba u pradomovini“.
Vijest o njezinoj smrti prenijeli su regionalni portali Slobodne Dalmacije i otoka Brača, dajući i kratak osvrt na njezin rad. Uistinu je porazna činjenica da se o njenom životu i radu na hrvatskom jeziku ne može naći profesionalan tekst, stoga ako vas zanima više o njezinom stilu i tehnikama, a razumijete španjolski, svakako pročitajte komentare stručnjaka na stranici Sveučilišta u Čileu, ili posjetite stranice hrvatskih iseljenika na kojima možete pogledati fotografije skulptura.
Pogledajte:
Izvor: voxfeminae
