Ernst Ludwig Kirchner: njemački ekspresionizam i avangardna umjetnost
Potkovan slikarskim umijećem koje nije stekao pri Akademiji, jer nije školovani slikar nego arhitekta, prisustvovao je izložbama postimpresionista i vrlo rado izložbi začetnika ekspresinističkih tendencija – Edvarda Muncha, te je time formirao je svoj vlastiti slikarski stil koji se ogledao u prvenstvnoj upotrebi hladnih tonova, tonalnim kontrastima, defragmentaciji figura, te zacrtanoj ekpresiji kojim je podređivao svoj kist, ali i potrebi da svojim djelima učestvuje u kreiranju društva.
Alma Mešić
Kada je prvobitno školovani arhitekta, slikar i grafičar, Ernst Ludwig Kirchner, duhovni vođa jedne od prve umjetnički angažirane skupine u Njemačkoj, Die Brucke, poražen nacističkom proslavom i najezdom njihovih istomišljenika, suočen sa planovima da se sva njegova umjetnost stavi pod postulate degenerativne, patetične i nepotrebne umjetnosti, koja bi uz to nosila i pogrdne epitete odbačenog, nedovoljno estetski prihvatljivog i skladnog, odlučio da izvrši samoubistvo, nije mogao ni slutiti koliko će i kako će ta ista njegova umjetnosti ući u sferu avangardne umjetnosti i umjetničkog angažmana koji je krasio umjetničke tendencije dvadesetog stoljeća, a koji će, čak i u savremenom umjetničkom okruženju biti glavni primat umjetničkog stvaranja.
Brojni su teoretičari umjetnosti nastojali objasniti njenu pojavnost i vezanost za pojedine kulturno-historijske prilike, osobito nakon što se, prosvjetiteljskim duhom, Francuskom građanskom revolucijom i Britanskom industrijskom revolucijom svijest društva počela mijenjati, i kada se čovjek iznova našao u koštac sa samim sobom, ali sada sa nekim drugim sobom kojeg nije tako jednostavno mogao objasniti.
Iako stravično puno kritikovan termin „avangarda“, koji proizilazi iz francuskog militarističkog konteksta, Peter Burger, kao jedan od najznačajnijih teoretičara avangarde umjetnosti među prvima uvodi pojam historijske avangarde, te cjelokupno umjetničko stvaranje s konca devetnaestog stoljeća i tokom dvadesetog stoljeća dijeli na: historijski esteticizam kojim nastoji odvojiti samu historijsku avangardu, historijsku avangardu, te kao treći, neoavangardu, historijski pokret koja dolazi nakon historijske avangarde, koju Burger kritizira s obzirom da prvobitno zacrtani planovi historijske avangarde, a to je pomicanje, odnosno brisanje granica između životne prakse i umjetničkog djela i uključivanje umjetnosti u kreiranje društva, nisu uspjeli. U svojoj knjizi „Teorija avangarde“ on uistinu ne slavi i ne veliča njemački ekspresionizam, iz kojeg Ernst Ludwig Kircher polazi, nego se prvenstvo bazira na ruski konstruktivizam, dadaizam i nadrealizam, općepoznate i avangardno prihvaćene umjetničke tendencije, navodeći samo da se u okvirima njemačkog ekspresionizma ipak mogu uočiti pojedini elementi avangarde.
No, šta bi to bilo historijski avangardno i time relevantno u djelima Ernsta Ludwiga Kirchera, odnosno na koji je način Kirchner nastojao izmijeniti društvenu svijest i spriječiti ono što se došlo u drugojdeceniji dvadesetog stoljeća?
Rođen 6. maja 1880. godine u prosječnoj njemačkoj porodici svojim postojanjem i slikarskim djelovanjem pratio je strahote i promjene koje su se dešavale u tadašnjoj Njemačkoj. Potkovan slikarskim umijećem koje nije stekao pri Akademiji, jer nije školovani slikar nego arhitekta, prisustvovao je izložbama postimpresionista i vrlo rado izložbi začetnika ekspresinističkih tendencija – Edvarda Muncha, te je time formirao je svoj vlastiti slikarski stil koji se ogledao u prvenstvnoj upotrebi hladnih tonova, tonalnim kontrastima, defragmentaciji figura, te zacrtanoj ekpresiji kojim je podređivao svoj kist, ali i potrebi da svojim djelima učestvuje u kreiranju društva. Kraj devetanestog stoljeća i početak dvadesetog Evropu fasciniraju novootkrivena afrička skulptura, i taj Drugi svijet, te će mladi Kirchner pratiti te tendencije i u svojoj umjetnosti preuzimati elemente takvih pojava, osobito pri oslikvanju aktova.
Njegovi aktovi progovaraju o potrebni redefiniranja seksualnih sloboda i ravnopravnosti spolova. Modeli koje izabrao osobe jesu osobe koje su posjećivale studio grupe Die Brucke. Njegovi ženski modeli nisu imali nikakve privilegije. One nisu ni barokne dame, niti dio kraljevske obitelji iz minulih dana, već djevojke koje su pohodile Kirchnerov studij, kako bi, na poziv samog umjetnika učestvovale u stvaranju umjetničkih djela. Kirchner zapravo i nije trebao modele. Trebao je ljude iz društva. Time Kirchner koristi takav vizuelni i formalni jezik kojim ukazuje da je u društvu čiji je i on sam dio neophodno početi voditi računa o pitanju seksualnih sloboda. Ovim umjetnik postaje ne samo stvaralac, genije koji stvara i kojeg se slavi, već aktivista-akter koji svojim životom i umjetničkim djelovanjem proizvodi određenu društvenu situaciju s namjerom da je mijenja. Uvlačeći tek obične ljude u svoja djela, on nužno briše granicu između umjetničkog djela i recipijenta. Podređujući poteze kista zacrtanoj ekspresiji i oslikavajući lica svojih aktova po uzoru na afričke maske, u potencijalnom posmatraču on će proizvesti šok.
Šok je uistinu glavna namjera avangardnog umjetnika, jer šok kao takav u recipijentu proizvodi mehanizam reagovanja, a što i jeste intencija avangardnog umjetnika; prevazilaženje jaza od umjetičkog djela do recipijenta, kako bi ovaj posljedni, svojim uključivanjem u društvo nastojao učiniti ga boljim.
Učestalost prikaza nagih ženskih figura kod Kirchnera osigurava potrebu da se ženski akt prikaže sa dominantnom seksualnošću. Kirchner dakle nastoji da identificira aktove sa socijalnom, odnosno seksualnom emancipacijom. U ovom kontekstu aktovi jesu forma liberalnosti. Za Kirhnera, nago žensko tijelo postaje glavni motiv sa različitim simboličkim značenjem. To značenje sadrži elemente avangarde u tolikoj mjeri što kritizira društvo i njegov odnos prema ženama koje u tom periodu nisu imale nikakvo pravo glasa, niti mogućnost vlastitog izražavanja.
Kircher slika i serije kupača u prirodi. Tonalni kontrasti su ono što je specifično; vidno otuđen čovjek, podređen industrijskim promjenama, bujanjem tehnologije i konstantnim nastojanjima da izjednači vlastite želje i potrebe društva, udaljio se od prirode. Priroda je ta koja je, po Kircheru, stvarala i stvara harmoniju. Vraćanjem aktova u prirodu u obliku kupača opet se vidno poziva posmatrača na reakciju – vratiti se prirodi i time pridonijeti harmoniju društvenom životu, to je bio cilj. Jer posmatrač je dio društva, a društvo kreiraju skupine posmatrača.
Kontekst u kojem Kirchner stvara diktira njegovu umjetnost, njegova umjetnost suprostavlja se tadašnjem društvu – Kirchner je već tada, pred Prvi svjetski rat, društveno angažiran umjetnik. Svojim djelima kreira posve Drugu realnost, pomjerenu realnost, Drugi svijet koji nastoji implementirati u vlastiti. No, težina njegove umjetnosti i jačina koju je ostavljala presudila je, te će nacisti ukupno 639 Kirchnerovih djela proglasiti kao „degenerativna umjetnost“ ta ista djela bit će oduzeta muzejima i galerijama, prije no što su rasprodani ili uništeni. Ostatak je bio izložen na izložbi koji su nacisti održali 1937. godine nazivajući je izložbom degenerativne umjetnosti kako bi se obrisali svi tragovi ravnopravnosti, jednakosti i ljudskosti koji su krasili njegova djela.
Apsurdno je ipak bilo za očekivati da jedan slikar, Kirchner, može izmijeniti unaprijed zacrtane neljudske planove, no kao medijator između stvaranja velikog Vincenta van Gogha i umjetničkih tendencija dvadesetog stoljeća, uspio je svoju umjetnost uključiti u sferu društvenog angažmana, dakle, historijski avangardnu umjetnost, te pokrenuti sve one bitne društvene promjene kojima se danas radujemo i koje veličamo.
Kul.ba
